Prema trenutnom uvidu u Nacrt, riječ je o još jednom diskriminatornom zakonu koji se nehumano odnosi prema žrtvama koje su preživjele torturu vlasti RS-a tokom Agresije na BiH.

Među ostalim šokantnim rješenjima, prema ovom Zakonu prava ne mogu ostvariti osobe koje su bile članovi «neprijateljske vojske i paravojnih formacija». Ovo implicira da ratni zločin nad njima nije ratni zločin. Nadalje, tu je opasnost da sve koji su bili logoraši proglase zarobljenicima «neprijateljske vojske» i time isključe iz zakona. Prema članu 16. Republički centar za istraživanje rata, ratnih zločina i traženja nestalih lica izdaje certifikat kojim potvrđuje da je osoba preživjela ratnu torturu! Ovo je isti centar koji je finansirao i podržavao odbranu Karadžića u Hagu i drugih presuđenih zločinaca i koji se ističe svojim pokušajima revidiranja historije. Dakle, zakon ne predviđa saradnju sa Sudom BiH, MUP F BiH, niti kantonalnim tužiteljstvima. Prema riječima potpredsjednika RS-a Ramiza Salkića stav bošnjačkih političkih predstavnika o ovom problemu objavit će sutra.

Tekst nacrta:

REPUBLIKA SRPSKA

ZAKON

O ZAŠTITI ŽRTAVA RATNE TORTURE

Banja Luka, decembar 2017. godine

 

Nacrt

 

 

ZAKON

O ZAŠTITI ŽRTAVA RATNE TORTURE

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se uslovi i postupak za priznavanje statusa i prava žrtava ratne torture, prava po osnovu utvrđenog statusa i način njihovog ostvarivanja, način obezbjeđivanja sredstava za ostvarivanje tih prava, te druga pitanja od značaja za priznavanje statusa i prava po ovom zakonu.

Član 2.

• Ovaj zakon isključuje bilo koji oblik diskriminacije i promoviše, odnosno obezbjeđuje principe ravnopravnosti polova, pravičnosti, socijalne osjetljivosti i solidarnosti, te ravnotežu između privatnog interesa i društvenih mogućnosti.
• Izrazi upotrijebljeni u ovom zakonu kao što su: žrtva, lice, stranka, logoraš i slično ravnopravno i jednako podrazumijevaju ženski i muški pol.

Član 3.

• Žrtva ratne torture u smislu ovog zakona je lice koje je u vrijeme i u vezi sa oružanim sukobima na teritoriji bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljem tekstu: SFRJ), u periodu od 17. avgusta 1990. godine do 19. juna 1996. godine, bilo izloženo nekom od oblika torture (u daljem tekstu: žrtva torture).
• Pod torturom u smislu ovog zakona podrazumijeva se svaka radnja kojom se nekom licu namjerno nanosi bol ili teška tjelesna ili duševna patnja s ciljem da se od tog lica ili nekog trećeg lica dobiju određeni podaci ili priznanja, ili da se to lice kazni za djelo koje je ono ili neko treće lice počinilo ili za koje se sumnja da ga je počinilo da bi se to lice zastrašilo ili da bi se na to lice izvršio pritisak, ili zbog bilo kojeg drugog razloga zasnovanog na bilo kojem obliku diskriminacije ako tu bol ili te patnje nanosi službeno lice ili bilo koje drugo lice koje djeluje u službenom svojstvu ili na podsticaj tog lica ili s njegovim izričitim ili prećutnim pristankom.
• Izraz „tortura“ ne odnosi se na bol i patnje koje su posljedica zakonskih sankcija ili su neodvojive od tih sankcija.

Član 4.

Prema obliku torture, žrtva torture u smislu ovog zakona je:

1) lice koje je nezakonito bilo lišeno slobode, zatvoreno ili mu je bila ograničena sloboda kretanja u bilo kojem zatvorenom ili otvorenom prostoru koji je služio za tu svrhu – logor, zatvor, sabirni centar, kućni zatvor, te druga mjesta zatvaranja ili prisilnog rada (u daljem tekstu: logoraš),

2) lice koje je bilo prinuđeno na obljubu ili neku drugu polnu radnju upotrebom sile ili prijetnje da će napasti na njegov život i tijelo ili život i tijelo njemu bliskog lica (u daljem tekstu: žrtva seksualnog nasilja),

3) lice koje je bilo izloženo bilo kojem drugom obliku torture u skladu sa članom 3. ovog zakona.

Član 5.

               Status žrtve torture i prava u skladu sa ovim zakonom može ostvariti lice koje je:

1) državljanin Bosne i Hercegovine i koje na teritoriji Republike Srpske ili Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ima prebivalište u posljednje tri godine prije podnošenja zahtjeva,

2) državljanin Bosne i Hercegovine i koje boravi u inostranstvu, ali je posljednje tri godine prije odlaska u inostranstvo imalo prebivalište, odnosno boravak na teritoriji Republike Srpske ili Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine.

Član 6.

              Status žrtve torture i prava u skladu sa ovim zakonom može ostvariti i lice koje je strani državljanin, a koje je imalo boravak na teritoriji Republike Srpske posljednje tri godine prije podnošenja zahtjeva.

Član 7.

• Status žrtve torture i pravo u skladu sa ovim zakonom može se ostvariti ako po istom činjeničnom osnovu nije već ostvareno u Republici Srpskoj, Federaciji Bosne i Hercegovine, Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ili državi u okruženju, u skladu sa propisima kojima je uređena oblast:
• boračko-invalidske zaštite (izuzev prava na borački dodatak),
• zaštite civilnih žrtava rata,
• zaštite porodica nestalih lica,
• obligacionih odnosa i naknade ratne štete.
• Status žrtve torture i pravo u skladu sa ovim zakonom ne može ostvariti lice koje je bilo pripadnik neprijateljskih oružanih snaga i paravojnih formacija.

Član 8.

• Lice sa utvrđenim statusom žrtve torture po ovom zakonu može da ostvari sljedeća prava:

1) pravo na mjesečno novčano primanje,

2) pravo na zdravstveno osiguranje,

3) pravo na oslobađanje od troškova ličnog učešća u korišćenju zdravstvene zaštite,  odnosno participaciju,

4) pravo na banjsku rehabilitaciju,

5) podsticaj za zapošljavanje i samozapošljavanje po posebnim programima.

• Licu sa utvrđenim statusom žrtve torture može se pružiti posebna psihološka podrška u skladu sa propisima kojim se uređuje oblast zdravstvene zaštite.

Član 9.

Licu sa utvrđenim statusom žrtve torture može se obezbijediti socijalna zaštita, besplatna pravna pomoć i oslobađanje od plaćanja administrativnih i sudskih taksa u skladu sa propisima kojim se uređuju navedene oblasti.

Član 10.

• Mjesečno novčano primanje žrtava torture utvrđuje se u visini koja je propisom iz oblasti zaštite civilnih žrtava rata propisana za određenu grupu civilnih žrtava rata, i to:
• za žrtvu torture iz člana 4. t. 1) i 3) ovog zakona koja je u vrijeme doživljene torture bila maloljetna i ima utvrđeno tjelesno oštećenje od 20% do 60% iznos primanja je u visini civilne invalidnine šeste grupe, a ako je tjelesno oštećenje veće od 60% iznos primanja je u visini civilne invalidnine koja je propisana za utvrđenu grupu, odnosno procenat invaliditeta,
• za žrtvu seksualnog nasilja pretrpljenog za vrijeme zarobljeništva iznos primanja je u visini propisane civilne invalidnine četvrte grupe,

3) za ostale žrtve seksualnog nasilja iznos primanja je u visini propisane civilne invalidnine šeste grupe.

• Mjesečno novčano primanje za žrtvu seksualnog nasilja u visini propisane civilne invalidnine druge grupe utvrđuje se u sljedećim slučajevima:
• prisilne trudnoće nastale kao posljedica seksualnog nasilja,
• prisilno izazvanog pobačaja kao posljedica seksualnog nasilja,
• rođenja djeteta zbog prisilne trudnoće nastale kao posljedica seksualnog nasilja,
• seksualnog nasilja počinjenog prema maloljetnom licu.
• Ako žrtva seksualnog nasilja smatra da bi po osnovu tjelesnog oštećenja zadobijenog pod okolnostima iz člana 3. stav 1. ovog zakona mogla ostvariti veća primanja od primanja iz stava 1. ovog člana, može podnijeti zahtjev za utvrđivanje stepena tog oštećenja i prava na novčano primanje koje odgovara utvrđenoj grupi invaliditeta.
• Ocjena invaliditeta u smislu stava 1. tačka 1) i stava 3. ovog člana vrši se u skladu sa propisima kojima se uređuje zaštita civilnih žrtava rata.
• Ako u postupku ocjene invaliditeta iz stava 4. ovog člana stranka neopravdano ne pristupi na pregled pred ljekarsku komisiju ili na bilo koji način onemogući da ljekarska komisija da nalaz i mišljenje, smatraće se da je odustala od zahtjeva.

Član 11.

(1) Žrtva torture ima pravo na zdravstveno osiguranje u obimu propisanom za radnike osiguranike, ukoliko nije i ne može biti osigurana po nekom drugom osnovu utvrđenom propisima iz oblasti zdravstvenog osiguranja.

(2) Žrtva torture iz člana 4. stav 2. ovog zakona ima pravo na oslobađanje od troškova ličnog učešća u korišćenju zdravstvene zaštite, odnosno participaciju ukoliko ne ispunjava uslove za to pravo po propisima iz oblasti zdravstvenog osiguranja.

(3) Sredstva za ostvarivanje prava iz st. 1. i 2. ovog člana obezbjeđuje Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite (u daljem tekstu: Ministarstvo).

Član 12.

Licu sa utvrđenim statusom žrtve torture obezbjeđuje se banjska rehabilitacija koju organizuje Ministarstvo po posebnom projektu na koji Vlada daje saglasnost.

Član 13.

Žrtvi torture iz člana 4. tačka 2) ovog zakona obezbijediće se pravo na podsticaj za zapošljavanje i samozapošljavanje u skladu sa posebnim programima Vlade kojima se obezbjeđuje zapošljavanje i samozapošljavanje nezaposlenih lica.

Član 14.

• Zahtjev za priznavanje statusa žrtve torture i prava na mjesečno novčano primanje, kao i zahtjev za priznavanje prava na zdravstveno osiguranje podnosi se gradskom, odnosno opštinskom organu uprave nadležnom za poslove boračko-invalidske zaštite i zaštite civilnih žrtava rata (u daljem tekstu: prvostepeni organ), po mjestu prebivališta podnosioca zahtjeva.
• Obrazac zahtjeva iz stava 1. ovog člana biće dostupan na internet stranici Ministarstva.

Član 15.

• Dokaze o pretrpljenoj torturi pod okolnostima iz člana 3. stav 1. ovog zakona organ koji vodi postupak pribavlja po službenoj dužnosti.
• Organ koji vodi postupak cijeni i dokaze iz člana 16. ovog zakona koje je podnosilac zahtjeva priložio uz zahtjev za priznavanje statusa iz člana 14. stav 1. ovog zakona.
• Izuzetno od stava 1. ovog člana, dokaze o činjenicama iz člana 10. stav 2. t. 1), 2) i 3) ovog zakona pribavlja podnosilac zahtjeva.

Član 16.

• Činjenica da je neko lice bilo izloženo torturi pod okolnostima iz člana 3. stav 1. ovog zakona utvrđuje se na osnovu uvjerenja koje, u skladu sa svojim službenim evidencijama i raspoloživom građom, izdaje Republički centar za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica (u daljem tekstu: Centar), u roku od 30 dana od dana prijema zahtjeva od organa koji vodi postupak.
• Činjenica iz stava 1. ovog člana može se utvrđivati i na osnovu dokaza kojima u okviru svoje nadležnosti raspolažu drugi republički organi, institucije ili službe.
• Pod dokazima u smislu stava 2. ovog člana smatraju se: pravosnažne sudske odluke, isprave, uvjerenja, službeni akti i dokumenti nastali u vršenju službene dužnosti ili javnog ovlašćenja, nalazi vještaka, zapisnici o uviđaju, medicinska dokumentacija, izjave stranke i svjedoka date nadležnom organu, te drugi dokazi koji su podobni za utvrđivanje stanja stvari i koji odgovaraju pojedinom slučaju.
• Status žrtve torture i prava u skladu sa ovim zakonom ne mogu se utvrditi samo na osnovu izjave stranke i svjedoka.
• Medicinska dokumentacija o liječenju stranke kao dokaz u smislu stava 3. ovog člana mora da potiče iz perioda iz člana 3. stav 1. ovog zakona ili najkasnije pet godina po isteku tog perioda, dok se kasnija medicinska dokumentacija uzima u obzir samo zajedno sa ostalim dokazima kojim se dokazuje ista činjenica.
• U postupku za utvrđivanje statusa žrtve torture, organ koji vodi postupak će, u zavisnosti od utvrđenog činjeničnog stanja, tražiti i mišljenje Saveza logoraša Republike Srpske i/ili Udruženja žena žrtava rata Republike Srpske.
• Ako udruženja iz stava 6. ovog člana ne dostave svoje mišljenje u roku od 30 dana po prijemu zahtjeva, organ koji vodi postupak će odlučiti i bez tog mišljenja.

Član 17.

• Prvostepeni organ odlučuje o zahtjevu iz člana 14. ovog zakona donošenjem upravnog akta kojim zahtjev odbacuje, odbija ili usvaja.
• Protiv akata prvostepenog organa iz stava 1. ovog člana može se izjaviti žalba Ministarstvu, u roku od 15 dana od dana dostavljanja.
• Rješenje prvostepenog organa kojim se priznaje status žrtve torture i/ili pravo na mjesečno novčano primanje, podliježe reviziji koju vrši Ministarstvo po službenoj dužnosti.
• Ako je na prvostepeno rješenje izjavljena žalba, o reviziji i žalbi se rješava istim rješenjem.
• Revizija i žalba ne odlažu izvršenje prvostepenog rješenja iz stava 3. ovog člana, osim rješenja koje je doneseno u ponovnom postupku.
• Ako žalbu uvaži, Ministarstvo će ukinuti prvostepeno rješenje i samo drugačije riješiti stvar ili vratiti predmet prvostepenom organu na ponovni postupak.
• Protiv rješenja Ministarstva donesenog u postupku revizije ili u postupku po žalbi može se pokrenuti upravni spor u roku od 30 dana od dana dostavljanja.
• Protiv rješenja Ministarstva donesenog u postupku revizije ili u postupku po žalbi kojim je prvostepeno rješenje ukinuto ili poništeno i vraćeno na ponovni postupak, ne može se voditi upravni spor.

Član 18.

• U vršenju revizije prvostepenog rješenja, Ministarstvo može dati saglasnost na rješenje, može ga izmijeniti ili ukinuti i samo riješiti stvar u korist ili na štetu stranke, ili ga ukinuti ili poništiti i vratiti prvostepenom organu na ponovni postupak.
• Ministarstvo će u postupku revizije izmijeniti ili ukinuti prvostepeno rješenje ako utvrdi da su u prvostepenom postupku nepotpuno ili pogrešno utvrđene činjenice, da se nije vodilo računa o pravilima postupka koji bi bili od uticaja na rješenje stvari, da su pogrešno ocijenjeni dokazi, da je iz utvrđenih činjenica izveden pogrešan zaključak o činjeničnom stanju ili da je pogrešno primijenjen propis na osnovu koga je stvar riješena.
• Prvostepeni organ čije je rješenje u postupku revizije ukinuto i vraćeno na ponovni postupak, donosi novo rješenje koje podliježe reviziji u kojoj se ispituje da li je ono u skladu sa razlozima zbog kojih je ranije rješenje ukinuto i vraćeno na ponovni postupak.

Član 19.

• U postupku za ostvarivanje statusa žrtve torture i prava po ovom zakonu primjenjuju se odredbe zakona kojim se reguliše opšti upravni postupak, ako ovim zakonom nije drugačije propisano.
• Ukoliko je u postupku iz stava 1. ovog člana neophodna neposredna izjava stranke, stranka će se saslušati na način koji je za nju najmanje traumatičan, pri čemu će se posebno voditi računa o rodnoj osjetljivosti.

Član 20.

Za rješavanje o statusu i pravima žrtve torture za lica koja nemaju prebivalište u Republici Srpskoj, mjesno je nadležan prvostepeni organ prema mjestu posljednjeg prebivališta, odnosno boravka u Republici Srpskoj.

Član 21.

Troškove organa u postupku za ostvarivanje statusa i prava žrtve torture u skladu sa ovim zakonom, snosi organ koji vodi postupak.

Član 22.

(1) Pravo na mjesečno novčano primanje po ovom zakonu, pripada od prvog dana narednog mjeseca po podnošenju zahtjeva iz člana 14. stav 1. ovog zakona.

(2) Rješenje kojim je priznato pravo na mjesečno novčano primanje po ovom zakonu izvršava prvostepeni organ po službenoj dužnosti i vodi evidenciju o korisnicima i izvršenim isplatama.

(3) Za korisnike prava sa prebivalištem u inostranstvu rješenje iz stava 2. ovog člana izvršava organ kod koga se korisnik vodi u evidenciji.

Član 23.

• Ministarstvo vodi jedinstvenu matičnu evidenciju korisnika prava po ovom zakonu i obezbjeđuje tajnost podataka u skladu sa propisima iz oblasti zaštite ličnih podataka.
• Ministar pravilnikom utvrđuje sadržaj i način vođenja evidencija korisnika prava po ovom zakonu.

Član 24.

(1) Mjesečno novčano primanje stranka može primati lično ili posredstvom punomoćnika, odnosno zakonskog zastupnika.

(2) Ukoliko se isplata mjesečnog novčanog primanja vrši posredstvom punomoćnika ili zakonskog zastupnika, svakih šest mjeseci je obavezno punomoć obnoviti, odnosno dostaviti dokaz o životu.

Član 25.

(1) Korisnik prava na mjesečno novčano primanje po ovom zakonu dužan je da nadležnom organu prijavi svaku promjenu koja je od uticaja na ostvarivanje i prestanak tog prava u roku od 15 dana od dana nastanka promjene.

(2) Ako korisnik ne prijavi promjenu koja je od uticaja na ostvarivanje prava, isplata primanja će se obustaviti sve dok korisnik ne prijavi promjenu, bez prava na neisplaćena primanja.

(3) Smatra se da korisnik nije prijavio promjenu i kada je odsutan iz mjesta prebivališta, odnosno boravišta ili se nalazi u inostranstvu duže od 60 dana, a nema punomoćnika, odnosno zakonskog zastupnika, kao i kada nije obnovljena punomoć ili dostavljen dokaz o životu nakon isteka roka iz člana 24. stav 2. ovog zakona.

Član 26.

(1) Mjesečno novčano primanje po ovom zakonu isplaćuju se po isteku mjeseca za koji se vrši isplata.

(2) Ukoliko nastupi razlog zbog kojeg prestaje pravo na mjesečno novčano primanje, isplata se vrši zaključno sa mjesecom u kojem je nastao razlog za prestanak prava.

Član 27.

(1) Potraživanja novčanih primanja po ovom zakonu zastarijevaju za tri godine od dana dospjelosti svakog pojedinog primanja.

(2) Pravo iz koga proističu novčana primanja po ovom zakonu zastarijeva za pet godina od dana dospjelosti najstarijeg pojedinog potraživanja poslije koga nije vršena isplata.

Član 28.

Dospjeli, a neisplaćeni iznosi novčanih primanja po ovom zakonu mogu se nasljeđivati.

Član 29.

Prava stečena po ovom zakonu ne mogu se prenijeti na drugo lice.

Član 30.

• Lice kome je isplaćeno novčano primanje po ovom zakonu na koje nije imalo pravo dužno je da vrati primljeni iznos:
• ako je na osnovu netačnih podataka za koje je znalo ili moralo znati da su netačni ili je na drugi protivpravni način ostvarilo novčano primanje koje mu ne pripada, ili je očiglednom greškom nadležnog organa ostvarilo novčano primanje u većem iznosu nego što mu pripada,
• ako je ostvarilo novčano primanje zbog toga što nije prijavilo nastale promjene koje utiču na obim i prestanak prava, a znalo je ili je moralo znati za te promjene,
• ako je primilo iznos veći od iznosa koji mu je određen rješenjem.

(2) Potraživanje prema licu iz stava 1. ovog člana zastarijeva istekom roka određenog zakonom kojim se uređuju obligacioni odnosi.

(3) Rok iz stava 2. ovog člana počinje teći od dana konačnosti rješenja kojim je utvrđeno da stranci ne pripada isplaćeno novčano primanje ili da joj pripada u manjem obimu (stav 1. t. 1. i 2. ovog člana), odnosno od dana kada je izvršena posljednja nepravilna isplata (stav 1. tačka 3. ovog člana).

(4) Lice iz stava 1. ovog člana dužno je da vrati novčano primanje najviše u iznosu primljenom za posljednje tri godine, računajući od posljednje isplate na koju nije imalo pravo.

Član 31.

(1) Organi nadležni za rješavanje o pravima po ovom zakonu po službenoj dužnosti vrše nadzor nad primjenom člana 30. ovog zakona.

(2) Rješenje kojim se stranka obavezuje da vrati neosnovano primljena sredstva donosi prvostepeni organ koji je mjesno nadležan da rješava o glavnoj stvari.

(3) Protiv rješenja iz stava 2. ovog člana stranka ima pravo žalbe Ministarstvu, u roku od 15 dana.

Član 32.

(1) Ako je lice iz člana 30. ovog zakona i dalje korisnik novčanog primanja po ovom zakonu ili zakonu iz oblasti boračko-invalidske zaštite ili zaštite civilnih žrtava rata, administrativno izvršenje konačnog rješenja o naknadi štete vrši se u visini od jedne polovine do punog iznosa novčanog primanja.

(2) Ako lice iz člana 30. ovog zakona nije korisnik prava u smislu stava 1. ovog člana, izvršenje se sprovodi u skladu sa zakonom kojim se uređuje izvršni postupak.

Član 33.

Sredstva potrebna za ostvarivanje prava propisanih ovim zakonom obezbjeđuju se u budžetu Republike Srpske.

Član 34.

(1) Troškovi u vezi sa ostvarivanjem prava na mjesečna novčana primanja po ovom zakonu obezbjeđuju se u budžetu Republike Srpske.

(2) Troškovima u smislu stava 1. ovog člana smatraju se troškovi na ime naknada bankama, odnosno organizaciji poštanskog saobraćaja za usluge za izvršene isplate novčanih primanja i troškovi vještačenja prilikom ocjene invaliditeta.

Član 35.

• Upravni nadzor nad primjenom ovog zakona vrši Ministarstvo.
• Inspekcijski nadzor nad primjenom ovog zakona vrši nadležna inspekcija u skladu sa zakonom.

Član 36.

(1) Prvostepeni organi dužni su da na zahtjev Ministarstva podnesu izvještaj o sprovođenju ovog zakona i propisa donesenih na osnovu njega.

(2) Ministarstvo daje prvostepenim organima obavezne instrukcije za izvršavanje poslova za koje su ovlašćeni ovim zakonom.

Član 37.

(1) Prvostepeni organ kazniće se za prekršaj novčanom kaznom od 1.000 KM do 3.000 KM:

1) ako u roku koje odredi Ministarstvo ne dostavi rješenje na reviziju,

2) ako ne postupi po konačnom rješenju Ministarstva, odnosno ako ne izvrši to rješenje u roku od 30 dana od dana prijema rješenja,

3) ako ne dostavi spise predmeta radi odgovora na tužbu ili preduzimanja druge radnje u sudskom postupku, u roku koji odredi Ministarstvo,

4) ako u ostavljenom roku ne postupi po aktu Ministarstva kojim je naloženo izvršavanje određene radnje u vezi sa izvršavanjem ovog zakona.

(2) Za prekršaj iz stava 1. ovog člana kazniće se i odgovorno lice u prvostepenom organu novčanom kaznom od 500 KM do 1.000 KM.

Član 38.

(1) Zahtjev za priznavanje statusa žrtve torture i prava u skladu sa ovim zakonom može se podnijeti u roku od tri godine od dana stupanja na snagu ovog zakona.

(2) Ako se zahtjev zasniva na prethodno presuđenoj krivičnoj stvari, a pravosnažnost presude je nastupila po isteku roka iz stava 1. ovog člana, može se podnijeti u roku od godinu dana od dana pravosnažnosti krivične presude.

Član 39.

(1) Lice koje je steklo status i pravo na novčano primanje po istom činjeničnom osnovu po propisima Republike Srpske iz oblasti boračko-invalidske zaštite ili zaštite civilnih žrtava rata, može podnijeti zahtjev za priznavanje statusa žrtve torture, bez priznavanja prava propisanih ovim zakonom.

(2) Lice iz stava 1. ovog člana može podnijeti zahtjev za priznavanje statusa i prava u skladu sa ovim zakonom, ukoliko smatra da je to za njega povoljnije.

(3) Lice kome su u slučaju iz stava 2. ovog člana priznata prava u skladu sa ovim zakonom, gubi prethodno stečeni status i prava bez mogućnosti njihovog vraćanja.

Član 40.

Ministar će u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona donijeti pravilnik kojim se propisuju matične evidencije korisnika prava (član 23. stav 2).

Član 41.

Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u „Službenom glasniku Republike Srpske“.

Broj:                                                                                                        PREDSJEDNIK

Datum:                                                                                             NARODNE SKUPŠTINE

                                                                                                              Nedeljko Čubrilović

 

OBRAZLOŽENJE

NACRTA ZAKONA O ZAŠTITI ŽRTAVA RATNE TORTURE

 

 

I     USTAVNI OSNOV

 

Ustavni osnov za donošenje ovog zakona sadržan je u Amandmanu XXXII na član 68. Ustava Republike Srpske, prema kojem Republika uređuje i obezbjeđuje, između ostalog, i oblast socijalne zaštite, te boračku i invalidsku zaštitu, a to podrazumijeva i zaštitu žrtava ratne torture kao civilnih žrtava rata.

 

II   USKLAĐENOST SA USTAVOM, PRAVNIM SISTEMOM I

PRAVILIMA NORMATIVNOPRAVNE TEHNIKE

 

Prema Mišljenju Republičkog sekretarijata za zakonodavstvo broj: 22.04-020-655/17 od 3. novembra 2017. godine, ustavni osnov za donošenje ovog zakona sadržan je u Amandmanu XXXII na član 68. tačka 12. Ustava Republike Srpske, prema kojem Republika uređuje i obezbjeđuje, između ostalog, i oblast socijalne zaštite, te boračku i invalidsku zaštitu, što podrazumijeva i zaštitu žrtava ratne torture kao civilnih žrtava rata.

Obrađivač zakona je u skladu sa članom 41. stav. 2. Pravila za izradu zakona i drugih propisa Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 24/14), u Obrazloženju Zakona naveo razloge za donošenje posebnog Zakona o zaštiti žrtava ratne torture. S tim u vezi istaknuto je, između ostalog, da je donošenje posebnog zakona proizašlo iz potrebe da se u potpunosti riješi pitanje zaštite žrtava torture u skladu sa  međunarodnim standardima na način da se normira status, prava i način ostvarivanja prava za žrtve torture, a to  je do sada samo djelimično uređeno Zakonom o civilnim žrtvama rata („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 25/93, 32/94, 37/07, 60/07, 111/09 i 118/09).

Ovim zakonom uređuju se uslovi i postupak za priznavanje statusa i prava žrtava ratne torture, prava po osnovu utvrđenog statusa i način njihovog ostvarivanja, način obezbjeđivanja sredstava za ostvarivanje tih prava, te druga pitanja od značaja za priznavanje statusa i prava po ovom zakonu.

Republički sekretarijat za zakonodavstvo razmotrio je Nacrt zakona i, ne upuštajući se u cjelishodnost normi, obrađivaču dao određene primjedbe i sugestije u cilju usklađivanja predloženog teksta Zakona sa Pravilima za izradu zakona i drugih propisa Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 24/14). S tim u vezi, date su primjedbe koje se odnose na usaglašavanje teksta Zakona sa čl. 7, 8, 20, 22, 31, 41, 60,  83. i 84. Pravila, a odnose se na označavanje glava i odjeljaka, kao klasifikacionih jedinica zakona, na predmet sadržinskih odredaba, sadržaj prelaznih odredaba, sadržaj obrazloženja, na uticaj ovog zakona na druge propise i na normativni oblik, jezik i stil pisanja propisa. U slučaju neusklađenosti Nacrta zakona sa Pravilima za izradu zakona i drugih propisa Republike Srpske (član 60), a u dijelu koji se odnosi na uticaj ovog zakona na druge propise, obrađivaču zakona je skrenuta pažnja da je potrebno izvršiti izmjene i dopune zakona koji uređuju zdravstveno osiguranje, socijalnu zaštitu, besplatnu pravnu pomoć i sudske i administrativne takse da bi se izbjegla neusklađenost ovog zakona sa navedenim zakonima. Naime, ovim zakonom (u čl.  8. i 9) data je mogućnost obezbjeđenja prava iz navedenih oblasti, a da se paralelno ne vrše izmjene predmetnih zakona, osim Zakona o sudskim taksama, koji je u formi nacrta u proceduri donošenja. Pored toga, data je sugestija da se u skladu sa članom 17. stav. 1. tačka z) Poslovnika o radu Vlade Republike Srpske pribavi mišljenje Ministarstava zdravlja i socijalne zaštite, Ministarstva pravde i Ministarstva finansija, s obzirom na to da se materija koja se uređuje čl. 8. i 9. Nacrta zakona od interesa za navedena ministarstva.

Sekretarijat  je dao sugestiju da se odredbe koje se odnose na boravak stranaca terminološki usklade sa zakonom kojim se uređuje oblast stranaca i to kad je u pitanju stalni ili privremeni boravak stranaca na teritoriji Republike Srpske.

Pored toga, ovaj sekretarijat je ukazao obrađivaču na neusklađenost Nacrta zakona  sa Zakonom o civilnim žrtvama rata u pogledu korišćenja termina civilna invalidnina, a ne lična invalidnina.

Takođe, data je sugestija da se preciznije normira postupak za priznavanje statusa žrtve torture i/ili prava na mjesečno novčano primanje i prava na zdravstvenu zaštitu u pogledu normiranja prava na žalbu i na pravo vođenja upravnog spora.

Primjedba ovog sekretarijata odnosila se na neusklađenost Nacrta zakona sa Zakonom o republičkoj upravi („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 118/08, 11/09, 74/10, 86/10, 24/12, 121/12, 15/16 i 57/16)  u pogledu normiranja upravnog nadzora.

Republički sekretarijat za zakonodavstvo konstatuje da je obrađivač u Obrazloženju Zakona naveo da je postupio u skladu sa Smjernicama za postupanje republičkih organa uprave o učešću javnosti i konsultacijama u izradi zakona („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 123/08 i 73/12) i prilikom izrade zakona pribavio prijedloge i sugestije zainteresovanih lica, te ih ugradio u tekst Nacrta zakona.

 Obrađivač zakona je djelimično usvoji navedene primjedbe i sugestije i ugradio u tekst Zakona.

 Budući da postoji ustavni osnov za donošenje predmetnog zakona, a uvažavajući značaj predmeta ovog zakona, skrećemo pažnju da je potrebno da se do izrade Prijedloga zakona obezbijedi usaglašenost ovog zakona sa zakonima kojim se uređuje oblast zdravstvenog osiguranja, socijalne zaštite, besplatne pravne pomoći i administrativnih taksi da bi  se obezbijedila u cijelosti  usaglašenost ovog zakona sa pravnim sistemom Republike Srpske i sa Pravilima za izradu zakona i drugih propisa Republike Srpske.

Na osnovu navedenog, mišljenje je ovog sekretarijata da se Nacrt zakona o zaštiti žrtava ratne torture može uputiti dalje na razmatranje.

 

 

III USKLAĐENOST SA PRAVNIM PORETKOM EVROPSKE UNIJE

 

Ministarstvo za ekonomske odnose i regionalnu saradnju je svojim mišljenjem broj: 17.03-020-2622/17 od 15. novembra  2017. godine konstatovalo da je nakon uvida u propise Evropske unije i analize odredbi Nacrta Zakona ustanovljeno da postoje izvori prava EU relevantni za predmetnu materiju te je iste obrađivač uzeo u obzir, zbog čega u Izjavi o usklađenosti stoji ocjena „djelimično usklađen“.

Materiju nacrta načelno, u dijelu primarnih izvora prava EU, uređuju sljedeći izvori:

• Ugovor o funkcionisanju Evropske Unije, Dio Treći – Politike i unutrašnje djelovanje Unije, Naslov V – Prostor slobode, bezbjednosti i pravde, Poglavlje 4 – Pravosudna saradnja u krivičnim predmetima, član 82. / Treaty on the Functioning European Union, Title V – Area of Freedom, Security and Justice, Chapter 4 – Judicial Cooperation in Criminal Matters,  Article 82; i
• Povelja o osnovnim pravima Evropske Unije, Glava I – Dostojanstvo, član - zabrana torture, mučenja i nehumanog i degradirajućeg ponašanja / Charter Of Fundamental Rights Of The European Union, Title I - Dignity, Article 4 - Prohibition of torture and inhuman or degrading treatment or punishment.

U dijelu sekunadniih izvora prava EU, djelimično su transponovane odredbe Direktive 2012/29/EU Evropskog parlamenta i Savjeta o uspostavi minimalnih standarda za prava, podršku i zaštitu žrtava krivičnih djela te o zamjeni Okvirne direktive Savjeta 2001/220/JHA od 25. oktobra 2012. godine / Directive 2012/29/EU of the European Parliament and of the Council on establishing minimum standards on the rights, support and protection of victims of crime, and replacing Council Framework Decision 2001/220/JHA of 25 October 2012.

Odredbama člana 2. Direktive definisan je pojam žrtve krivičnog djela, što je djelimično preuzeto odredbama člana 3. Nacrta.

Odredbama člana 4. Direktive je propisana obaveza državama članicama da osiguraju pružanje žrtvama informacije o njihovim pravima i vrstama i pomoći bez nepotrebnog odgađanja, što je djelimično preuzeto odredbama čl. 8, 9, 14. i 15. Nacrta.

Način preuzimanja sadržan je u uporednom prikazu usklađenosti Nacrta Zakona o zaštiti žrtava ratne torture sa pravnom tekovinom Evropske unije i pravnim aktima Savjeta Evrope.

U dijelu ostalih izvora prav EU, uzeta je u obzir Rezolucija Evropskog parlamenta o zabrani nasilja nad ženama od 26. novembra 2009. godine / The resolution of the European Parliament on the elimination of violence against women of 26 November 2009.

Obrađivač je u svom radu, u dijelu pravnih akata Savjeta Evrope, koristio sljedeće izvore:

• Konvenciju Savjeta Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici od 7. aprila 2011. godine, Poglavlje I. Ciljevi, definicije, princip jednakosti i nediskriminacije, opšte obaveze, član 1. Ciljevi Konvencije, član 2. Oblast primjene Konvencije, član 3. Definicije, član 4. Osnovna prava, princip jednakosti i nediskriminacije, član 5. Obaveze država i dužna pažnja; Poglavlje II. Integriranje politika i prikupljanje podataka član 7. Sveobuhvatne i koordinisane politike, član 8. Finansijska sredstva; Poglavlje IV. Zaštita i podrška, član 18. Opšte obaveze, član 20. Opšte usluge podrške, član 44. Nadležnost, član 65. Zaštita podataka / Council of Europe Convention on preventing and combating violence against women and domestic violence adopted on 7 April 2011. - Chapter I – Purposes, definitions, equality and non-discrimination, general obligations, Article 1 – Purposes of the Convention, Article 2 – Scope of the Convention, Article 3 – Definitions, Article 4 – Fundamental rights, equality and non-discrimination, Article 5 – State obligations and due diligence; Chapter II – Integrated policies and data collection, Article 7 – Comprehensive and co-ordinated policies, Article 8 – Financial resources; Chapter IV – Protection and support Article 18 – General obligations, Article 20 – General support services, Article 44 – Jurisdiction, Article 65 – Data Protection;
• Konvenciju Savjeta Evrope o zaštiti djece od seksualnog iskorištavanja i seksualnog zlostavljanja (ETS br. 201, 2007. godine), Poglavlje I. Svrha, princip nediskriminacije i definicije, član Ciljevi,  član 3. Definicije,  Poglavlje IV – Mjere zaštite i pomoći žrtvama, član 11. Principi) / Council of Europe Convention on the Protection of Children against Sexual Exploitation and Sexual Abuse (ETS No. 201, 2007), Chapter I – Purposes, non-discrimination principle and definitions, Article 1 - Purposes, Article 3 – Definitions, Chapter IV – Protective measures and assistance to victims, Article 11 – Principles; i
• Evropska konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (ETS br. 5, 1950. godine), Poglavlje I. Prava i slobode, član 3. Zabrana mučenja, član 4. Zabrana ropstva i prisilnog rada, član 14. Zabrana diskriminacije / European Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (ETS No. 5, 1950 ), Section I – Rights and freedoms, Article 3 – Prohibition of torture, Article 4 – Prohibition of slavery and forced labour, Article 14 – Prohibition of discrimination.

U dijelu međunarodnih izvora prava, kosnultovani su sljedeći izvori:

• Konvencija Ujedinjenih nacija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW) usvojena 18. decembra 1979. godine / United Nations Convention on the Elimination of All Forms of Discrimination against Women (CEDAW) adopted on 18 December 1979;
• Konvencija Ujedinjenih nacija o pravima djeteta (iz 1989. godine) / United Nation Convention on the Rights of the Child of 20 November 1989;
• Konvencija Ujedinjenih nacija protiv torture i drugih surovih, neljudskih ili ponižavajućih kazni i postupaka od 10. decembra 1984. godine /United Nation Convention against Torture and Other Cruel, Inhuman or Degrading Treatment or Punishment of 10 December 1984;
• Međunarodna konvencija o zaštiti svih osoba od prisilnog nestanka usvojena od strane Generalne skupštine Ujedinjenih nacija 20. decembra 2006. godine / International Convention for the Protection of All Persons from Enforced Disappearance (ICPPED) adopted by the United Nations General Assembly on 20 December 2006.

Donošenje ovog nacrta doprinijeće ispunjavanju obaveza sadržanih u članu 99. Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, koje se odnose na saradnju ugovornih strana u oblasti u socijalne politike.

 

 

IV RAZLOZI ZA DONOŠENJE ZAKONA

 

Važećim Zakonom o zaštiti civilnih žrtava rata – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 24/10) nisu u potpunosti riješeni status i prava žrtava ratne torture kao posebne kategorije civilnih žrtava rata, zbog sljedećih prepreka: nemogućnosti podnošenja zahtjeva za ostvarivanje statusa i prava zbog prekluzivnog roka koji je istekao 31. decembra 2007. godine, nemogućnosti ostvarivanja statusa i prava zbog strogih uslova propisanih Zakonom, a odnose se na stepen tjelesnog oštećenja (najmanje 60%), te nemogućnosti pribavljanja neophodnih dokaza (medicinska dokumentacija ne starija od godinu dana od dana prestanka okolnosti pod kojim je tjelesno oštećenje zadobijeno). Iz navedenih razloga, određen broj lica koji je bio izložen raznim oblicima torture nije ostvario nikakav status, niti pravo po tom osnovu. U praksi se takva lica često pojavljuju kao svjedoci u krivičnim predmetima koji se odnose na ratne zločine, a da pri tom nemaju priznat status žrtve, niti im je važeći zakonodavni okvir obezbijedio bilo koji oblik reparacije u skladu sa međunarodnim dokumentima koji se odnose na ovu kategoriju lica, te je donošenje novog zakona kojim će biti obuhvaćene žrtve ratne torture (žrtve silovanja, zlostavljanja, lišavanja slobode) neophodno u cilju usklađivanja sa potpisanim međunarodnim dokumentima kojim je data definicija torture i utvrđena obaveza zemalja potpisnica da kroz svoje zakonodavstvo obezbijedi reparaciju žrtvama torture, a posebno žrtvama seksualnog nasilja kao najtežoj kategoriji žrtava torture.

S obzirom na to da je važeći Zakon o zaštiti civilnih žrtava rata u prečišćnom tekstu koji nije moguće mijenjati prema odredbi člana 231. Poslovnika Narodne skupštine Republike Srpske, potrebno je donošenje ovog zakona.

V   OBRAZLOŽENJE PREDLOŽENIH RJEŠENJA

 

Član 1. – uslovi i postupak za priznavanje statusa i prava žrtava ratne torture, prava po osnovu utvrđenog statusa, način ostvarivanja i obezbjeđivanje sredstava za ostvarivanje prava, te druga pitanja od značaja.

Član 2. – isključivanje bilo kog oblika diskriminacije i izrazi upotrijebljeni u ovom zakonu.

Član 3. – žrtve torture prema teritorijalnom i vremenskom okviru, definisanje pojma i izraza „tortura“.

Član 4. – pojam žrtve torture prema vrsti (obliku).

Član 5. – definisano ko može ostvariti status žrtve torture i/ili prava.

Član 6. – pravo stranih državljana da ostvare status i/ili pravo žrtve torture

Član 7. – ostvarivanje statusa žrtve torture i/ili prava ako ta prava već nisu ostvarena i lica koja ne mogu ostvariti status i/ili prava u skladu sa ovim zakonom.

Član 8. – prava koja žrtva torture može ostvariti po ovom zakonu, pod uslovima propisanim ovim zakonom.

Član 9. – mogućnost da se obezbijedi socijalna zaštita, besplatna pravna pomoć i oslobađanje od plaćanja administrativnih i sudskih taksa u skladu sa propisima kojim se uređuju navedene oblasti:

• socijalna zaštita – u skladu sa Zakonom o socijalnoj zaštiti („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 37/12),
• besplatna pravna pomoć – u skladu sa Zakonom o besplatnoj pravnoj pomoći („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 120/08, 89/3 i 63/14),
• oslobađanje od plaćanja administrativnih taksa – u skladu sa Zakonom o administrativnim taksama („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 100/11, 103/11 i 67/13),
• oslobađanje od plaćanja sudskih taksa – u skladu sa Zakonom o sudskim taksama („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 73/08, 49/09, 67/13 i 63/14) – kao obrađivač tog zakona, Ministarstvo pravde Republike Srpske je u svom mišljenju na Nacrt zakona, broj: 08.020/020-2267/17 od 11. oktobra 2017. godine, navelo da se već pristupilo izmjenama i dopunama navedenog zakona, kojim će biti omogućeno da se lica iz Nacrta zakona o zaštiti žrtava ratne torture oslobode plaćanja sudske takse.

Član 10. – mjesečno novčano primanje žrtava torture, visina primanja obliku i posljedicama nastale torture, podnošenje zahtjeva za ostvarivanje prava na veća primanja i odustanak od zahtjeva.

Član 11. – pravo na zdravstveno osiguranje žrtava torture, oslobođenja od troškova ličnog učešća u korištenju zdravstvene zaštite i način obezbjeđenja sredstva za ostvarivanje ovog prava – Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite je svojim mišljenjem broj: 11/05-012-464/17 od 18. 10. 2017. godine konstatovalo da je potrebno usaglašavanje člana 10. Zakona o zdravstvenom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 18/99, 51/01, 70/01, 51/03, 57/03, 17/08, 01/09 i 106/09) sa ovim zakonom.

Član 12. – pravo na banjsku rehabilitaciju žrtava torture

Član 13. – pravo na podsticaj za zapošljavanje i samozapošljavanje žrtava seksualnog nasilja.

Član 14. – uslovi, način, postupak i obrazac zahtjeva za utvrđivanje statusa žrtve torture, ostvarivanje prava na mjesečno novčano primanje i prava na zdravstvenu zaštitu.

Član 15. – dokazi o pretrpljenoj torturi organa koji vodi postupak i podnosioca zahtjeva.

Član 16. – uvjerenje Centra o činjenici torture kao dokazno sredstvo i rok za dostavljanje, dokazi drugih organa, vrste dokaza, izjave stranke, svjedoka i medicinska dokumentacija kao dokazna sredstava i dostavljanje mišljenja.

Član 17. – donošenjem upravnog akta, žalba i postupak po žalbi, revizija prvostepenog rješenja i vođenje upravnog spora.

Član 18. – odluke Ministarstva u postupku revizije i rješenje doneseno u postupku revizije.

Član 19. – odredbe zakona kojim se reguliše opšti upravni postupak i saslušanje stranke.

Član 20. – mjesno nadležan organ za lica koja nemaju prebivalište u Republici Srpskoj.

Član 21. – troškovi organa u postupku po ovom zakonu.

Član 22. – dospjelosti korištenja prava na mjesečno novčano primanje, nadležan organ za izvšenje dospjelog rješenja i dužnosti organa.

Član 23. – matična evidencija korisnika prava po ovom zakonu i utvrđivanje sadržaja i načina vođenja evidencije korisnika prava.

Član 24. – uslovi i način primanja novčanih primanja korisnika prava.

Član 25. – dužnost o prijavi promjena korisnika prava i posljedice zbog neizvršavanja dužnosti.

Član 26. – isplata mjesečnog novčanog primanja i postupanje u slučaju prestanka prava na mjesečno novčano primanje po ovom zakonu.

Član 27. – rok zastarjelosti potraživanja novčanih primanja i prava iz koga proističu novčana primanja po ovom zakonu.

Član 28. – odredba o dospjelim a neisplaćenim iznosima novčanih primanja.

Član 29. – odredba od nemogućnosti prenosa prava stečena po ovom zakonu.

Član 30. – vraćanje isplaćenih novčanih primanja po ovom zakonu za lice koje nije imalo pravo, rok zastarjelosti i visina novčanog potraživanja.

Član 31. – dužnost organa nadležnog za rješavanje o pravima po ovom zakonu nad primjenom člana 30. ovog zakona, rješenja o obaveznom vraćanju neosnovano primljenih sredstava, žalba na rješenje i rok za podnošenje.

Član 32. – visina, naknada štete i način namirenja sredstava od korisnika novčanog primanja po ovom zakonu ili zakonu iz oblasti boračko-invalidske zaštite i postupanje u slučaju kada lice nije korisnik.

Član 33. – obezbjeđivanje sredstva potrebnih za ostvarivanje prava propisanih ovim zakonom.

Član 34. – obezbjeđivanje i vrsta troškova u vezi sa ostvarivanjem prava na mjesečna novčana primanja po ovom zakonu.

Član 35. – upravni i inspekcijski nadzor.

Član 36. – izvještaj prvostepenog organa na zahtjev Ministarstva i instrukcije Ministarstva.

Član 37. – novčana kazna, rok, uslovi za izricanje i visina kazne za prekršaj prvostepenom organu i odgovornom licu u prvostepenom organu.

Član 38. – rok za podnošenje zahtjeva za priznavanje statusa i/ili prava žrtve torture i rok za podnošenje u slučaju zahtjeva zasnovanog na prethodno presuđenoj krivičnoj stvari, a pravosnažnost presude nastupila po isteku roka.

Član 39. – postupanje u slučaju sticanja statusa žrtve torture i/ili prava na novčano primanje po istom činjeničnom osnovu po propisima Republike Srpske iz oblasti boračko-invalidske zaštite, priznavanje statusa i prava u skladu sa ovim zakonom po povoljnijim uslovima i gubitak stečenih prava.

Član 40. – rok za donošenje pravilnika kojim će se urediti matična evidencija korisnika prava (član 23. stav 2).

Član   41. – odredbe o stupanju Zakona na snagu.

VI PROCJENA UTICAJA ZAKONA, DRUGIH PROPISA I OPŠTIH AKATA NA UVOĐENJE NOVIH, IZMJENU ILI UKIDANJE POSTOJEĆIH

     FORMALNOSTI KOJE OPTEREĆUJU PRIVREDNO POSLOVANJE

 

Ministarstvo za ekonomske odnose i regionalnu saradnju je Mišljenjem broj: 17.04-020-2263/17 od 19. oktobra 2017. godine konstatovalo da je obrađivač zakona pravilno analizirao postojeće stanje i definisao problem, te je isti sastavni dio „Razloga za donošenje zakona,“ pravilno definisao ciljeve koji se žele postići donošenjem zakona i pravilno sproveo proces konsultacija, te utvrdilo da je obrađivač prilikom primjene skraćenog procesa procjene uticaja propisa postupio u skladu sa metodologijom propisanom u t. VI i VIII Odluke o sprovođenju procesa procjene uticaja propisa u postupku izrade propisa.

 

 

 

 

 

 

VII UČEŠĆE JAVNOSTI I KONSULTACIJE U IZRADI ZAKONA

 

Primjenjujući kriterijume iz tačke 9. Smjernica za postupanje republičkih organa uprave o učešću javnosti i konsultacijama u izradi zakona („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 123/08), utvrđeno je da ovaj zakon može imati značajan uticaj na javnost, te da podliježe obavezi konsultacija. Konsultacije su vršene u okviru Radne grupe za izradu teksta Zakonu u koju su, pored predstavnika Ministarstva, imenovani i predstavnici organizacija od javnog interesa koje zastupaju interese žrtava torture: Saveza logoraša Republike Srpske i Udruženja žena žrtava rata Republike Srpske, te drugih republičkih organa, Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite, Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i nestalih lica, te Gender centra Vlade Republike Srpske. Svi prijedlozi imenovanih članova Radne grupe su razmatrani tokom izrade Prenacrta zakona i znatno su uticali na sadržaj propisa. Takođe, Prednacrt zakona je u smislu tačke 4. Smjernica bio objavljen na internet stranici Ministarstva i na isti su dostavljene određene primjedbe i prijedlozi, koji su nakon razmatranja djelimično prihvaćeni i ugrađeni u Nacrt zakona.

 

Obrazloženje uvaženih primjedaba i prijedloga na Prednacrt zakona:

• primjedba na član 2. stav 2. (član 3. stav 2. Nacrta zakona) – u potpunosti je usklađena definicija torture sa UN Konvencijom protiv torture i drugih surovih, neljudskih i ponižavajućih kazni ili postupaka,
• primjedba na član 3. tačka 2. (član 4. stav 2. Nacrta zakona) – preciznije definisanje seksualnog nasilja, usklađeno sa Krivičnim zakonom Republike Srpske,
• primjedba na čl. 7. i 8. (član 9. Nacrta zakona) – mogućnost oslobađanje od plaćanja sudskih taksa,
• primjedba na član 9. (član 10. Nacrta zakona) – dodat je novi stav 2. kojim su uvedene posebne, specifične kategorije žrtava seksualnog nasilja, zbog čega je u članu 17. (članu 15. Nacrta zakona) dodat novi stav 3,
• primjedba na član 19. (član 16. Nacrta zakona) – djelimično je prihvaćena u stavu 5. (medicinska dokumentacija kao dokaz), u stavu 6. (mišljenja udruženja se pribavljaju po potrebi, a ne obavezno) i u istom članu dodat je novi stav 7. kojim je ostavljen rok za dostavljanje mišljenja i data mogućnost odlučivanja organu i bez tog mišljenja,
• primjedba na član 23. (član 19. Nacrta zakona) – dodat je novi stav 2. kojim je definisan način uzimanja izjave stranke (žrtve torture), kada je ona neophodna,
• primjedba na član 24. (član 20. Nacrta zakona) – određena mjesna nadležnost po mjestu posljednjeg prebivališta, odnosno boravišta za lica koja nemaju prebivalište u Republici Srpskoj,
• primjedba na član 27. (član 23. stav 1. Nacrta zakona) – propisana je obaveza Ministarstva da obezbijedi tajnost podataka iz svoje evidencije u skladu sa propisom iz oblasti zaštite ličnih podataka.

Obrazloženje primjedaba na Prednacrt zakona koje nisu uvažene:

• primjedba na član 4. (član 5. Nacrta zakona) – u smislu da se briše ograničenje koje se odnosi na prebivalište kao uslova za sticanje statusa i prava žrtve – u cilju sprečavanja promjene prebivališta isključivo radi namjere ostvarivanja statusa i prava, a nesporno je da zakonodavac ima ovlašćenje da propiše uslove za sticanje statusa i prava,
• primjedba na član 6. stav 2. (član 7. stav 2. Nacrta zakona) kojim se onemogućava sticanje statusa i prava pripadniku neprijateljskih oružanih snaga i paravojnih formacija, odnosno njihovim saradnicima jer bi bilo nelogično da se pripadniku suprotne strane u oružanom sukobu (neprijatelju) kao počiniocu torture dozvoli izjednačavanje sa žrtvama koje su pretrpile torturu od tog istog neprijatelja, a opštepoznata je činjenica ko su bile suprotstavljene strane u oružanom sukobu u BiH,
• primjedba na član 9. (član 10. Nacrta zakona) – zbog različitog iznosa novčanog primanja za žrtve seksualnog nasilja pretrpljenog u zarobljeništvu i ostale žrtve seksualnog nasilja jer se u prvom slučaju radi o dvostrukom obliku torture – zarobljeništvu i seksualnom nasilju,
• primjedba na član 17. (član 14. Nacrta zakona) – da se zbog stigmatizacije napravi izuzetak za žrtve seksualnog nasilja u smislu da zahtjev mogu podnijeti Ministarstvu jer bi se istim propisom, u zavisnosti od vrste torture, dvostruko propisivao postupak i narušavao princip jedinstvenog postupka za sticanje statusa i prava svih žrtava torture i na različite načine određivala nadležnost organa za vođenje postupka, a imajući u vidu da stranka ne mora neposredno da podnese zahtjev i da se dokazi pribavljaju po službenoj dužnosti, što umanjuje stigmu,
• primjedba na čl. 18. i 19. da nije jasno šta je organ i ko donosi odluku o ispunjavanju uslova za priznavanje statusa žrtve jer je u članu 17. propisano kom organu se podnosi zahtjev, a u članu 20. u stavu 2. koji organ rješava po žalbi,
• primjedba na član 19. st. 1. do 4. (član 16. Nacrta zakona) jer se utvrđivanje činjenica o okolnostima torture vrši na pouzdan način, prikupljanjem dokaza od zvaničnih organa koji raspolažu takvim dokazima, a dozvoljene su sve vrste dokaznih sredstava, tako da je formiranje posebnog tijela koje će izdavati dokaze nepotrebno,
• primjedba na član 20. koja se odnosi na reviziju koju vrši Ministarstvo jer se protiv konačnog rješenja donesenog u postupku revizije kao posebnog postupka kontrole zakonitosti rješenja prvostepenih organa, može pokrenuti upravni spor.
• primjedba da se član 22. izbriše (član 1. stav 7. Nacrta zakona) jer bi se omogućavanjem vođenja upravnog spora protiv rješenja koja su poništena i vraćena na ponovni postupak, stvorila mogućnost za više paralelnih upravnih sporova u istoj upravnoj stvari, što komplikuje postupak,
• primjedba na član 31. (član 30. stav 2. Nacrta zakona) koja se odnosi na zastarjelost potraživanja jer je navedeni član usklađen sa propisom kojim je uređena ta materija,
• primjedba na član 44. (član 38. Nacrta zakona) u pogledu trogodišnjeg roka za podnošenje zahtjeva jer stranka ima dovoljno vremena da odluči da li će podnijeti zahtjev, a zakonodavac ima ovlašćenje da propisuje rokove, ukoliko to smatra opravdanim.

 

 

VIII FINANSIJSKA SREDSTVA I EKONOMSKA OPRAVDANOST

        DONOŠENJA ZAKONA

Za finansiranje mjesečnih primanja po ovom zakonu koji bi trebalo da se primjenjuje od 2018. godine, potrebno je uspostaviti novu budžetsku poziciju „zaštita žrtava ratne torture“ i obezbijediti sredstva za te namjene. Imajući u vidu obavezu donošenja ovog zakona utvrđenu Programom rada Narodne skupštine Republike Srpske za 2017. godinu, procjena ovog ministarstva je da je na novoj budžetskoj poziciji potrebno planirati sredstva u iznosu od 1.600.000 KM na godišnjem nivou.

Prema prikupljenim podacima od Centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica, evidentirani broj žena žrtava ratne torture je 819, od čega 525 žena koje su bile žrtve seksualnog nasilja. Predloženim zakonskim rješenjem u članu 10. Nacrta, žrtvama seksualnog nasilja koje su bile u zarobljeništvu, priznaje se mjesečno novčano primanje u iznosu lične invalidnine koju ostvaruje civilna žrtva rata četvrte grupe (170,64 KM), a ostalim žrtvama seksualnog nasilja koje su to nasilje pretrpjele pod drugačijim okolnostima, iznos koji ostvaruje civilna žrtva rata treće grupe (127,98 KM). Takođe, Zakon izdvaja specifičnu, najtežu grupu žrtava seksualnog nasilja s obzirom na nastale posljedice i predviđa mjesečna primanja u iznosu civilne invalidnine druge grupe (298,61 KM), ali procjena je  da se ne radi o velikom broju takvih lica.

Pod pretpostavkom da je pomenuti broj od 525 žrtava seksualno nasilje pretrpio za vrijeme zarobljeništva i ostvario pravo na mjesečno  primanje od 170,64 KM, bilo bi potrebno obezbijediti 1,075.032 KM na godišnjem nivou (525 ‧  170,64 KM ‧ 12 mjeseci).               

Ukoliko bi se za 294 žrtve (razlika koja se dobije kad se od  pomenutog broja žrtava od 819 oduzme broj 525 – žrtve seksualnog nasilja preživljenog u logoru), isplaćivao mjesečni iznos primanja u visini od 127,98 KM, bilo bi potrebno obezbijediti 451.513,44 KM na godišnjem nivou (294 ‧ 127,98 ‧ 12 mjeseci). Prema navedenoj procjeni, ukupno potrebna sredstva na godišnjem nivou za 819 lica su 1.526.545,44 KM.

 Međutim, procjena je  da određen broj žrtava seksualnog nasilja iz ličnih razloga neće ni podnositi zahtjev za priznavanje statusa i prava.

        Korisnici mjesečnih primanja po ovom zakonu bi bila i  lica koja su bila maloljetna za vrijeme zarobljeništva u logoru, ukoliko im je utvrđen stepen tjelesnog oštećenja od 20% do 60%. Visina mjesečnog primanja se određuje, bez obzira na kategoriju, u iznosu od 127,98 KM. Međutim, ne može se utvrditi iznos potreban za ovu kategoriju žrtava torture, jer je potrebno vještačenje za stepen tjelesnog oštećenja svakog podnosioca zahtjeva, ali je procjena da po ovom osnovu neće biti značajan broj korisnika, tako da bi iznos razlike sredstava  (1.600.000 KM – 1.526.545 KM = 73.455 KM) bio dovoljan za ovu kategoriju korisnika.

Imajući u vidu naprijed navedeno, smatramo da bi iznos od 1.600.000 KM na godišnjem nivou bio dovoljan za finansiranje mjesečnih primanja svih potencijalnih korisnika prava po ovom zakonu.