Šutnja o zločinima nad Ujgurima

Tokom mog vjerskog obrazovanja naučio sam priču o tome kako je jedan mekkanski čovjek otišao do Poslanika dok je on obavljao namaz u dvorištu Kabe i po njemu istresao životinjske iznutrice. Poslanik je ostao sagnut na namazu dok nije stigla njegova kćerka i sklonila prljavštinu s njegovih leđa, nakon čega je on nastavio molitvu. Ovo je bilo vrijeme kad su sljedbenici vjere bili malobrojni i slabi. Kako smo od toga stigli do spaljivanja ambasada u bijesu zbog karikatura je jedan misaoni ogled za drugu priliku.

Užasno ubistvo nastavnika Patya i isprazne izjave solidarnosti sa Poslanikom (društveni mediji su bili preplavljeni hashtagom “bilo tko osim Božijeg poslanika”) izgledali su mi kao jedno zagonetno odvraćanje od mnogo ozbiljnijeg pitanja ili afere – zatvaranja u “kampove za preodgoj” stotina hiljada muslimana Ujgura od strane kineske države, s izričitom svrhom iskorijenjivanja vjere i kulture jedne cjelokupne etničke zajednice.

Cijeli članak u printanom i digitalnom izdanju.

Arapske i muslimanske države i njihovi lojalistički mediji ne samo da su ignorirali stanje i nedaće Ujgura, već su otišli čak toliko daleko da aktivno odobravaju postupke Kine kao suzbijanje terorizma ili je štite od kritika u Ujedinjenim nacijama. O zločinima Pekinga protiv Ujgura znamo isključivo zahvaljujući zapadnim medijima, a ne zato što se za njih založila ijedna muslimanska regionalna sila koja pretendira na status zaštitnice vjere, bilo da se radi o kraljevima, ajatolasima ili sutlanima. Nekoliko karikatura su veća prijetnja nego jedna industrijalizirana mašina ugnjetavanja izravno uperena protiv sljedbenika islama. Na jednoj satiričnoj novinskoj web-stranici za koju pišem, sačinili smo jedan naslov koji se raširio poput virusa, uveliko zato što su mnogi čitaoci pretpostavili da je stvaran: “Muslimani ignoriraju stanje Ujgura jer Kina možda jeste ubila hiljadu Muhammeda, ali još uvijek nijednog nije nacrtala (kao karikaturu).”

Ili uzmite za primjer Rusiju. Njen režim je intervenirao u Sirijskom građanskom ratu 2015. godine, upotrijebivši borbene avione Suhoj i MiG koji su bacali različite bombe na napaćene sirijske civile, uništavajući bolnice i čitave kvartove raketama, protiv-bunkerskim i vakuumskim bombama, ubijajući hiljade ljudi i ubrzavajući egzodus izbjeglica iz zemlje. Kremlj je štitio režim sirijskog predsjednika Bašara al-Assada od svakog oblika međunarodne odgovornosti i nadzora, ulažući veto na rezolucije, jednu za drugom, koje su zahtijevale međunarodne istrage za ratne zločine i pozivale na otvaranje humanitarnih koridora kojim bi se izgladnjelim civilima dostavili hrana, medicinske zalihe i preparati za bebe. Ta veta su odražavala ona koje su često potezali Amerikanci kako bi zaštitili Izrael od globalnog prijekora.

Zašto potezi Rusije i Kine ne izazivaju bijes?

Dakle, zašto se iz toga Rusija i Kina izvlače? Zašto one nisu podložne refleksivnom anti-amerikanizmu koji je iznjedrio takozvanu osovinu otpora, gdje je svaki imperijalizam dobrodošao osim američkog?

Amerika je snažno prisutna u zavjerničkoj mašti, uveliko zato što je

ona učestvovala u svom vlastitom udjelu zavjera, premda su nekadašnje zavjere bile nešto manje imbecilne od modernijih slučajeva poptu QAnona. Na Bliskom Istoku one su obuhvatale svrgavanje demokratski izabranog premijera Irana Muhameda Musadika 1953. godine, podržavanje Saddama Husseina tokom Iransko-iračkog rata istovremeno olakšavajući prodaju oružja režimu iranskog vrhovnog lidera Ajatolaha Ruhullaha Homeinija putem sporazuma Iran-Contra, podržavanje afganskih mudžahedina protiv Sovjeta koji će kasnije sačinjavati jezgru al-Qaide, te podržavanje svakog prihvatljivog arapskog diktatora zajedno sa Izraelom.

Skorašnje teorije zavjere uključuju, ali nisu ograničene na to, da Amerika stoji iza svake arapske revolucije, vojnog udara i kontra-udara posljednjih godina, da je CIA stvorila Islamsku državu i Front „Nusra“, a da je bivši američki predsjednik Barack Obama uzdigao Muslimansku braću. Čak su i vakcine protiv COVID-a 19 sumnjive u očima Hezbollaha i Hameneija. Prije toga, Amerika je bila odgovorna za 11. septembar, koji je bio unutrašnji posao prikačen al-Qaidi kako bi se dobio izgovor za invaziju na tu regiju (uprkos tvrdnjama odgovornosti od strane al-Qaide). Postojala je također tvrdnja kako je Amerika bila vraški odlučna da spriječi pojavu jednog moćnog sunnitskog lidera u svijetu (s kojim ciljem?), a koja objašnjava njenu invaziju na Irak i mrzovoljan odnosa sa turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom, te naravno da želi svu naftu (bez obzira na njene strateške rezerve). Zaista, veliki sotona.

Naravno, Amerika jeste imala svoj vlastiti udio u katastrofama u ovom regionu. Musadikovo svrgavanje je iztraumatiziralo Iran cijelu jednu generaciju, toliko da kada je slijedeći put Šah svrgnut zamijenjen je Islamskom republikom. Iransko-irački rat je bio jedan od najsmrtonosnijih i najbesmislenijih sukoba u skorijoj historiji i postao je kotao koji je iskovao slijedeću generaciju vođa Islamske revolucionarne garde. Uporna podrška Washingtona Izraelu osujetila je svako pravično rješenje za Palestince. Invazija na Irak s lanca je oslobodila beskrajne sektaške strahote na Bliskom Istoku, monstruoznost koja je metastazirala u jednu neman koja svaki put kada se jedna njena glava odsječe porađa nove užase.

Tekst prenosimo uz dozvolu uredništva Newlines magazina. Prijevod: Mirnes Kovač