Starija i zrelija osoba će prvo razmisliti, odvagati i razmotriti sve moguće opcije pa tek onda djelovati ili odustati. Mlad čovjek je uglavnom spreman da ide ''glavom kroz zid'', bez obzira na okolnosti, rizik i eventualne posljedice. Upravo zbog toga su pozicija mladića i starca itekako različite, ali se može reći da jedan drugoga ne (želi da) poznaje ali i da jedan drugome zasigurno zavide.

Nije mi namjera baviti se generacijskim razlikama i interakcijama – to bi bila preširoka ali i irelevantna tema. Ono što je kudikamo bitnije i pažnje vrijednije je pitanje samog mladog čovjeka u savremenim okvirima. Parola tipa ''Na mlađima svijet ostaje'', ''U mlade treba ulagati'' ili ''Mladost je naša budućnost'' smo se u tolikoj mjeri naslušali da to graniči sa ironijom. No, kakva je istinska slika mladosti danas? Nažalost, iako po opredjeljenju uvijek stremim optimizmu, realno stanje mi ne ide u prilog, barem kada su mladi u pitanju.

Kratka šetnja bilo kojim od bh gradova brzo će nas uvjeriti u rečeno. Kladionicama, kafićima i drugim ''uslužnim'' objektima, posebno onim koji nude sadržaje bazirane na ispraznoj zabavi i igrama na sreću, ne nedostaje mušterija. Naravno, uglavnom su to mladi ljudi koji svoju energiju i nesporni potencijal kanališu krivim smijerom. Poznajem grupu mladića koja se takmičila jednim krajnje bizarnim povodom. Naime, pobjednik ''takmičenja'' (o, Bože!) biće onaj ko u određenom kafiću proboravi najduži period. Na kraju je najsupješniji bio onaj koji se u zidinama lokala zadržao cijelih 13 sati. Komentar je suvišan. Ipak, znamo li da je to samo kap u moru primjera ''ubijanja dosade'' mjesta za paniku itekako ima i mora biti. Je li to generacija koja je naša budućnost? Je li to model mladosti kakvog želimo, u koga trebamo ulagati i uz koga očekujemo bolje sutra? Ko je, onda, kriv?

Krivca je najlakše pronaći tako što ćemo brže-bolje odvažno usmjeriti svoj kažiprst ka prvom ko nam se zavrne na putu i svu odgovornost svaliti na njega. Zaboravit ćemo pri tome da će naš kažiprst pokazivati NJEGA ali će ostala četiri prsta biti okrenuta na NAS, bilo nam to po volji ili ne. Optuživati mladost da je sama kriva za očajno stanje u kome se nalazi a nemati odgovora ili argumenata koji idu u prilog činjenici da im nismo ponudili skoro nikakvu alternativu je, najblaže rečeno, licemjerno. Istina, povremeno se može pročitati ili odgledati ponešto o pomoći i podršci mladima u pojedinim sredinama te udruženjima, organizacijama ili asocijacijama koja osnivaju i čiji su glavni aktivisti mladi ljudi. Jasno je da su to pozitivni primjeri vrijedni puno veće pažnje i medijskog prostora ali i puno konkretnije podrške kako institucija tako i pojedinaca. To su iznimno bitne svijeće koje svijet mladosti obavijen mrakom postepeno rasvjetljavaju, a što je više svijeća, manje će biti mraka. Raduju i primjeri agilnih imama, džematskih odbora ili medžlisa koji prepoznaju značaj ovog pitanja te čine određene napore kako bi se status mladih barem za nijansu poboljšao. Bez želje da izdvajam bilo koga posebno, raduje me činjenica da se može pročitati i takvih vijesti koje govore o omladinskim sijelima po džematima i medžlisima, predavanjima za mlade, seminarima i kursevima te drugim sadržajima kojima je cilj samo i isključivo jedan – odvojiti mladog čovjeka sa ulice i dati mu alternativu. A to, koliko god bila važna i ozbiljna tema, i nije toliko teško.

Iskustvo me uči da je potrebno odvojiti svega sahat ili dva svog vremena sedmično i posvetiti ga mladima. Jedan zanimljiv i jednostavan kviz znanja u kome vjerska materija nije izrazito dominantna, kraće predavanje ili osvrt na neku poučnu priču ili dogašaj, lagan kurs arapskog pisma ili arapskog ili engleskog jezika uz simpatičnu kraću video projekciju i eto dva sahata prelijepo provedenog vremena. Niko se neće namučiti a svi će ponešto naučiti i to daleko od kafanskog dima, zvuka poker aparata ili raskošnih kladioničarskih ponuda.

Naravno, ovim nismo riješili sve moguće probleme mladih. Oni će, vjerovatno, opet otići u kladionicu, kockati i raditi sve što uobičajeno rade. Ali, treba imati na umu da im kroz ovakve i slične sadržaje (a kreativnost imama ili voditelja ovakvih druženja nema granica) dajemo do znanja da mislimo na njih i ozbiljno računamo na njihovu ulogu u budućnosti. Na ovakav način im poručujemo da nismo od onih koji ih gledaju isključivo kao potencijalnu biračku mašineriju ili stranačke dresove. Kojekakvim dresovima, bojama i raznim klasifikacijama, kada su mladi u pitanju, ne smije biti mjesta. Kroz ovakav vid aktivnosti, mladima moramo pokazati da im želimo dobro i da nam mogu vjerovati. Mladi ljudi, mladići i djevojke, su jako dobro svjesni da se nerijetko motre pod parolom ''Mali, stranka te prati''. Njima je itekako jasno da i njihova eventualna diploma, koliko god da je prednost, može biti i mahana. Opet ironično ali nerijetko i tačno. Bio je bolji dok je dane tratio po kafanama nego kada je počeo studirati, a sada kada još ima i diplomu, šta sa njim? Jest da je sposoban i stručan ali šta će on kome kada ima podobnijih i poslušnijih. Nisu sposobni? Koga briga!

Sve su to floskule koje plove mislima ovdašnje mladosti i koje treba postepeno savlađivati. Mlad čovjek i sam je donekle kriv. Za svoje mjesto pod sunčevom kapom i sam se mora boriti i to uporno i strpljivo iz dana u dan. Kvalitet uvijek ispliva, možda ne danas, sutra, za dvije godine, ali sigurno ispliva.

Ponosan sam na činjenicu da je sijelima koje sam sa ekipom saradnika tokom proteklih godina vodio (planiramo, ako Bog da, nastaviti tradiciju), prisustvovalo i po petnaest fakultetski obrazovanih mladih ljudi (šaljivo smo se hvalili da toliko fakultetlija nema ni u našem Opštinskom vijeću). Neki od njih su se vremenom skrasili ili su se, žargonski rečeno ''snašli''. Drugi još uvijek strpljivo čekaju svoju šansu koja će, siguran sam, prije ili poslije doći. Danas smo jako složan i međusobno povezan tim za koji se, iskreno, moglo i moralo učiniti puno više. No, barem smo postigli nešto i imamo obavezu da se popravljamo, a Allah pomaže one koji se trude.

I kratak osvrt na historijat islama dovoljan je da se spozna da su glavne terete na svojim plećima iznijeli mladi ljudi, počevši od hazreti Alije koji je kao mladić podržao Muhammeda, a.s., i uvijek mu u svemu bio potpora. Mladi ljudi su bili učenjaci, vojskovođe, pravnici, političari, daije i, općenito, lučonoše islama. Na njih se uvijek ozbiljno računalo a njihov talenat i potencijal ciljano je kanalisan u smijeru napretka cijele zajednice. To im je, naravno, davalo dodatni podstrek. To mora biti podstrek i današnjoj mladosti i svakome onome ko joj može biti od pomoći.

Zato apelujem na sebe, kolege imame i sve nas pojedinačno da pitanju mladih pristupimo odgovornije, konstruktivnije i ozbiljnije. Pomozimo im da se osjećaju korisnim i dobrodošlim; pomozimo im da svaki novi dan očekuju sa nestrpljenjem a ne da žive uglavnom očekujući novi Džekin nastup za City i prvjenac u plavo-bijelom dresu – od vikenda do vikenda. Sa malo se, uistinu, može postići puno.