Životna  priča  Kadire Hukić rijetko koga će moći ostaviti ravnodušnim. I ne samo to. Njena priča potaći će na onaj danas itekako potrebni optimizam i nadu u bolje sutra. Zato će njena priča i njena borba kroz život, zasigurno, mnogima biti inspirativna. Kadira  nam  priča: „Do aprila 1992.godine živjela sam  u Zvorniku sa svojom porodicom, mužem i dvoje djece. Međutim, došao je nesretni rat. Odveli su mog muža Sadika,  koji je tada imao 26.godina,  sa još  oko 700 Bošnjaka. Za njih se od tog 6.juna gubi svaki trag. Prošlo je toliko godina (22 godine), a o njima se i dalje ništa ne zna. Ja sam sa djecom bila u posjeti roditeljima za Bajram tako da se poslije nisam mogla vratiti kući. Postavljene su barikade i  putevi blokirani. Posljednja vijest koju sam čula bila je da je moj muž odveden sa grupom Bošnjaka u Bijelom Potoku.“

Živa patnja

U tom  očekivanju Kadira je sa svojm djecom, sinom i kćerkom, živjela kod roditelja u Tuzli. Nije sjedila skrštenih ruku, nego se prijavila i bila pripadnik Armije BiH. Pomalo u čudu govori nam kako su tenkovi JNA blokirali puteve i rasporedili se po okolnim srpskim selima odakle su granatama tukli položaj Armije BiH koja praktički nije imala ni obične puške. Tim prije,  ogorčena   na laži da JNA nije učestvovala u ratu  ona kazuje da kao očevidac može svjedočiti o njihovom učešću. Sa jednog od tih položaja kod Kamenice, 3.februara 1993.g. ispaljena je granata u rejon Široki put i borbenu liniju, koja je imala kobne posljedice.  Od te granate Kadira je ostala bez noge i bez kćerke Selvire koja je imala tek šest godina. Njen sin  koji je, također, bio u blizini tada nije bio povrijeđen. Tada su teško stradale još dvije žene.

O putu nakon ranjavanja, Kadira kazuje:

-Po ranjavanju, preko Udriča, na nosilima  skoro pet sati, po nezapamćenoj zimi, nose me do prve bolnice. Ranjena sam ujutro u 8 sati i 30 minuta, a prva pomoć mi je ukazana u dva sata popodne. Pola noge do koljena mi je odbijeno i stopalo odsječeno , a i druga noga je bila u teškom stanju. Prvu pomoć mi je pružio dr. Fajko Kadrić. Pošto nismo mogli zbog granatiranja  doći do bolnice u Cerskoj, gdje sam trebala ići na operaciju, prebacili su me u Konjević Polje, u kuću u kojoj je bilo smješteno stotinjak ranjenika, uglavnom amputiraca. Meni su potom bonsekom odsjekli nogu, bez anestezije. Nije bilo ni lijekova ni hrane. Nije mi jasno ni sada  kako smo sve te strahote preživjeli. Sa sinom od pet godina prebacuju me dalje u Srebrenicu u Domaviju. Tu smo ležali na nekim madracima i nismo imali čime se ugrijati. Posebno je bilo teško onima bez ruku i nogu. Živa je to patnja  bila nad ljudima. Rane su nam previjali samo zavojima. Čak mislim da smo bili u goroj  situaciji nego ranjenici iz 1944.godine.“

Nakon toga,  Kadira putem UNPROFOR-a biva prebačena u Tuzlu, gdje se nadala da će dobiti kakav glas o mužu. No, odgovora nije bilo. 

Iz izbjegličkog kampa Karaula kod Živinica, odlazi u Tuzlu kod roditelja gdje je zatiče još jedna tragedija. Na sedmi rođendan od bačene kasetne bombe gine i njen sin Selvir. Od iste granate i njena sestra i njeno dijete bivaju  teško ranjeni. Iz njene porodice je na taj dan 10.oktobra 1995.g. šestero nastradalo. 

„Ne mogu zaboraviti nikada taj dan. A, prošlo je 20 godina i sjećam se tog  TV snimka koji je obišao svijet. Snimak je napravio novinar Abdulah iz Kalesije koji je pri tome rekao: –Nek je proklet onaj ko ubije dijete na njegov rođendan. Tada sam mislila da je smak  svijeta, da neću izdržati“, priča Kadira. Kaže  da joj  je u tim momentima, poslije borbe za život, jedino preostala vjera. „Ostalo mi je da učim i molim“ govori nam prisjećajući se trenutaka kada su žene iz njenog okruženja pitale  se kako je  ostala normalna. „Moje rane su samo moje rane. Tablete mi nisu ništa mogle pomoći, nego sam tražila da se spasim kroz vjeru. I, evo dvadeset godina je prošlo, a ja živim i dalje“, priča kao za sebe ona. 

Sportski duh

Drugi dio  Kadirine priče  ima ljepšu stranu. Ona upoznaje čovjeka sa kojim će stupiti u brak i dobiti sina Amira koji joj je najveća  utjeha i nada. On je na neki način vraća u život. Kadira, zatim polaže vozački ispit i završava krojački kurs. Posebnu sklonost iskazuje ka strjeljaštvu gdje postiže vrhunske rezultate. Bila je pet puta sportista grada (Tuzle), pet puta sportista  na kantonu i dva puta na nivou Federacije. Kadira nastavlja: „Imam svog sina i nastojim da život stavim u normalu. Iako sam osoba sa invaliditetom, nemam noge, vidim da ima i težih slučajeva. Nije smak svijeta, najbitnije je ostati zdravog razuma. A, zdrav razum je teško sačuvati. Tu mi sada pomaže i strjeljaštvo. Ako imam negativnu energiju nju potrošim na treninzima. Imam tu fino društvo i već četiri godine sam i predsjednik invalidsko-strjeljačkog društva. Jednostavno, nastojim biti manji teret društvu. Ako već imam izraženiji problem proučim nešto iz Kur’ana i to mi kao rukom bude odneseno. Čovjek koji je vjernik manje će zla nanijeti ljudima i manje će biti problema.“

Prisjećajući se dana liječenja i rehabilitacije  u inostranstvu kada je  1995.godine boravila u Iranu, ona ističe: „U Teheranu su  nas nekoliko mjeseci koliko smo boravili pazili kao najrođenije. Iznenađena sam bila tolikom pažnjom. Toliko dobročinstvo tih  ljudi ne mogu, zaista, nikada zaboraviti. Nudili su nam i školovanje, popravili zube, stavili proteze i dali nam mnoge poklone. Zvali su nas na sve strane. Kod nas, slobodno mogu reći, u BiH toga nema. Komunikacija ljudi se izgubila. Važniji su nam mobiteli nego živa riječ. Nema ni druženja. Osim toga, evo u Sarajevu sam bila gdje invalidnim osobama naplaćuju parking. Nema se razumijevanja. U Tuzli invalidne osobe mogu parkirati bilo gdje.“

Što se tiče boravka u Americi, 1996.g. Kadira nam kazuje da je žena kod koje je bila smještena željela da je usvoji, ali da je ona rekla da i pored toga što njen babo ima desetero djece,  te u šali smiješeći se kaže da  ne bi osjetio njen izostanak, ona joj  je  odgovorila da ne bi mogla živjeti bez Bosne i svoje domovine. Naravno i njen sin je posebna briga. „Najveći uspjesi dolaze iz kuće. Osnova je kuća i porodica“, naglasila je na kraju našeg razgovora.