Za imamom se ljudi povode u činjenju dobra, na što ukazuje i kur'anski ajet u kojem se opisuju Allahovi robovi koji u svojoj dovi kažu: "Oni koji govore: -Gospodaru naš, podari nam u ženama našim i djeci našoj radost i učini nas predvodnicima bogobojaznih!" (sura El-Furkan, 74) To znači učini nas imamima/vođama za kojima će se povodi u dobru, oni koji su na Pravom putu i koji Allahu pozivaju. To su oni koji se nadaju da će njihova djela koristiti ljudima jer time se postiže najveća nagrada i najljepše počivalište na drugom svijetu.

Allah, dž.š., se obraća Ibrahimu, a.s., i kaže mu: "Učinit ću da ti budeš ljudima imam/vođa." (sura El-Bekare, 124) To mu je bila nagrada za sve što je učinio izvršavajući Allahove naredbe i kloneći se zabrana, pa ga je Allah, dž.š., učinio imamom/vođom ljudima i primjerom na koji se ugledaju. Nakon raznih iskušenja kroz koja je Ibrahim, a.s., prošao, kao što su: ignorisanje od svojih sunarodnjaka, rasprava sa vladarom Nemrudom, bacanje u vatru i posebno teško iskušenje kada mu je Allah, dž.š., naredio da žrtvuje svoga sina za kurban. Nakon svih ovih iskušenja Allah, dž.š., ga nagrađuje upravo stepenom imameta/predvodništva.

 U drugom ajetu se kaže: "Između njih smo Mi imame/vođe određivali i oni su, odazivajući se zapovijedi Našoj, na Pravi put upućivali, jer su strpljivi bili i u dokaze Nađe čvrsto vjerovali." (sura Sedžde, 24) Oni su bili strpljivi u primjeni Allahovih naredbi i klonjenju Njegovih zabrana, bili su strpljivi u učenju, podučavanju i pozivanju na dobro. Tako su svojim vjerovanjem dostigli stepen jekina/čvrstoga imana.

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je učio dovu da imami istraju na Pravom putu a za mujezine je molio za oprost grijeha.

Biti imam i predvoditi ljude u namazu je velika odgovornost. Onaj ko se prema tome ne bude ozbiljno i odgovorno ophodio zapada u veliku opasnost koja se spominje u narednom hadisu: "Imami će vam klanjati pa ako to obave kako treba imaćete nagradu i vi i oni, a ako pogriješe vi ćete imati sevap a oni će snositi grijehe." (Buhari) Imam je prvenstveno odgovoran za svoj namaz i za namaz onih koji su iza njega, jer ako on pogriješi džematlije imaju sevap a on postaje griješan.

U drugom hadisu koji prenosi Ukbe ibn Amir, r.a., stoji da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Ko bude imam ljudima pa na vrijeme dolazio u džamiju i ispravno namaz klanjao biće nagrađeni i on i džemat. A ako ne bude uredan ili bude griješio, samo će on za to odgovarati, a ne i džemat."  (Ahmed i Ebu Davud, hadis je sahih)

Sehl ibn Sead, r.a., kaže da je čuo Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da je rekao: "Imam je garancija (za ispravnost namaza) pa ako to obavi onako kako treba imaće sevap i on i oni koje predvodi a ako nešto pogriješi on će biti griješan a oni neće snositi nikakav grijeh." (Ibn Madže, hadis je sahih) 

Vrijednost imameta je poznata jer je to ono što je i Poslanik, s.a.v.s., lično radio, kao što su to činili odabrane halife nakon njega. Taj posao su uvijek preuzimali na sebe najodabraniji muslimani, oni koji su bili najučeniji i najveći praktičari u vjeri. Ovo sve ne sprečava da se za učenje ezana ima veća nagrada, jer je ezan javno oglašavanje i spominjanje Allaha, dž.š., a u tom izvršavanju ima nekada zahmeta i poteškoće.

Upravo zbog toga su se učenjaci razišli u mišljenju šta je od tog dvoga bolje: biti mujezin ili biti imam.  

Oni koji smatraju da je biti mujezin efdalnije od imameta na osnovu hadisa Poslanika, s.a.v.s., kojeg prenosi Ebu Hurejre, r.a.: "Imam je garancija (za ispravnost namaza) a mujezin je povjerenik (što se tiče namaskog vremena). Allahu moj, uputi imame i oprosti grijehe mujezinima." (Ebu Davud, Tirmizi i Ibn Huzejme, hadis je sahih)  Oni smatraju da je stepen povjerenja, koji je u hadisu spomenut za mujezine, važniji od stepena garantovanja (koje se spominje kod imama) a također da je bolje za nekog učiti dovu da mu se oproste grijesi bolje nego učenje dove za uputu, jer je praštanje grijeha vrhunac dobra i važnije od ovoga drugog.

Što se tiče Poslanika, s.a.v.s., kao imama, kao i njegovih halifa, to je ono što su oni bili dužni obavljati kao predvodnici ljudi, i to je za njih bilo bolje, ali kada su u pitanju ostali ljudi onda većina smatra da je biti mujezin bolje od imameta. 

Poslanik, s.a.v.s., je rekao: "Neka ezan uči najbolji od vas a neka vas predvodi u namazu onaj koji najbolje uči." (Ebu-Davud, Ibn-Madže)

Poslanik, s.a.v.s., i njegove halife nisu preuzeli na sebe obavezu učenja ezana zato što su oni bili zauzeti važnijim poslovima, koje drugi ljudi nisu mogli izvršavati. Interesantno je mišljenje malikijskog učenjaka El-Mevvaka iz devetog stoljeća koji kaže: Poslanik, s.a.v.s., nije učio ezan, jer da je on pozvao: Hajje alessalah/Dođite na namaz, i ako ljudi ne bi požurili da mu se odazovu, snašla bi ih kazna, zbog kur'anskog ajeta u kojem Allah, dž.š., kaže: "Neka se pripaze oni koji postupaju suprotno naređenju njegovu, da ih iskušenje kakvo ne stigne ili da ih patnja bolna ne snađe." (sura En-Nur, 63.)

Prenosi se da je Omer, r.a., rekao: "Da nisam halifa, ja bih učio ezan."

Najbolje je mišljenje onih koji kažu da je kod činjenja djela najvažniji iskren nijjet, jer ponekad u našim očima i malo djelo može uzdići njihovog počinioca na visoke deredže u Džennetu, ako mu pri tome bude iskren nijjet.

Kod nas u nekim džematima imam ponekad uči ezan a negdje mujezin povremeno mijenja imama, pa tako postižu dvostruku nagradu.