Osim što su kroz pristanak na integraciju u okvire Islamske zajednice na neki način dobili djelomični legitimitet za svoje djelovanje, misionari odnosno "daije", bilo da su djelovali u tzv. paradžematima ili u nevladinim organizacijama, pa čak i u nekim džamijama Islamske zajednice, nisu ničim drugim uvjetovani da svoja naučavanja i misiju usklade sa zahtjevima vremena i prostora današnjih muslimana Bosne i Hercegovine.

Upravo da nam susjedi i sa Istoka i sa Zapada ne bi nametali svoja "rješenja" s kojima ustvari žele ostvariti neke druge političke ciljeve, ovaj problem je primarno naš i traži naše bosansko rješenje! Uz sve to, vidno je da su izostali ozbiljni diplomatski razgovori sa ključnim prijateljskim muslimanskim zemljama

Otvara se pitanje koji su naredni konkretni koraci nakon završetka procesa dijaloga sa tzv. paradžematima? Držim da je problem prevashodno u nama, te da njegovo rješavanje primarno pada na pleća najodgovornijih u Islamskoj zajednici. Izgleda da smo se previše opteretili formom, a zanemarili suštinu. Moramo pod hitno normirati islamsku tradiciju Bošnjaka – jer, prema informacijama sa terena, imami jednostavno nisu spremni odgovoriti na izazov novog misionarstva. Koju ulogu u ovom prijekopotrebnom procesu imaju naše obrazovne insitucije ili Institut za islamsku tradiciju Bošnjaka? Zatim, da li imamo dovoljno literature. Nedavno je u izdanju El-Kalema izašla vrijedna knjiga u kojoj naši profesori objašnjavaju akaidska učenja Ebu Hanife. Šta je sa literaturom po džamijama i medžlisima, ko je i gdje štampa? Nedavno smo u jednoj džamijskoj biblioteci imali priliku izbrojati preko trideset izdavača knjiga, a među njima nijednu knjigu u izdanju zvanične izdavačke kuće Rijaseta – El-Kalema! Zar ovo nije alarmirajuće? Koje stvari znamo iz domena novog misionarstva, a koje ne znamo i kako ćemo uopće saznati? Znamo li ustvari prepoznati stvari koje su kod nas vidjeli najveći i najpriznatiji autoriteti islama današnjice. Jer, ukoliko to ne učinimo, šta je budućnost Zajednice?

U svom misionarstvu daije nerijetko zalaze u "dubinske" teme (tzv. mes'ele), odnosno pitanja kojima nastoje steći karizmu kod sljedbenika, međutim, veoma često izazivaju konfuziju i štete općem okviru islama koji se u Bosni tumači i živi više od šest stoljeća. Iako među vaninstitucionalnim misionarima očigledno ima koordinacija i hijerarhija, koliko mi je poznato, ne postoje pravila oficijelnog kontakta između Islamske zajednice i mnogih njenih službi i uprava o izravnom kontaktu i razgovorima kako bi se sačuvalo učenje islama, naprotiv, informacije s terena ukazuju da se radi samoinicijativno i po nahođenju. Kakvi su kriteriji, ko može, a ko ne može i pod kojim uslovima govoriti i tumačiti islam? Islamska zajednica ima jasno definiranu proceduru za imame, međutim, šta je po ovom pitanju urađeno s onima koji su se navodno integrirali u Islamsku zajednicu i u kojem smjeru ona ide? Zatim, koji su programi rada s mladima koje Islamska zajednica može ponuditi kao odgovor? Kakvo je stanje sa našim predavačima, profesorima, aktivistima? Čemu uopće onda služe raznorazni koordinatori na nivoima medžlisa i muftijstava?

Sasvim je nepojmljivo i nezamislivo da neko drugi mimo Islamske zajednice sa svom njenom mrežom bude prisniji i bliži običnim ljudima i u duhovnom i u materijalnom smislu. K tome, dodatna radikalizacija političke scene u Bosni i Hercegovini i stalno proizvođenje tenzija, Bošnjake kao autohtone evropske muslimane čije se učenje, življenje i promoviranje inkluzivnog islama priznaje kao model za Evropu, dovelo je u poziciju totalne političke i vjerske nestabilnosti. Upravo da nam susjedi i sa Istoka i sa Zapada ne bi nametali svoja "rješenja" s kojima ustvari žele ostvariti neke druge političke ciljeve, ovaj problem je primarno naš i traži naše bosansko rješenje! Uz sve to, vidno je da su izostali ozbiljni diplomatski razgovori sa ključnim prijateljskim muslimanskim zemljama (Saudijska Arabija, Kuvajt, Katar, UAE, Jordan, Iran i Turska) koje itekako mogu spriječiti opterećenje koje je danas Bošnjacima apsolutno nepotrebno,  a posebno širenje sektaškog narativa. Interesantno je, dočim, da je povećani broj vaninstitucionalnih misionara zabilježen isključivo na teritoriji Federacije BiH, dok ih u RS-u gotovo i nema. Ovo itekako govori o primarnoj ciljanoj grupi novih misionara – to su uglavnom vjernički već osvješćene sredine, dakle fokus je na promjeni načina prakticiranja i vjerovanja onih već vjerujućih. Ofanziva na tradicionalni islam u Bosni očigledno je uzela maha, odgovor nije defanziva, već kontra-ofanziva u kojoj se stari obrasci, navike i uljuljanost moraju mijenjati. 

Cijeli tekst u Preporodu od 1. februara