PREPOROD: Gospodine Bećiroviću, referendum za nezavisnost Bosne i Hercegovine održan je 29. februara i 1. marta 1992. godine. Bio je to historijski dan za našu domovinu. Kako danas, kao doktor historijskih nauka i političar, vidite Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine?

            BEĆIROVIĆ: Smatram da treba naglasiti da 1. mart spada među četiri najznačajnija datuma u hiljadugodišnjoj historiji Bosne i Hercegovine. Prvi takav datum jeste 949. godina, kada je bizantski car, filozof, Konstantin Porfirogenit objavio svoje znamenito djelo De administrando imperio (Upravljanje carstvom), u kojem se prvi put u jednom pisanom historijskom izvoru navodi postojanje „Zemlje Bosne“. Drugi datum je 29. august 1189. godine, dan kad je veliki vladar Bosne Ban Kulin izdao Povelju kojom se dubrovačkim trgovcima garantira sloboda kretanja i trgovanja u Bosni. Ovoj povelji neki historičari daju značaj „rodnog lista“ bosanskohercegovačke državnosti uopće. Treći datum je 25. novembar 1943. godine, kad je na prvom zasjedanju ZAVNOBIH-a obnovljena bosanskohercegovačka državnost nakon 480 godina. Četvrti datum je 1. mart 1992. godine, kad se na Referendumu više od 64% građana Bosne i Hercegovine izjasnilo za nezavisnu, suverenu i jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana i naroda. Nakon ovog čina, Bosna i Hercegovina je međunarodno pravno priznata 6. aprila 1992. godine, s tim da to priznanje počinje teći od 7. aprila. Pristupanjem u članstvo Ujedinjenih nacija, 22. maja iste godine, nakon 529 godina, Bosni i Hercegovini je potpuno vraćen njen međunarodnopravni status i politička nezavisnost. Ta četiri datuma u bosanskohercegovačkoj historiji treba da budu upisana zlatnim slovima, da ih djeca uče u školama, da se njima imenuju značajne kulturne i javne ustanove i drugi značajni objekti i da se njima ponosi svaki građanin Bosne i Hercegovine, kad shvati i bude razumio njihovo pravo značenje za našu državu, bez obzira na etničku, vjersku, političku i ideološku pripadnost.

 Prvi mart je, dakle, bio naša sudbina i neumjesno je, pa i nepošteno pitanje je li išta moglo biti drukčije. Jer, mi ne bismo bili ono što smo danas da smo tada, u ime sumnjive sigurnosti, izabrali potčinjavanje. Dakle, postojao je samo jedan put i naša država je na današnji dan, prije dvadeset četiri godine, krenula tim putem. Da nije bilo tog puta i opredjeljenja, Bosna i Hercegovina danas bi bila u sastavu velike Srbije i vjerovatno bi imala status kakav danas u Srbiji imaju Kolubarski, Šumadijski ili Mačvanski okrug. Takvo poniženje, razaranje i uništenje hiljadugodišnje državnosti Bosne i Hercegovine zaustavilo je prvog marta 1992. godine više od 64 % građana naše države.

            Dan sticanja nezavisnosti jedne države, koji priznaje i međunarodna zajednica, predstavlja jedan od najznačajnijih  datuma u životu svake države. Zato će ovaj datum, prvi mart, koji je legalno proglašen Danom nezavisnosti, biti upisan svijetlim slovima u historiji Bosne i Hercegovine. To je datum kojim se naša država svrstala među više od 190 nezavisnih država svijeta. To je dan kad je država primila odgovornost i obavezu pred međunarodnom zajednicom da će se u svojim odnosima s drugim nezavisnim državama vladati po regulama međunarodnog prava i kad je preuzela sve obaveze koje je prema trećim licima imala ranija država.

            PREPOROD: Tri godine poslije referenduma, 1. mart je proglašen Danom nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Nažalost, on se ni danas, nakon 21 godinu, ne obilježava na području RS. Kako komentirate opstrukciju političke oligarhije u RS da on bude državni praznik na nivou cijele Bosne i Hercegovine?

            BEĆIROVIĆ: Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine je legalni i legitimni državni praznik. To, napokon, moraju shvatiti i pojedini političari iz bh. entiteta RS i prestati sa plasiranjem historijskih neistina i falsifikata. Kada govorimo o Danu nezavisnosti Bosne i Hercegovine, neophodno je naučno obrazložiti da bosanski Srbi po međunarodnom pravu nisu imali i nemaju ni danas pravo na samoopredjeljenje i time na stvaranje sopstvene države na tlu države Bosne i Hercegovine. Zbog neodgovornih pojedinaca koji nenaučno i neargumentirano tumače ovaj princip, moramo jasno odgovoriti na pitanje: Šta je „pravo na samoopredjeljenje naroda“ i kako se ostvaruje? Odgovor na njega nije znao ni Slobodan Milošević kad ga je svojevremeno (1991. godine) postavio Arbitražnoj komisiji Mirovne konferencije o Jugoslaviji Evropske zajednice (tzv. Badinterova komisija). Njegovo pitanje tada glasilo je: „Ima li srpsko stanovništvo u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, kao jedan od konstitutivnih naroda Jugoslavije, pravo na samoopredjeljenje?“ Arbitražna komisija dala je svoj odgovor u formi „mišljenja“, koje je samo za trenutak „ušutjelo“ sljedbenike Slobodana Miloševića. Prema nalazu Badinterove komisije, verificiranom od Evropske zajednice, SFRJ je prestala da postoji disolucijom (raspadom), a ne secesijom (otcjepljenjem) pojedinih država. Njegovim sljedbenicima teško je palo saznanje da se svi međunarodni instrumenti koji se odnose na princip ravnopravnosti i samoodređenja naroda trebaju shvatiti, prije svega, u teritorijalnom, a ne u strogo etničkom smislu. Antidržavne i separatističke snage nisu shvatile i prihvatile činjenicu da je ovaj princip u trajnoj suprotnosti s principom političke nezavisnosti postojećih država u svijetu. Naime, kad bi svi „narodi“ pribjegli tome pravu, teritorijalna cjelovitost i mir mnogih država došle bi u pitanje.

            Nažalost, i danas ima neodgovornih pojedinaca u bh. entitetu RS koji grubo zloupotrebljavaju i manipuliraju sadržinom načela na samopredjeljenje. Zbog takvih neistina i neutemeljenih tumačenja, želim vrlo jasno reći da Generalna skupština Organizacije Ujedinjenih nacija precizno ističe da se pravo na samoopredjeljenje ne smije nikada shvatiti kao odobravanje ili podsticanje nikakve djelatnosti koja bi dovela do raspada ili ugrozila, u cjelini ili djelimično, teritorijalnu cjelovitost ili političko jedinstvo država. Zato je, pored ostalih razloga i argumenata, nemoguća jednostrana secesija bh. entiteta RS, jer stanovništvo jednog dijela nedjeljive države Bosne i Hercegovine nikada neće moći odlučivati o sudbini cjelokupnog stanovništva naše države.

            Održavanje referenduma za nezavisnost i suverenitet Bosne i Hercegovine uslijedilo je nakon zahtjeva Arbitražne komisije Evropske zajednice da se provjeri volja stanovništva Bosne i Hercegovine za njenom samostalnošću i nezavisnošću. Samim tim, odluka o referendumu nije upitna, jer je dolazila od međunarodnog arbitražnog tijela koje je postupalo u skladu s ovlaštenjima iz Deklaracije o Jugoslaviji. Uz to, važno je naglasiti da su Arbitražnu komisiju prihvatile sve jugoslovenske republike, kao i Predsjedništvo SFRJ. Dakle, ta komisija je, u skladu sa međunarodnim pravom, imala validno ovlaštenje da postupa kao nezavisan međunarodni pravosudni organ. Stoga su i njene odluke trajno svjedočanstvo o raspadu SFRJ i nastanku suverenih i nezavisnih država kao subjekata međunarodnog prava.

            Prvog marta 1992. godine na „referendumsku kušnju“ došli su svi dokumenti i odluke kojima je definiran status Bosne i Hercegovine kao suverene države. Tog dana (1. marta 1992.) građani Bosne i Hercegovine demokratski su odlučili da žele da Bosna i Hercegovina postane nezavisna, jedinstvena, suverena i cjelovita država. Zbog toga danas, s ponosom, obilježavamo 24 godine državne nezavisnosti Bosne i Hercegovine.  

 PREPOROD: Šta je nama, doista, Prvi mart nakon Daytona i dejtonske uvjetovanosti razvoja države Bosne i Hercegovine?

            BEĆIROVIĆ: Prvi mart je izraz demokratske volje građana Bosne i Hercegovine da grade slobodnu i nezavisnu državu u kojoj će svi građani i narodi biti istinski ravnopravni. Mirovnim sporazumom iz Daytona 1995. godine Bosna i Hercegovina očuvala je svoj državni kontinuitet i članstvo u međunarodnim organizacijama. Dakle, očuvala je svoj međunarodnopravni subjektivitet i državnopravni okvir u granicama u kojima je Bosna i Hercegovina međunarodnopravno priznata. Pri tome, ne možemo zanemariti činjenicu da su postojeća ustavna rješenja u Bosni i Hercegovini nametnuta međunarodnim ugovorom. Prisustvo međunarodnih predstavnika u Bosni i Hercegovini je institucionalizirano i veoma važno. Kreatorima dejtonskih rješenja od početka je bilo jasno da takav sistem neće moći funkcionirati bez odgovarajuće intervencije međunarodne zajednice. Ovlaštenja koja je dobila međunarodna zajednica u provođenju Dejtonskog sporazuma takvog su sadržaja i karaktera da su institucije međunarodne zajednice nezaobilazne u postdejtonskoj obnovi i društvenom razvoju Bosne i Hercegovine. U tom kontekstu treba insistirati da predstavnici međunarodne zajednice imaju principjelniji i pošteniji odnos prema našoj državi.

            Vjerujem da ne postoji pitanje koje je politički, moralno i historijski važnije od pitanja očuvanja države i osiguravanja životnih interesa svih građana i naroda naše zemlje. Očigledno je da politički predstavnici trebaju tražiti nova rješenja koja će omogućiti efikasnu zaštitu države i izgradnju države istinski ravnopravnih građana i naroda. Na državnom nivou potisnimo stranačku i lokalnu politiku u korist državne politike. Odredimo crvenu liniju ispod koje se ne može ići na državnom nivou. Ako to ne uradimo sutra, prekosutra može biti kasno. Za državu Bosnu i Hercegovinu su mjeseci godine, a godine decenije. Ozbiljne analize govore da naredni mjeseci i godine donose nove i još opasnije atake na državu Bosnu i Hercegovinu od deklariranih „projektanata“ uništenja naše države i njihovih „izvođača radova“. Ne treba da nas zbune kratka zatomljenja takvih nakana, jer takvi periodi služe da se dodatno destabiliziraju i oslabe snage koje žele izgradnju evropske i demokratske države. Zagovornici nestanka države Bosne i Hercegovine znaju da i tada uljuljkivanje, desupstancijaliziranje i razjedinjavanje probosanskohercegovačkih snaga ide u njihovu korist. Međutim, oni dugoročno neće odustati od svojih zacrtanih hegemonističkih ambicija u protubosanskohercegovačkom smjeru, sve dok se njihovi zacrtani apetiti ne zadovolje. Takve ambicije treba očekivati i u narednom periodu i zato niko neće imati pravo da kaže da nismo znali predvidjeti šta nas očekuje u budućnosti.

Cijei intervju u Preporodu od 1. marta