Čitanje Ibn Sine u ramazanu

Ibn Sina (980-1037.), jedan od najvećih filozofa svih vremena, nije prvo ime koje nam naumpada za duhovno čitanje. Poslije Kur'ana i Hadisa, mnogi muslimani se okreću popularnim religijskim djelima o etici i Onome svijetu ili čitaju o životu Poslanika Muhammeda (a. s.) i ranoj islamskoj povijesti. Mnogima, Ibn Sina se čini previše apstraktnim, tako intelektualan, možda više grčki negoli islamski. Ali pažljiviji pogled otkriva iznenađujuće drukčiju sliku.

Ibn Sina je nazvan „Princ liječnika“ za svoj rad u medicini. Nije bio pravnik ili vaiz; bio je filozof u punom smislu. Njegovi spisi nose oznake prvoklasnog uma. Ono što on ima da kaže o značenju egzistencije, svrsi ljudskog života, strukturi univerzuma i njegovom duhovnom značenju prevazilazi standardnu filozofiju. Njegova koncepcija egzistencije nudi mnogo za ozbiljne filozofske i duhovne refleksije.

U „Knjizi naputaka i opasaka“, jednom od njegovih posljednjih radova, Ibn Sina uspoređuje i suprotstavlja dvije perspektive filozofa i mistika (al-arifin). Filozofi dobijaju znanje kroz intelektualno istraživanje i logičku demonstraciju; mistici kroz osvjedočenje, iskustvo i „kušanje“. Dva modaliteta spoznavanja su komplementarna i dovode do istinskog znanja za um i srce.

Um, mjesto logičkog i naučnog znanja, nije lišen duhovnog okusa i etičke prefinjenosti, kao što nije ni srce lišeno intelektualnog sadržaja. Znanje nije popis stavki ili činjenica; ono je otkrovenje i sapijencijalno iskustvo koje dovodi do razumijevanja i spasa.

Kao što poznata priča između Ibn Sine i Hadže Abdullaha Ensarija opisuje: filozof zna ono što mistik vidi, a mistik vidi ono što filozof zna. „Znanje“ i „viđenje“ su kao dvije strane kovanice. Cilj je dosezanje istine na osnovu intelektualne strogosti, s jedne, i duhovne prefinjenosti, s druge strane.

Ibn Sinina rasprava o ljubavi objašnjava jednu od najjačih sila u svijetu stvaranja. Slijedeći grčke i islamske prethodnike, on objašnjava ljubav u ontološkim terminima: ljubav sve prožima. To je Božija beskonačna ljubav koja je prouzrokovala egzistenciju svih stvari. Ljepota stvari je izvedena iz njihovog oblika, u svakom slučaju. Ono što mi smatramo lijepim, u ljudskom stanju, dolazi od ljepote duše. Ono što nas čini jedinstvenim i dostojnim je naša ljepota. Štaviše, sva ljubav je prolazna osim duhovne ljubavi – jedine ljubavi koja traje i uzdiže se iznad ružnoće i sitničavosti.

Sve je to povezano sa Ibn Sininom najvećom revolucijom u historiji filozofije, a riječ je o njegovom konceptu egzistencije. Naš filozof nije mogao zamisliti situaciju gdje je čin postojanja odvojen od posjedovanja smisla. Bitak odgovara smislu. Jasno, Ibn Sina je ovo preuzeo iz kur'anskog koncepta stvaranja: Bog nije ništa stvorio uzalud, kaže Kur'an. Sve egzistira sa svrhom. Smisao nije nešto što mi mentalno namećemo stvarima. Zapravo je obrnuto: um otkriva smisao u stvarima kroz osjećaj iskustva, analizu i sintezu.

Ibn Sina postavlja Nužni Bitak kao jedini stvarni bitak, a sve ostalo kao izvedeno iz Njega. Nužni Bitak je jedan i ne potrebuje drugu supstancu za Svoje postojanje; inače imali bismo beskonačan lanac uzročnosti. Nužni Bitak uzrokuje sva ostala bića da postoje kao „kontingentna“ bića. To ukazuje da stvari mogu biti veoma drukčije od onoga kakvim se pokazuju. One ne mogu postojati u potpunosti. Ali, s obzirom da postoje u pravom smislu, mora postojati povod za način na koje one jesu.

Ibn Sina je tvrdio da je svijet potpuno kontingentan, ali je insistirao da to ne čini svijet samo iluzijom. Svijet je stvaran, ali u specifičnom smislu. Sam po sebi, on ne može biti samodovoljan. On je kontingentno biće. Kroz svoju povezanost sa višim principom, međutim, on postaje neizmjerno značajan, postaje otkrovenje jer odražava mudrost i dobrotu njegovog Tvorca.

Ključna premisa je ideja da egzistencija prethodi svemu. To je bila osnovna pretpostavka kada je Ibn Sina izjavio da mi „jesmo“ prije nego što mislimo. Dekart je to pogrešno rekao: „Mislim, dakle jesam.“ To je upravo obrnuto: Jesam, dakle u stanju sam da mislim. Krajnja osnova sigurnosti mora biti egzistencija, ne moj um.

Zbog toga je Ibn Sina vidio filozofski skepticizam kao neku vrstu mentalne bolesti. On savjetuje skeptiku koji sumnja u egzistenciju svijeta da napusti čas filozofije i posjeti doktora. Predložio je da se skeptik baci u hladne vode Tigrisa kako bi shvatio svoju glupost. U 20. stoljeću, Wittgenstein se složio sa nešto blažim tonom: „Sumnja bez kraja i nije sumnja.“ Sve se ovo može pripisati uvjerenju srednjovjekovnog realizma, koji ne samo da je vjerovao u realnost svijeta odvojenog od naših umova, već je i držao to da je svijet suštinski razumljiv, jer je naposlijetku izveden iz postojanja. Ovaj ontološki optimizam je spojen sa religijskom perspektivom abrahamskog monoteizma koja poima svijet kao teleološko umjetničko djelo Dobrohotnog i Inteligentnog Majstora.

Ibn Sinina filozofija je zov da otvorimo naše umove i srca istini koja obuhvata našu egzistenciju. To je poziv da se razumije stvarnost oštroumno i širokogrudno; ponuda za „razmišljanjem“ sa filozofom i „viđenjem“ sa mistikom; molba da shvatimo realnost u cjelini i (spo)znamo svoje mjesto u njoj. Ima li bolje prilike od časnog mjeseca ramazana da se obazremo na ovaj zov?

S engleskog preveo: Haris Dubravac

Objavljeno u printanom izdanju