Prema pisanju sarajevskih medija nastavak sjednice Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine 20. januara je velikim dijelom bio posvećen reagiranju Suda Bosne i Hercegovine, ali prvenstveno Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i časopisa Preporod na zaključak VSTV-a o zabrani nošenja vjerskih obilježja u pravosudnim institucijama.
U septembru 2015. godine Vijeće je donijelo zaključak o zabrani nošenja vjerskih obilježja, kao i o upražnjavanju vjere tokom radnog vremena u pravosudnim institucijama. Zaključak je proslijeđen svim predsjednicima sudova i glavnim tužiocima u Bosni i Hercegovini. Islamska zajednica je najoštrije osudila ovakav zaključak, zahtijevajući od VSTV-a da preispita svoje odluke i zaključke te precizno definira šta se podrazumijeva pod vjerskim obilježjem.
Osim što je zabranom o nošenju vjerskih obilježja obuhvaćen i hidžab ili marama, i što je taj zaključak u suprotnosti sa međunarodnom konvencijom o ljudskim pravima i predstavlja pravi rasizam, čini mi se da više od svega toga iritira i vrijeđa zlonamjerna usporedba hidžaba sa nekakvim vjerskim obilježjima, poput krstova, krunica, ikona i sl., i to što se hidžab, svjesno (zlo)namjerno, tretira kao nešto nebitno, kao obična krpa, predmet, relikvij, koji eto u datom trenutku može čak i da vrijeđa nečija druga vjerska osjećanja, pa bi ga, sad-zasad, trebalo zabraniti barem u pravosudnim ustanovama.
Šta je, zapravo, hidžab i da li on predstavlja identitet muslimanke na ovim prostorima?
Ako uđemo u dulje razmatranje o pitanju hidžaba (pokrivanja lica kod žena) možemo ustanoviti da je on bio propisan ženama u svim generacijama, odnosno, svim sljedbenicama čiste ibrahimovske vjere (tevhida, monoteizma) i ta činjenica spomenuta je u Starom i Novom zavjetu.
Mudrost i suština propisivanja hidžaba, ili, uvjetno rečeno, filozofija hidžaba u islamu, sublimirana je u sljedećim ajetima: ”O vjerovjesniče, reci ženama svojim, i kćerima svojim, i ženama vjernika neka spuste haljine svoje niza se. Tako će se najlakše prepoznati pa neće napastovane biti. A Allah prašta i samilostan je.” (El-Ahzab, 59.)
”A reci vjernicama neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim; i neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je ionako spoljašnje, i neka vela svoja spuste na grudi svoje.” (En-Nur, 31.)
Dakle, Allah, dž.š., putem ovih ajeta, poručuje da je nošenje hidžaba čistije za vjernička srca, jer, hidžab, kao takav, odagnava loše misli i šejtansko došaptavanje, on štiti ličnost žene muslimanke i udaljava je od sumnji i svakog vida potvore, i on ima dalekosežne pozitivne posljedice i tragove u očuvanju čistote bračne veze i očuvanju porodičnih i rodbinskih veza, općenito.
Drugačije kazano, hidžab je prepoznatljivi i upečatljivi simbol i znak pripadnosti islamu, on je ukras žene muslimanke, njeno ogledalo, njeno dostojanstvo, njena vjera i, na koncu, njen identitet.
Balkansko podneblje je nakon posljednih ratova, postalo poznato i po tome što se na ulicama mogu vidjeti djevojke i žene koje nose jednobojnu odjeću, po najviše crnu odjeću, i pokrivaju lica. Pokrivanje lica je svakako posljedica slobodnijeg ispoljavanja vjerskih osjećaja kome je doprinijela sveukupna situacija u toku i poslije ratova.
Nestankom komunizma i njegovih stega vjera na ovim prostorima je počela slobodnije disati i sve više biti prisutna na balkanskom tlu. Prije drugog svjetskog rata kao i nekoliko godina poslije njega muslimanke ovih prostora su pokrivale lica i krile se od pogleda tuđinaca. Naše majke i nene to dobro pamte. U porodicama se poštovao zar, feredža i peča.
Pokrivanje glave, kao predstavljanje kulture u Evropi
Na Zapadu, vjerovatno najvećim simbolom tlačenja i ropstva muslimanske žene smatraju nošenje vela, koji se kod nas, u narodu, naziva hidžab ili mahrama. Upravo tu se može postaviti retoričko pitanje koje glasi: “Da li je tačno da u judeo-kršćanskoj tradiciji nema ničeg sličnog velu u muslimanskoj tradiciji?”
Jevrejska tradicija i pokrivanje glave. U svojoj knjizi “Jevrejska žena u rabinskoj literaturi”, rabin dr. Menachem M.Brayer (profesor tumačenja Biblije na Yeshiva univerzitetu), govori o toj temi. Bio je običaj, prema dr. Brayeru, da žena jevrejka izlazi među ljude glave pokrivene velom koja je,katkad, pokrivenačak i po licu, ostavljajući samo jedno oko slobodno. On navodi neke od slavnih drevnih rabina koji kažu: “To ne priliči ženama Izraelovim da okolo šetaju glava otkrivenih”, kao i “Proklet bio čovjek koji dozvoli da kosa njegove žene bude viđena.Žena koja pokazuje svoju kosu da izgleda ljepše, donosi siromaštvo.”
Jevrejske žene u Evropi nastavile su da nose veo sve do 19. stoljeća, kada su se neki njihovi običaji promijenili u okruženju evropske sekularne kulture. Vanjski pritisci evropskog načina života u 19. stolježu prisili su mnoge od njih da skinu svoje velove i hodaju gologlave.
Šta je sa kršćanskom tradicijom? Dobro je poznato da su katoličke redovnice pokrivale svoju kosu skoro dvije hiljade godina, ali to nije sve. Sveti Pavle u Novom zavjetu daje veoma interesantan stav o velu: “Ali htio bih da znate: svakome je muškarcu glava Krist, glava ženi muž, a glava Kristu Bog. Svaki muz koji se moli ili prorokuje pokrivene glave sramoti glavu svoju...“
Sveti Tertulian, u svojoj poznatoj raspravi “Zastiranje djevica” piše: “Mlada ženo, nosi svoj veo na ulici, pa ćeš ga nositi i u crkvi, nosit ćeš ga među strancima, ali i među svojom braćom.”
Među kanonskim zakonima današnje katoličke crkve postoji i zakon koji zahtijeva odžena da pokrivaju svoje glave u crkvi. Neke kršćanske sekte, kao što su amisi i menoniti, do današnjeg su dana zadržale pravilo pokrivanja žena.
Kroz historiju se bilježi da su čak i kraljice, princeze, i ostale ugledne ličnosti u Evropskoj tradiciji, pokrivale svoje glave kao znak svoje kulture i pripadnosti. Kao primjer možemo navesti kraljicu Anne iz Danske, žene kralja Škotske 1589. godine.
Jesu li svjesni šta se zapravo time čini?
Ako se muslimanki zabrani hidžab u pravosudnim ili bilo kojim drugim ustanovama, time će joj dušu potpuno razgolititi, srce raniti i zgnječiti, islamski identitet izbrisati. Jer, zahtjev da muslimanka skine i ostavi hidžab, znači istovremeno i zahtjev da ona ostavi i odbaci pravdu i pravednost, istinu, dobro i dobročinstvo. A to više ne bi bila nepravda i zulum prema pojedincu, već zulum prema cijelom društvu.
Stoga, ne treba se napadati hidžab žene muslimanke, jer se time napada na njen identitet, ugrožava i oduzima se njeno pravo, jer njen hidžab nikoga ne diskriminira, nikoga ne ugrožava, a njegova zabrana je čista diskriminacija i ugrožavanje njenog prava, ali i pravde u cjelini.
IZ-e BiH protestirala zbog zabrane nošenja hidžaba i zahtijeva od Visokog sudskog i tužilačkog vijeća da preispita svoje odluke i zaključke
Sjednicu Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV) BiH, koja je 20.01.2016. godine, održana u Sarajevu, obilježila je žestoka rasprava o nedavno usvojenom zaključku ove institucije o nošenju vjerskih obilježja u pravosudnim institucijama, a tiče se, između ostalog, i zabrane nošenje marame ili hidžaba. Ovaj zaključak odnosi se na nosioce pravosudnih funkcija, sve uposlenike u pravosuđu, ali i stranke u postupku, građane kojima se sudi, svjedoke i advokate.
Vijeće je dobilo dopise iz Suda BiH, Islamske zajednice (IZ) BiH, tačnije reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazović.
- U dopisu IZBiH oštro se reaguje zbog zabrane nošenja vjerskih obilježja, iznosi kritika da su zaključci i analize usvojeni na netransparentan način i da je ovaj zaključak rasistički i da je u suprotnosti s međunarodnom konvencijom i ljudskim pravima;
- Rijaset zahtijeva da VSTV svoju analizu da u javnost i da u vezi s ovim pitanjem mora biti održana javna rasprava. Spremni su sve alarmirati, vlast, ombdusmane... kako bi se uključili u ovo pitanje – navodi se u pismu IZBiH, kako je pročitano.
Pojedini članovi VSTV-a, poput Gorana Radevića i Gorana Nezirovića, tvrdili su da je ovaj dopis IZBiH, ali i Suda BiH opravdan, da je potrebno održati javnu debatu povodom ovog pitanja. Međutim, ima mišljenja i da nije potrebno održati debatu: Sutkinja Ružica Jukić dodala je da zabrana nošenja vjerskih obilježja ne podrazumijeva samo zabranu nošenje marame, hidžaba nego i krsta, krunice... obilježja svih konfesija u BiH.
Zabrana nošenja hidžaba je teško kršenje ljudskih prava te manipuliranje ljudskim pravima
Odluka Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV) BiH o zabrani nošenja vjerskih obilježja u pravosudnim institucijama zemlje razočarala je one kojih se direktno tiče, a još je i problematičnija kada se uzme u obzir da je takvu odluku donijela institucija koja zapravo treba štititi ljudska prava i slobode.
Posebno je zabrinjavajući dio zaključka iz 2015. godine prema kojem će se "pristup stranaka koje nose vjerska obilježja procjenjivati u svakom konkretnom slučaju".
Vjersko obilježje koje nosi neka osoba, pa makar i javni službenik, ne predstavlja povredu principa sekularno uređenog društva kao što bi to predstavljalo isticanje takvog obilježja na, recimo, zidovima te institucije
Postavlja se pitanje da li uistinu ova odluka krši ljudska prava?
Da pomenuta odluka ujedno predstavlja i teško kršenje ljudskih prava, diskriminaciju i organičavanje vjerskih sloboda, smatra diplomirana pravnica sa hidžabom Dženita Kaliman iz Sarajeva. U razgovoru za Anadolu Agency (AA) ističe kako je veoma razočarana odlukom VSTV-a te da nakon nje strahuje od pronalaženja posla u struci. Nošenje hidžaba, kako kaže, nikada je nije ometalo u obavljanju bilo kojeg posla. Ona navodi: „Veoma sam razočarana odlukom obzirom da je BiH multietnička zemlja gdje se toliko potencira suživot i jednakost svih građana. Očito je to sve mrtvo slovo na papiru. Moje kolegice i prijateljice koje također nose hidžab su još uvijek u nevjerici.“
Naravno da se radi o diskriminaciji obzirom da je riječ o ograničavanju vjerskih sloboda iako su one između ostalog zagarantovane Ustavom BiH, Univerzalnom deklaracijom UN-a o zaštiti ljudskih prava te Zakonom o zabrani diskriminacije, – rekla je Kaliman.
Mnogo je onih koji su se borili i koji se bore za slobodu vjere na ovim prostorima Balkana. Svakako da je riječ o diskriminaciji i to, čini mi se, diskriminaciji koja se tendenciozno odnosi prvenstveno na žene koje su se odlučile odijevati u skladu s islamskim principima. Treba istaći da je hidžab obavezan propis za muslimanke, a ne neki ‘dekor’ kojim se želi istaći neka vjerska pripadnost i zaštitni znak islama, iako neke visokoobrazovne ličnosti unutar intitucija Iz-e BiH ne imaju ovakvo mišljenje.
Nažalost, takvih primjera isticanja vjerskih obilježja u javnim institucijama, skupštinama nekih kantona, školama (izvan kabineta vjeronauke), gradova i državnih institucija u današnjoj Bosni i Hercegovini.
Ovo što sada imamo u Bosni i Hercegovini je kuršlus, u kojem se manipulira vrlo osjetljivim ljudskim pravom i ostavlja prostor za ozbiljnu diskriminaciju i povredu osnovnih ljudskih prava, a o prostoru za manipulaciju da i ne govorimo.
Pozitivan primjer iz New Yorka: Carolyn Walker-Diallo, državna sutkinja Civilnog suda u New Yorku, položila je zakletvu na Kur'anu i bila je pod hidžabom
U sekularnom društvu javni prostor treba biti neutralan i država od svih vjera i svjetonazora treba biti podjednako udaljena te garantirati identična prava svima, bez favorizovanja jedne vjere ili svjetonazora. U tom neutralnom prostoru kojeg država osigurava treba biti zagarantirano pravo svakom pojedincu da slobodno, pa i javno - kao pojedinac ili skupina - ispovijeda svoju vjeru i vjerska ubjeđenja.
Sloboda javnog ispovijedanja vjere može se ograničiti samo radi postizanja legitimnog cilja, što je pojašnjeno Članom 9. Evropske konvencije o ljudskim pravima, i to samo u skladu sa zakonom i mjerama koje su proporcionalne legitimnom cilju koji se želi postići. Taj član Evropske konvencije kaže: "Sloboda manifestiranja svoje vjere ili svojih uvjerenja će podlijegati samo onim ograničenjima predviđenim zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu javne sigurnosti, zaštite javnog poretka, zdravlja ili morala, ili zaštite prava i sloboda drugih".
Teško će zabrana isticanja vjerskih obilježja pojedinaca uposlenih u javnim institucijama, kakva je nošenje hidžaba, pa makar one bile i sudske, izdržati takvu provjeru opravdanosti. U Americi smo prije nekoliko sedmica imali priliku vidjeti afroameričku muslimanku Carolyn Walker-Diallo, koja je postala državna sutkinja Civilnog suda u New Yorku s mahramom na glavi i koja je zato položila zakletvu na Kur'anu i koja je bila pod hidžabom. U Ujedinjenom Kraljevstvu policajke muslimanke imaju prilagođenu uniformu, koja im omogućava nošenje hidžaba.
Slično pravilo važi za sike i njihove stilizirane turbane kao dijelove policijske uniforme. Sličnih primjera drugačijeg razumijevanja sekularnog uređenja javnog prostora te prava vjernika u njemu je jako puno i ne znam zašto bi u Bosni i Hercegovini ili bilo gdje u svijetu, po naročito na Balkanu, takvi principi bili sporni i na koga se onda ugledaju naši zaštitnici sekularizma.
Zašto je 'zapelo' potpisivanje ugovora između Islamske zajednice i Vijeća ministara Bosne i Hercegovine?
Ovo pitanje je skrenulo pažnju na još jedno duboko nerazumijevanje oko vjerskih prava u javnom prostoru, koje se već dugo udomaćilo u bh. društvu. Upravo zbog nekih specifičnosti vjerske prakse koje se kod muslimana razlikuju od drugih konfesija, a koje bi država trebala zagarantirati svojim građanima muslimanima, "zapelo" je potpisivanje ugovora između Islamske zajednice i Vijeća ministara Bosne i Hercegovine.
Slične ugovore Bosna i Hercegovina je već potpisala s Vatikanom (2006. godine) i Srpskom pravoslavnom crkvom (2007. godine). Ali, kada je na red došlo potpisivanje ugovora s Islamskom zajednicom problematizirane su neke specifične prakse koje se vežu za islamsko učenje. Otprilike stavovi, prije svega iz jednog dijela političke i medijske javnosti, iz bh. entiteta Republika Srpska, išli su u pravcu argumentacije da se muslimanima može dozvoliti samo ono što imaju i druge dvije tradicionalne vjerske zajednice i da bi svaka posebnost predstavljala davanje više prava jednih nad drugima.
Međutim, zar treba naglašavati da islam ima neka svoja posebna učenja, propise i prakse, koji se razlikuju od, recimo, kršćanskog vjerozakona? Neka prava država može zagarantirati kršćanima, Jevrejima ili bilo kojoj drugoj vjerskoj skupini jer su dio njihovog vjerskog sistema, a drugima koji nemaju identične vjerske potrebe ne mora. To ne narušava princip ravnopravnosti sve dok se jedni ne diskriminiraju ili drugi favoriziraju u pravima.
Odluku VSTV-a otvoreno je kritizirao i član Predsjedništva BiH, Bakir Izetbegović, ocijenivši da je nošenje mahrame privatna odluka.
Saopćenje Rijaseta na posljednju odluku Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH
Povodom odluke Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine da ostaje pri svom ranije donesenom zaključku o vjerskim obilježjima, Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini je izdao saopćenje za javnost u kojem se među ostalom kaže:
„Odluku Visokog sudskog i tužilačkog vijeća od 10. 02. 2016. godine da ostane pri svom ranijem zaključku o zabrani vjerskih obilježja, kojim se muslimanke s mahramom isključuju iz pravosudnih institucija, Islamska zajednica razumijeva kao ostajanje Visokog sudskog i tužilačkog vijeća pri zaključku o kršenju temeljnih ljudskih prava muslimana. Islamska zajednica je nastojala u otvorenoj i transparentnoj argumentaciji i komunikaciji da ukaže Visokom sudskom i tužilačkom vijeću na pogrešno tumačenje mahrame u islamu što ima za posljedicu nedopustivo kršenje prava muslimanki. Nastavak diskriminacije muslimana i muslimanki od strane Visokog sudskog i tužilačkog vijeća po ovom pitanju, čijim se sprovođenjem nastavlja kršiti Ustav BiH, Zakon o slobodi vjere i međunarodne konvencije o ljudskim pravima, tako što se jedna društvena grupa potpuno diskriminira, čini se da obesmišljava ovu vrstu komunikacije. Štaviše, pozivanje na dijalog oko već zauzetih konačnih stavova, uz najavu da se oni neće mijenjati, teško je smatrati iskrenim i s željom da se postigne rješenje u interesu zadovoljstva svih građana...“
U saopćenju se navodi i sljedeće: „Muslimani trebaju znati za ovakve uvredljive i diskriminirajuće postupke, ali i činjenicu da država Bosna i Hercegovina nastavlja sustavno diskriminirati muslimane odugovlačenjem da potpiše ugovor s Islamskom zajednicom, kao najvećom vjerskom grupacijom u BiH, premda je isti ugovor potpisala sa Katoličkom crkvom 2006. i Srpskom pravoslavnom crkvom 2007. godine. (...) Sve ovo ukazuje da država i njeni organi prema muslimanima i njihovim vjerskim pravima ne pokazuju potrebnu odgovornost i da su spremni s pozicije moći nastaviti svoje protuustavno djelovanje na štetu vjerskih sloboda i ljudskih prava muslimana.“
Da li postoji bojazan da se ova odluka može reflektirati i na drugim državnim ustanovama u BiH?
Ako u slučaju prođe ova odluka Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine i uđe u funkciju, a nadamo se da neće, onda bi se ovo reflektiralo i na druge državne ustanove unutar BiH, kao što su: škole, bolnice, fakulteti, itd., te bi, ne daj Bože, došlo do totalnog kuršuluza u BiH, a što bi jedno ovakvo stanje sigurno nekome odgovaralo, i koji ulažu svaki napor da se ovo nešto ostvari.
Savremeni sistem vrijednosti gotovo da je izbacio religiju i religioznost iz hijerarhiju tih vrijednosti, a religioznog čovjeka smatra opasnost savremenih društva. Tako da, stvorila se suprotna strana religije i religioznih vrijednosti, do te mjere da se u potpunosti obmanom obezumljena je masa, i uveliko uplašena, naročito se ova obmana odnosi na muslimane i na islam, metode kojima se želi ukazati na strah od islama i islamizacije svijeta.
Rijaset Iz-e u BiH, kao i cjelokupno društvo muslimanske vjeroispovijesti u BiH, trebaju dati i uložiti svaki napor da se ova odluka Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine stavi van snage, te da se omogući nošenje hidžaba u ovim institucijama.
Da li se ova odluka može reflektirati na susjedne Balkanske zemlje?
Odluka Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine, može se zasigurno reflektirati i na susjedne zemlje Bivše Jugoslavije, kao što su: Srbija, Kosovo, Crna Gora, Makedonija, te i dalje širom Balkana.
Ne bi me iznenadilo nešto slično ovom postupku, jer se danas neprijatelji islama u plaštu terorizma i tome slično, trude i ulažu svaki svoj napor da okarakterišu muslimane i muslimanke kao teroriste, fundamentaliste i radikalce, te na bilo koji način da ugase islamsko svijetlo u ovim zemljama.
Što se tiče Kosova, na žalost, još prije ovog slučaja u BiH, rasprava o mahrami i laičkoj državi Kosova, dostigla je čak i do predsjedniku Kosova. Predsjednik Kosova Atifete Jahjaga, u intervjuu za emisiju Rubikon na KTV javnom televizijskom kanalu, je izjavila da neće biti dozvoljeno na bilo koji način nošenje mahrame u javnim školama: "To nije dozvoljeno i neće biti dozvoljeno zato što je Republika Kosovo “laička država.”
Jedan izvještaj govori da je istjerano više od 13 djevojčica sa mahramom iz javnih škola, školske 2012/2013. godine, kao rezultat njihovog insistiranja da poštuju islamske vjerske principe sa nošenjem mahrame na glavi, čak i slučaj tri djevojke sa Edukativnog fakulteta Univerziteta u Prištini. Tako da, po ovom pitanju, i dan-danas na Kosovu se nije ništa korektno preduzelo te kamo li riješilo.
No, Bog daje da se obistini njegova riječ na ovom svijetu...!
Na samom kraju, možemo reći da će se, kako god, Božije obećanje, dato u Kur'anu, ispuniti na ovom svijetu i to bez ikakve sumnje, no zanimljiv je način prema kojem se neka Njegova obećanja u Plemenitim Govorom ispunjavaju. Dakle, nisu samo vjernici oni koji mogu podariti doprinos pri širenju Božijeg obećanja, nego u nevjernici koji se trude postavljati zamke na račun čiste vjere oni koji sami upadaju u tih zamaka, i to Voljom Uzvišenog, tako da njihovim metodama kojima se trude utrnuti Allahovo svjetlo zapravo stvaraju suprotan efekat od onog kojeg očekuju, Allah sve dobro zna, te prema tome njihove namjere i spletke vrača ih u korist Njegove čiste vjere Islama, pa makar to bilo krivo nevjernicima.
Priredio: Azmir JUSUFI, Prizren
