Jednu od kupljenih luka (zemljište obraslom hrastovom šumom) hadži Ahmed aga Lakišić, graditelj džamije na Ričini, sredinom 17. stoljeća uvakufio je za harem u kojem su se dva stoljeća ukopavali umrli muslimani iz mahala Cernice i Ričine. Slabljenjem Osmanske države i dolaskom austrougarske vlasti, pored zapuštenog (tadašnja vlast je upotrjebljavala termin napuštenog) harema izgrađena je trasa željezničke pruge Mostar-Metkovići i željeznička stanica. Urbanističkim planiranjima (da li i političkim?) tek pridošla vlast našla je za najsvrsishodnije uklanjanje harema, jer je, prema zapisniku od 23. maja 1884. god., premještanje stanice na staro groblje, s čime je stanovništvo dobro upoznato, smatrano kao nešto posebno dobro za grad. „Time će barem jedno od mnogo velikih grobalja nestati sa područja grada“. „Napušteno staro groblje“ je, kako se navodi, „ustupljeno“ potpuno besplatno. Vlast se obavezala da će, kao uspomenu na „staro groblje“, neposredno uz željezničku stanicu izgraditi prikladan mauzolej. Koliko nam je poznato nikad nikakav „mauzolej“ nije izgrađen. Vakufsko povjerenstvo, o čemu svjedoči zapisnik o saslušanju nekoliko uglednih muslimanskih domaćina iz Mostara, 2. 5. 1897. god. pokušalo je ishoditi barem novčano obeštećenje, u čemu nije uspjelo. Sredinom XX stoljeća željeznička stanica uništila je Carinski harem gdje je izgrađena velika stanična zgrada koja je i danas u funkciji. Na mjestu stare željezničke stanice socijalističke vlasti su izgradile impozantnu robu kuću poznatiju pod imenom „HIT“ kojom je upravljalo trgovačko preduzeće „Merkur“. Imovinsko-pravni odnosi ni u slučaju socijalističkih vlasti u tom dijelu grada Mostara nisu bili riješeni. Moglo im se, zapalo im i radili su šta su naumili! Zakonske osnove preko zakona o eksproprijaciji i nacionalizaciji sami su sebi krojili i osiguravali.

 

Informacija da je počela gradnja crkve na nekadašnjem haremu uznemirila je vrh Islamske zajednice. Otvorenim pismima vrhbosanskom nadbiskupu Vinku Puljiću i mostarskom biskupu reagirali su reisu-l-ulema dr. Mustafa ef. Cerić (14. 2. 1996. god.) i mostarski muftija Seid ef. Smajkić (11. 2. 1996. god.). 

Sličnom metodologijom poslužila se i vlast tzv. Herceg-Bosne, Hrvatsko vijeće odbrane Mostar 1992.-1995. godine. Za cijeli lokalitet, nakon rata, na liniji razgraničenja vlasti HVO-a., prema nama dostupnim dokumentima, odmah su, do u detalje, izradile svojevrsni regulacioni plan s namjerom izgradnje objekata od značaja za politiku koju su provodili. Na mjestu porušene robne kuće „HIT“ planirali su izgradnju Hrvatskog narodnog kazališta sa pratećim objektima, iznad nje poslovni objekat „Integre“ trgovačke, ugostiteljske, zanatske i uredske djelatnosti, do nje veliku zgradu Katedrale, pa sportsku dvoranu. Idejno rješenje za ove objekte definiran je Uredbom o prostornom planiranju i uređenju prostora na području HZ-HB za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili ratnog stanja. Iz naziva organa koji je donio tu odluku jasno je shvatljivo s kojim ciljem i kojim efektima.

Budući da je Mostar, kao specifičan grad, po potpisivanju Vašingtonskog mirovnog sporazuma bio od posebne važnosti za međunarodnu zajednicu, taj dio Mostara definiran je kao područje distrikta ili Centralna gradska zona. Namjera međunarodne zajednice bila je da se upravo u tom dijelu grada smjeste integrirajuće institucije i državna, federalna ili gradska administracija od značaja za sve građane Mostara. Iako je prekršeno niz imovinsko-pravnih zakona i odredbi, zgradu „Integre“ počinje koristiti Vlada Federacije BiH, gdje se i danas održavaju sjednice. Odjelu za urbanizam grada Mostara 12. 04. 2002. god. iz Ureda Vlade Federacije dostavljeno je rješenje Općine Mostar-Jugozapad kojim je utvrđeno trajno pravo korištenja građevinskog zemljišta na kojem je izgrađen poslovni objekat. Stoga se u daljem tekstu nećemo baviti ovim slučajem. Fokusirat ćemo se na dva preostala započeta objekta, zgradu Hrvatskog narodnog kazališta i Kon-katedralnu crkvu (Crkva Kristova uskrsnuća - u daljem tekstu katedrala)

Katedrala

Prema crkvenim izvorima Katolička crkva, odnosno sam mostarski biskup dr. Petar Čule, još od 1958. god. insistirao je da se upravo, u tom dijelu grada i na tom zemljištu izgradi katedrala. Komunistički režim, smatraju u Crkvi, raznim političkim izmicanjima i ucjenama je odbijao molbe i uz posebne uvjete dopustio gradnju katedrale na Balinovcu. Biskupski ordinarijat 14. 4. 1994. god. od Općinskog vijeća HVO-a traži rješenje i urbanističke uvjete za izgradnju reprezentativne crkve u Mostaru. Smatrali su "da će se time donekle ispraviti nepravda prijašnjih vlasti nanesenu Katoličkoj crkvi“. U zahtjevu koji potpisuje generalni vikar don Luka Pavlović ističe kako je baš to mjesto „prikladno i takvog objekta dostojno“, a izgled crkve i površina bi trebali odgovarati potrebama katoličkog naroda. (Visina katedrale u idejnom rješenju bila je 68 metara).

Na prijedlog Javnog poduzeće za obnovu i izgradnju Mostara (HZ HB op.a.), 29. 7. 1994. god. Općinsko vijeće Mostara - Odjel graditeljskog i prostornog uređenja (HVO-a Mostar op.a.), 11. 8. 1994. izdaje uvjerenje kojim se utvrđuju uvjeti uređenja prostora za izgradnju crkve. Odjel za geodetske i imovinsko- pravne poslove Općinskog vijeća (HVO-a) 19. 8. 1994. god. poslije uviđaja i utvrđivanja činjeničnog stanja i eventualnom cijepanju čestica 25. 8. 1994. god. poziva sve zainteresirane strane, da bi 9. 9. 1994. god. izdao rješenje kojim se dopuštaju pripreme izrade investicijskog elaborata. Tada je podnio i prijedlog za eksproprijaciju čestica.

Općinsko vijeće (HVO-a Mostar op.a.) 10. 10. 1994. i 10. 7. 1995. god. donosi rješenja o preuzimanju iz posjeda dotadašnjih korisnika neizgrađenog građevinskog zemljišta i dodjeljuje se u korištenje Biskupskom ordinarijatu radi izgradnje sakralnog objekta. Ordinarijat je uplatio iznos od 167.297,00 DEM u proračun Općinskog vijeća (HVO-a Mostar op.a.) Na takav način Ordinarijatu je dodijeljeno zemljište. Te katastarske čestice ne podudaraju se sa česticama nekadašnjeg Lakišića harema, kako se to u prvi mah činilo. Poslije „otkupa“ zemljišta Katolička crkva je u tom području formirala novu Župu sv. Ivana apostola između Hirurgije, stare bolnice i hotela Ero. Mostarski biskup Ratko Perić gradilište i temeljni kamen crkve Kristova uskrsnuća u Mostaru, uz sudjelovanje svećenstva i mnoštva vjernika blagoslovio je 12. 2. 1996. god. čime je označen početak radova. Informacija da je počela gradnja crkve na nekadašnjem haremu uznemirila je vrh Islamske zajednice. Otvorenim pismima vrhbosanskom nadbiskupu Vinku Puljiću i mostarskom biskupu reagirali su reisu-l-ulema dr. Mustafa ef. Cerić (14. 2. 1996. god.) i mostarski muftija Seid ef. Smajkić (11. 2. 1996. god.). Muftija je izrazio svoj najoštriji protest, a reisu-l-ulema naglasio da je ta vijest izazvala ogorčenje muslimana, te da se to ne doživljava samo kao čin političkog nasilja, već i kao direktno korištenje vjere i vjerskih ustanova za postizanje nehumanih i nepravednih ciljeva. O tome su pisali i mediji u Mostaru i Sarajevu (Oslobođenje, 20. 2. '96). Cerić je zatražio da se ovakav nepravedni postupak obustavi. U odgovoru Vrhbosanski nadbiskup Vinko Puljić 16. 2.1996. god. zvučao je, u najmanju ruku, nevješt i opredijeljen za mir i suživot, ispravljajući navodno netočnu informacija da se radi o gradnji katedrale, jer katedrala postoji, iako je toliko oštećena da je gotovo neupotrjebljiva. „Radi se, dakle, o jednoj župnoj crkvi“, pisao je Puljić, dodavši kako „prema postojećim knjigama u više od zadnjih sto godina nijedan vlasnik parcele nije bio musliman“, tvrdio je Puljić. Tako je i praktično „Slučaj katedrala“ ušao u javni bh. prostor. 

Cijeli tekst u printanom izdanju