Neophodno je u ovome vremenu ulaganje novog entuzijazma i energije da bi se postigli potrebni rezultati za napredak naše Islamske zajednice kao jedinstvenog džemata i da se tim putem dođe do uspona i njezinoga boljitka. 

Naša Zajednica kao islamski džemat ovoga podneblja nije imala teže unutrašnje izazove kao što je to slučaj danas. Te izazove, u negativnom smislu, fabriciraju oni koji kažu da to rade u ime Allaha, dž.š., za napredak islama, pravilnijeg prakticiranja islama i afirmacije Muhammedovog, s.a.v.s., Ummeta. Ali, neke navodne "dobre" namjere popločavaju put haosu. Nosiocima tih namjera i tvrdnje da rade za boljitak islama to je paravan, budući im je samo cilj fragmentacija islamskog džemata izvana i iznutra.

Jedinstvo saffa

Veliki imami po dolasku na područja drugih mezhebskih imama pridržavali su se njihove prakse. Čuvali su muslimani Ibn Hanbela, te imama Malika naspram prethodnika.

Do agresije na BiH rijetko je gdje u svijetu bilo kompaktnije Islamske zajednice kao naše. Jedan naš ugledni profesor veli: "Do 1992. godine Islamska zajednica je bila jedinstvena jedan kroz jedan!»

Već tokom agresije, neki pojedinci su izazivali sumnju u Takvim – početak i kraj ramazana, kada je Dan Arefata, kada se kolju kurbani, kada nastupa zora – izazivali sumnju u ispravnost pravca Kible u mnogim džamijama, u valjanost mnogih brakova, u nedovoljno poznavanje islamskih propisa ovdašnje uleme, čak u neispravnost načina obavljanja namaza i mnogo čega drugog. Kao da im je cilj bio sve porušiti što je stabilno kao granit stajalo 500 godina. Agresori su spolja sve pred sobom rušili, a takvi su slično radili iznutra pod izgovorom da uspostavljaju pravi islam. Oprezniji su u vezi lokalne vaktije i njezine ispravnosti putem telefona kontaktirali Vrhovnog muftiju Saudijske Arabije, Šejha Bin Baza, rahimehullah, autoriteta priznatog u cijelom svijetu, koji ih je upozorio da ne čine fitnetluk, da ne prave razdor među muslimanima, te da im je obaveza držati se uputstava lokalnih zvaničnih vjerskih autoriteta. Zadrti i umišljeni su tada i njega proglašavali nekompetentnim, slijepim starcem i govorili druge teške riječi koje mi ne možemo spominjati. Pitan je na Arefatu u tim ratnim godinama i priznati islamski autoritet Šejh Usejmin o istim pitanjima, pa je i on pozvao na jedinstvo saffa, uvažavanje domaćih vjerskih autoriteta i da se samo slogom i jedinstvom postiže snaga džemata i Ummeta.

Poslanik, s.a.v.s., kazao je hadis koji dotiče mnoge u ovome vremenu koji ugrožavaju stabilnost džemata kao dijela jedinstvene zajednice muslimana: "Ko napusti pokornost i odvoji se od džemata, pa u takvom stanju umre, umro je džahilijjetskom smrću! Ko se bude borio pod zabludjelim bajrakom srdeći se radi svoje skupine, ili pozivajući svojoj grupi, ili samo nju bude pomagao i na tom putu bude ubijen, umro je smrću džahilijjetskom! Ko ustane protiv pripadnika moga Ummeta, ubijajući dobre i loše među njima, ne obraćajući pažnju na vjernike i ne ispunjavajući ugovor s onima s kojim je ugovor sklopljen – takav ne pripada meni, niti ja pripadam njemu!” (Muslim)

Ni dan bez džemata

Inspiratori rasturanja džemata najaktivniji su tamo gdje su muslimani najbrojniji, jer im se na taj način crpi snaga i bave se sami sobom. Je li im ovo cilj? Danas je rad Islamske zajednice na zavidnome nivou i ima školovanije imame nego ikad prije.

Nije dovoljan glas pojedinaca u iskorjenjivanju ovih pojava, jer promjena na bolje treba da bude jaka i kontinuirana, dok negativne inicijative počinju od pojedinaca loših namjera.

U jednome izvoru piše da je jedan pobožnjak dolazio u džamiju u svome džematu, da bi nakon nekog vremena prestao dolaziti. Džematski imam je bio ugledni alim tog kraja, pa je otišao do njega u želji da vidi šta se to zbilo sa džematlijom koga su svi uvažavali. Nakon što je imam kazao razlog posjete, taj mu je rekao: "Dolazak u džemat i obavljanje namaza sa drugim muslimanima je obaveza zbog onoga čije je stremljenje slabo a srce mrtvo, dočim je moje srce živo i ja nemam potrebe biti ojačan nekim ili nečim drugim." Nakon toga imam mu je rekao: "Takvi upropaštavaju džemat jer bi se i drugi mogli za njima povesti!"

Kada je preselio Vjerovjesnik, s.a.v.s., na bolji svijet, njegovi ashabi su izabrali Ebu Bekra, r.a., za halifu ne želeći ni jedan dan biti bez imama i izlagati se mogućnosti razdora. Upitan je Seid ibn Zejd, r.a.: "Kada je dat bej’at Ebu Bekru, r.a.?" On je odgovorio: "U istom danu kada je preselio Poslanik, s.a.v.s. Mrzili su (njegovi drugovi) da im prođe i dio dana a da nisu u džematu.” (Taberi, Et-Tarih, III, 201)

Cijeli tekst u printanom izdanju