Svakodnevica o kojoj govorim puna je sumaglica i nejasnoća, a gušećim zagrljajem ophrvava današnji ljudski rod, dok isti taj taj rod sebi i drugima slabo olakšava, a podosta otežava. A jedina Mudrost i Istina je - olakšavajte, ne otežavajte. Slijedeće na šta treba upozoriti jeste sklonost današnjeg čovjeka da nerazjašnjivo bježi u obmane i samoobmane, kako bi živio u prividu relativne harmonije sa svim i svačim, zaludno vjerujući da će tako prevariti i sebe i uže ili šire društvo u kojem obitava. No, suština je u slijedećem: ako hoćete da upropastite jedno društvo, sakrivajte stvarnost o njemu samome od njega samoga. Skrivanje je uvijek brža ili kasnija propast kao kad, na primjer, skrivate bolest dok vas ona toliko ne obuzme da vam je ovozemaljski kraj neizbježan, a pitanje je samo u tome da li je to prikrajčivanje manje ili više bolno i nepodnošljivo.

Kad smo kod stvarnosti, valja naglasiti da nije stvarnost ono šta „pliva na površini vode – stvarnost je ono šta voda valja u svojim dubinama.“ Ovo je rečeno figurativno, a odnosi se na to da je život mnogo složeniji od onoga šta je vidljivo ili kako nam se od strane nekoga predstavlja. Često nismo ni svjesni koliko se manipulira nama i našim životima, a kada (i ako) to shvatimo, posljedice su već nastupile i u svom negativnom smislu samo se umnožavaju. Zato, imajmo na umu Mudrost da - ako hoćete poraziti neprijatelja, odgajajte mu djecu. Prava suština je – ne dozvolimo nikom, čije namjere nismo provjerili i u čija se djela nismo uvjerili, da nam odgaja djecu, jer će nas, u protivnom, zadesiti sudbina smrtno poraženog, a da neprijatelj „ni metka nije ispalio“.

Zašto su ove stare Mudrosti važne za razgovor o sigurnosnom profiliranju?

Sigurnost nije objektivno stanje, već je rezultat društvenih procesa. Nadalje, sigurnost nije samo odsustvo opasnosti. Suštinski, sigurnost je stanje u kojem je obezbijeđen uravnotežen fizički, duhovni, društveni i materijalni opstanak pojedinca i društvene zajednice u odnosu prema drugim pojedincima, društvenim zajednicama i prirodi. Zapravo, prema svim znanstvenicima i stručnjacima koji se bave pitanjima sigurnosti, izdvaja se nekoliko konstatacija i nekoliko nezaobilaznih pitanja koja dominiraju i na općem i na globalnom i na lokalnom nivou. Riječ je o slijedećem: čovječanstvo će u 21. stoljeću vjerovatno biti u strahu od novih opasnosti, koje kroz dosadašnju povijest nisu istestirane; realno je pretpostaviti da će biti više nesigurnosti i neizvjesnosti nego u bilo koje drugo doba u historiji; slijedi nastavak globalnih previranja, ali u žešćim i razuđenijim formama; opasnosti se multipliciraju međusobnim približavanjem brojnih negativnih globalnih trendova; sve više su na sceni prijetnje od rastuće destabilizacije i aktivnosti sudionika van države (korporacije, terorizam, organizirani kriminal...); postoji li sukob civilizacija, ili možda postoji dijalog civilizacija (važno je napomenuti da su države, više ili manje, multietničke i sve su multikonfesionalne); da li bi globalne interese trebalo staviti ispred nacionalnih interesa (izvjesno je da “robinzonizam” i izolacionizam nisu opcije); da li će velike sile intervenirati u zaštiti ljudskih prava; da li će globalizacija ujediniti ili pocijepati svijet; da li postoji globalan program preuređenja odnosa u svijetu na mikro i makro nivou; da li je ovo doba kraj historije ili se historija ponavlja.

Ovako promatrano, doima se da je sigurnost „daleko od nas“, „tamo negdje“ itd. Nije tako. Svijet je uistinu „globalno selo“ i sve, ama baš sve, šta se dešava na globalnom nivou ima odraza na lokalne prilike i obrnuto, šta se dešava na lokalnoj razini odražava se, u različitim oblicima i različitim inztenzitetom, na globalnoj ravni. Metaforički kazano, udaranje leptira krilcem o krilce na jednoj mikrotačci je gotovo neprimjetno, ali hiljadama kilometara daleko, usljed strujanja vazduha izazvanog mahanjem krila, može izazvati uragane i tornada sa katastrofalnim posljedicama (smrt ljudi, devastacija ljudskih tvorevina i prirodnih dobara, ekonomska propast, pojava zaraznih bolesti itd., itd.). Niko ne može biti siguran gdje će „leptir zamahnuti krilcima“, a gdje će se osjetiti i doživjeti sve strahote uragana i tornada. Iz prethodno iznesenog jasno proizilazi da postoji više i objekata i subjekata sigurnosti. Međutim sve se svodi u jednu bitnu tačku – kako obezbijediti kvalitetan život čovjeka kao individuuma, ali i oblika njegovog društvenog funkcioniranja?! Zadržat ću se na sigurnosnim aspektima.

Suštinsko pitanje je da li država “štiti” ili se i od države treba “zaštiti”

Više je načina utjecaja na kvalitet života, a kreću se u rasponu od individualnog aktiviteta do funkcioniranja institucija. Kada je riječ o institucijama, u prvom redu nameće se rasprava o državi kao jedinom legalnom i legitimnom “vlasniku” sile i prisile. Suštinsko pitanje je da li država “štiti” ili se i od države treba “zaštiti”. Teoretski, država mora pojedincu obezbijediti uravnotežen i kvalitetno siguran život. Međutim, država može predstavljati prijetnju prema pojedincima i to najmanje na četiri načina: prijetnje koje su posljedica domaćih zakona i njihovog sprovođenja; prijetnje koje proizilaze kao posljedica političkih aktivnosti države protiv pojedinaca; prijetnje koje proizilaze iz borbe za kontrolu u državnom aparatu i prijetnje koje su rezultat vanjske politike države. Prijetnje bivaju realizirane kroz, na primjer, preveliku policijsku kontrolu, agresivan rad obavještajnih službi ili kroz implementaciju loše državne politike protiv određenih pojedinaca, koherentnih zajednica i/ili grupa, drugih država itd.

No, svaka „normalna“ i „pristojna“ država trebalo bi da ima sigurnosnu politiku i praksu koja bi omogućavala takav razvoj društvenih odnosa koji bi doveli do solidne razine kvalitetnog života čovjeka i njegove društvene i prirodne sredine. Takva sigurnosna politika počiva na temeljnim vrijednostima i temeljnim interesima, od kojih izdvajam samo ključne: zaštita života, ustavnih prava i sloboda i lične sigurnosti građana; zaštita neovisnosti i teritorijalnog integriteta na osnovi ravnopravnosti država i naroda; zaštita demokratije, civilnih i ljudskih prava; zaštita prava naroda, religijskih zajednica; zaštita nacionalnih manjina; zaštita moralnih i obiteljskih vrijednosti; zaštita ustavnog poretka; razvoj sigurnosnih odnosa sa drugim državama vođenjem proaktivne sigurnosne politike; sprječavanje unutarnjih i vanjskih sukoba; učvršćivanje međunarodnog položaja i pristup kolektivnim sistemima sigurnosti i odbrane; uključivanje i aktivna uloga u asocijacijama u regiji i međunarodnim organizacijama; zaštita okoliša uz sprječavanje ekološke degradacije i racionalno korištenje prirodnih resursa. Kakva će biti sigurnosna politika svake zemlje zavisi od niza faktora, a riječ je o slijedećem (redoslijed ne odražava prioritete): povijesnom naslijeđu (odnos prema povijesnosti/historičnosti); geostrateškom i geopolitičkom položaju; načinu prelaska u novi vrjednosni politički i administrativni sistem (mirni prelazak, mirna razdioba, agresija, rat i dr.); društvenoj i ekonomskoj razvijenosti; demografskoj potencijalnosti i prostornosti; prirodnim resursima; kadrovskim potencijalima; iskustvima u uspostavljanju, razvoju i funkcioniranju institucija države (državnog aparata); tradicijskoj, nacionalnoj, vjerskoj i kulturalnoj habitualnosti; razvijenosti civilnog sektora.

Cijeli tekst u Preporodu od 15. decembra