"Šta ISIS doista hoće i kako ga zaustaviti" – crvena je naslovnica izdanja američkog liberalnog magazina The Atlantic (mart, 2015) u kojem se kao naslovna priča donosi opsežan tekst autora Greame Wooda, kanadskog novinara i predavača političkih nauka na Univerzitetu Yale, dopisnog saradnika magazina The Atlantic. Tekst je dvije sedmice ranije izašao na web-stranici ovog magazina, a do sada je izazvao preko deset hiljada komentara (samo na web-stranici). Dakako, tekst je izazvao i niz odgovora, kritika i osvrta, kako onih koji se s njegovim postavkama slažu, tako i onih koji ih osporavaju. Zbog njegove opsežnosti, naime, ima oko 30 kartica teksta za čije bi objavljivanje trebalo minimalno 10 novinskih strana, ovaj članak nećemo objaviti u našem printanom izdanju, ali ćemo njegov prijevod, radi uvida u njegov sadržaj i veoma problematične postavke na kojima autor bazira svoju analizu - postaviti na naš web-portal (www.preporod.com).
Muslimansko ili zapadno pitanje?
Ovaj moj lični osvrt će pokušati ukazati na problematiku pristupa pitanju uspona terorističke organizacije ISIS u Iraku i Siriji i katastrofe koju je ona izazvala za javnu sliku islama u svijetu. Po svoj prilici ova pojava će se ubrajati u najžešće nasrtaje na temeljna počela vjere islama – a koja su kulminirala u ramazanu prošle godine, kada se teroristička grupa samoproglasila u tzv. "Islamsku državu", koja svoje postupke pravda temeljnim tekstovima Kur'ana i hadisa, a njen se vođa, koji posjeduje doktorat u islamskim naukama, samoproglašava za halifu ili vladara svih muslimana! Unatoč svoj kompleksnosti ovog pitanja kao i veoma teškim uvjetima u kojima se danas općenito nalazi muslimanski svijet, a pogotovo njegovi učenjaci - ulema, pristup ovom problemu, njegovo valjano identifiricarnje i rješavanje zahtijeva prvenstveno odlučnost muslimana i njihov autentičan i autoritativan odgovor – ukratko – muslimani će se morati uhvatiti u koštac sa pitanjem interpretiranja svoje vjere u modernim vremenima, ali i pitanjima svoje politike, društevene pravde, urušavanja autoriteta tradicionalnih vjerskih institucija učenosti, ljudskih prava, prava mnanjina, raspodjele resursa i općenito uređenja i funkcioniranja svojih društava i njihovog odnosa i položaja u ukupnim međunarodnim odnosima.
Unatoč nekim zanimljivim opservacijama koje u tekstu "Šta ISIS doista hoće: Šta je Islamska država?" autor Greame Wood iznosi (deskriptivnih pojavavnosti radikalizacije i radikalne interpretacije islama danas, te njegovih manifestacija na Istoku i refleksija na Zapadu, korištenja savremenih sredstava komuniciranja i promoviranja) ipak, u smislu nekih njegovih teza i zaključaka, tekst se može pridodati plejadi "izvanrednih" doprinosa upravo gorepomenutom nasrtaju na islam i njegova počela. Da li je to namjerno ili ne, te da li je Zapad svjestan da ovakvim pristupom, osim histerije i daljeg pogoršanja odnosa u svijetu, neće postići ništa drugo - to ćemo pokušati ustanoviti. Naravno nije sve izneseno u ovom tekstu sporno i neprihvatljivo. Sasvim je legitimno postaviti i pitanje: Da li je muslimanski svijet danas svjestan opasnosti ove pojave, da li ima snagu da se s njom suoči, intelektualnu hraborst i političku spremnost da na njega valjano odgovori umjesto što u velikoj mjeri problem odlaže na prenatrpane deponije "teorija zavjere". Recimo, neki zaključci teksta su vrijedni pažnje, ali samo u onom domenu u kojemu upozoravaju na ideološke alate koje koristi teroristička grupa ISIS, a koje bi trebalo prepoznati. Također ni sugestija da se problem terorističkog entiteta mora rješavati vojnim putem nije daleko od realnosti, ali dakako učinkovitost tog rješenja primarno će morati ponuditi muslimani.
Učenjaci ili propagandisti?
U suštini osnovna sporna teza ovoga teksta je tvrdnja koju autor uvodi nakon prologomene o priznanjima neuspjeha američke vanjske politike, o osnovnim karakteristikama pojavnosti onog što se predstavlja i djeluje pod pojmom "Islamska država" na Bliskom Istoku riječima: "Realnost je da je Islamska država islamska. Izuzetno islamska. Da, privukla je psihopate i avanturiste, većinom nezadovoljne građane Bliskog Istoka i Evrope. Ali vjera propovijedana od strane gorljivih zagovornika proizilazi iz skladnih i učenih interpretacija islama."
Krenut ćemo od kraja teksta gdje autor u nekoj vrsti zaključka citira slučaj kada je 1940. godine, engleski esejista, novinar i pisac Eric Arthur Balir, mnogo poznatiji po svom književnom imenu George Orwel pisao osvrt na knjigu Mein Kampf Adolfa Hitlera. Ovaj osvrt će ostati historijski primjer autorskog subjektivno izraženog stava prema ideologiji koja je objektivno u povijesti izazvala jednu od najvećih kataklizmi. Naime, u tom osvrtu Orwel je priznao kako "nikada nije bio u mogućnosti ne simpatisati Hitlera". Slično Orwelu, autor Wood priznaje kako je uživao u društvu svojih "odabranih" sugovornika koji su mu poslužili da sastavi priču o tome šta ISIS hoće, odnosno, šta je to što podržavatelji o tome misle, kako se osjećaju prema ovoj pojavi i na koji način argumentiraju svoje stavove – a koje su autora teksta naveli na spornu kostataciju. Uz ovo, autor Wood će na svom Twitter profilu uz link teksta o naknadnom objašnjenju reakcija 24. februara, 2014. godine, (također u magazinu The Atlantic) napisati kako je primio "Fascinirajuće reakcije na svoju priču", te da je njegova priča stekla itekako značajnu popularnost među podržavateljima tzv. "Islamske države". U prilog tome navest će tekst jednog od podržavatelja ISIS-a u kojem mu ističe pohvalu jer je tekst "zasnovan na realizmu"!?
Unatoč popularnosti i veoma uspješnom plasmanu, te pažnji koju je ovaj tekst zadobio, nekoliko je stvari koje ga suštinski deplasiraju. Među najočiglednijim je savako izbor sugovornika. Jedini, uvjetno kazano, učenjak koji se bavi islamom, a kojeg je autor konsultirao u svom tekstu jeste američki profesor libanskih korijena Bernard Haykel sa Univerziteta Princeton, a kojeg u tekstu imenuje kao "vodećeg eksperta za teologiju grupe ISIS." Pored njega sugovornici Wooda su: Musa Cerantonio, australski propovjednik, konvertit na islam koji potiče iz irsko-italijanske porodice. Anjem Choudary, jedan od najkontraverznijih britanskih zagovornika "Islamske države" – čovjek o čijoj su burnoj i raskalašenoj mladosti (promiskuitet, alkohol, i dr.) vrlo temeljito pisali britanski tabloidi, te još dvojica bivših pripadnika zabranjene organizacije "Imigranti" (al-Muhajiroun): izvjesni Abu Baraa i Abdul Muhid. Svi su, prema Woodu, izrazili želju da imigriraju u tzv. "Islamsku državu", ali su im vlasti oduzele pasoše i zabranjeno im je međusobno komuniciranje!? Porijeklo i profil potonje dvojica bivših kolega Choudarya nisu dati u tekstu, osim naznake da Abu Baraa "održava YouTube kanal o islamskom pravu", te kako je tridesetdvogodišnji Abdul Muhid izgledao obučen u "mudžahedinsku šik uniformu sa neurednom bradom i afganskom kapicom." Interesantan je i autorov utisak o sugovornicima: "Musa Cerantonio i selefije koje sam sreo u Londonu su nezbunjivi: ni na jedno pitanje koje sam im postavio nisu zamuckivali. Držali su mi predavanje brbljivo i, ako neko prihvati njihove premise, uvjerljivo. Nazvati ih ne-islamskim meni se čini pozvati ih na raspravu u kojoj će oni pobijediti... Ali, ovi ljudi govore sa akademskom preciznošću koja me podsjetila na jedan dobar bogoslovni fakultet. Čak sam uživao u njihovom društvu i to me je uplašilo više od svega," zaključuje Wood. Čak i u pokušaju prikaza druge vrste selefizma, onog apolitičnog,
autor je kao sugovornika izabrao selefijskog imama iz Philadelphie koji se zove Abdullah, a radi se također o dvadesetosmogodišnjem konvertitu Bretonu Pociusu. On je na islam prešao prije 15 godina nakon što je odgojen u poljskoj katoličkoj porodici u Chicagu. U Woodovom tekstu ne postoji niti jedan iole priznati autoritet islama bilo sa Istoka ili sa Zapada koji bi mogao vjerodostojno govoriti o temeljnoj postavci teksta, to jeste, da li je "Islamska država" islamska i koliko?
Jer, kada neka analiza pledira da bude teološka, a prema uvodnim napomenama autora, ona to na neki način želi biti, onda se ni u kom slučaju ne mogu dešavati propusti u itekako važnim preciznostima. Ako bismo od gore pomenutih sugovornika izdvojili i onog formalno najučenijeg, dakle profesora Haykela sa Princetona za kojeg autor kaže "da su ga svi upućivali na njega", onda je njegova tvrdnja da je Islam prosto "ono što muslimani rade i način kako oni interpretiraju tekstove" apsolutno apsurdna! Ukoliko je "islam zaista ono što muslimani rade" onda bi zasigurno brojke trebale biti jak indikator i pokazatelj koji to muslimani predstavljaju islam, a da ne govorimo o "načinu kako oni interpretiraju tekst"? Zaustavićemo se ovdje i preći ćemo na drugu ključnu nesuvislost pristupa koji u ovom tekstu naprasno kipti.
Tumačenje geopolitike teologijom?
Ključno je znanje, dakako, ali i unatoč njemu stvari se mogu u potpunosti okrenuti u pogrešnom smjeru. I na našoj domaćoj sceni imamo pojavu da se veliki broj inače obrazovanih ljudi olahko upušta u kompliciranu tematiku geopolitičke pojave tzv. "Islamske države" i posljedica koje takav jedan "teroristički entitet" stvara u međunarodnim odnosima kako regiona Bliskog Istoka, tako i globalno. Dakako da su u teološke analize ove pojave, njene argumentacije i na poslijetku u sagledavanje njenih posljedica i za muslimane i za islam u svijetu – dužni i obavezni odgovore ponuditi muslimanski autoriteti i teolozi. Međutim, pokušavati geopolitičke odnose u svijetu tumačiti i razumijevati kroz prizmu teologije i obratno, izravno je priznanje metodologije koju koriste zagovornici ISIS-a!? Naravno, nije dovoljno govoritti da tzv. "Islamska država" nije islamska, već je potrebno objasniti način na koji ona to nije.
S druge strane, nastanak ove gepolitičke realnosti na Bliskom Istoku nije došao niotkuda. Već je rezultat dugogodišnjeg međunarodnog intervencionizma u tom regionu, ciljanog i planskog urušavanja postojećih diktatorskih sistema s nakanom stvaranja novih pogodnijih, zatim, progona svih legitimnih političkih opcija koje svoje programe (pokušavaju!) bazirati na uklapanju islamskih vrijednosti u političke koncepte (njihovo ciljano i podržano guranje u podzemlje), te efektnog abortiranja demokratskih procesa u ovom dijelu svijeta - a sve radi interesa dominantne globalne hegemonije koja svoje porive za kontrolom drugih stavlja ispred svih samoproklamovanih civilizacijskih vrijednosti koje inače vrlo prihvatljivo primjenjuju kod kuće.
A iz domena znanja i poznavanja islama ovdje ćemo ukazati samo na jedan primjer gdje autor Wood pokazuje temeljitu zbunjenost islamskim konceptima i što ga, dakako, navodi do tako apsurdnih zaključaka i argumentacije koja ide ka legitimiziranju tog mutantnog terorističkog entiteta. Wood spominje "poslaničku metodologiju" za koju ISIS tvrdi da je na njenim osnovama ponovno uspostavio hilafet (Ad-Dawla al-Islamiyya ala manhaj an-nubuwwah) –tj. "Islamska država po medotodlogiji poslanstva." Ključna stvar je što ISIS za mnoge svoje postupke izričito tvrdi da su praksa Poslanika, a.s, a ustvari to su rješenja nastala stoljećima poslije Poslanika, a.s, kao pravnička ili apologetska rješenja kasnije. Dakle, ona nisu "praksa Poslanika, a.s," – s obzirom da su nastala u drugačijim društvenim, političkim, ekonomskih i tadašnjim međunarodnim okolnostima unatoč onima koji tvrde i pozivaju se na njih kao na temeljne tekstove islama. U velikoj mjeri takva rješenja su nastala u kasnijem periodu i stoljećima islama: nakon smrti Poslanika, a.s, i nakon perioda vladavine četvorice hulefa-i-rašidina, a u okvirima imperijalnih dinastijskih vladavina: Emevija, Abbasija, Fatimija, pa kasnije i Osmanlija itd.
Logika i anti-logika
Rijetki su zapadni teoretičari koji ovo razaznaju, a još rijeđi analitičari koji ove korelacije mogu valjano razlučiti. Uz sve to, govoriti o islamu, odnosno, nešto pripisivati islamu a ne konsultirati islamske autoritete, osim nekoliko veoma upitnih konvertita, očekivano će proizvesti argumentaciju i zaključke u analitičkom smislu na isti ili sličan način kao što je grupa "učenjaka" takozvane "Islamske države" riješila pitanje manjinske sekte Jazidija u Iraku.
"Ukoliko bi se dokazalo da su nevjernici, anonimni autor donosi sljedeći scenarij: 'Jezidijske žene i djeca će biti raspodijeljenji, prema šerijatu, borcima koji su učestvovali u operacijama u Sindžaru... Porobljavanje porodica nevjernika (kuffar) i uzimanje njihovih žena za konkubine je čvrsto ustanovljeni aspekt šerijata i ako bi neko poricao ili ismijavao to, on bi time poricao i ismijavao kur'anske ajete i predaje Poslanika... a time se čini apostazija, odnosno prestaje biti musliman."
Dakle, ovakva logika ne nudi opciju argumentiranja, ali je mnogo više zabrinjavajuće da ISIS-ove zagovornike te i takve anti-logike i bukvalizma američki profesor sa Princetona Haykel opiše kao ljude kod kojih "postoji neka vrsta usrdne, opsesivne ozbiljnosti koja se obično ne primjećuje kod muslimana."!?
Upravo sam zbog ovog velikog nerazumijevanja tematike i nedostatka relevantne literature i ovdje kod nas na teritoriji Zapadnog Balkana odlučio prije mjesec dana preporučiti prijevod i štampanje knjige "ISIS- Unutar vojske terora" dvojice auotora, jednog rođenog Sirijca i drugog rođenog Amerikanca – koji su pojavu i okolnosti rasta ISIS-a veoma profesionalno istražili i napisali. Knjiga će se uskoro pojaviti i ustvari će to biti pokušaj da se našoj javnosti ponudi jedna rasterećena analiza koja dakako nikoga nije poštedila i koja ukazuje da u slučaju mutantne geopolitičke pojave u Iraku i Siriji ničije ruke, ama baš ničije, ni na Istoku ni na Zapadu nisu čiste! To je iz domena geopolitičke slike koju bi knjiga Hassana Hassana i Michaela Weisa trebala barem donekle objasniti. A glavna teza koja itekako ima smisla jeste o nepobitnoj povezanosti i evoluciji poraženog iračkog i sirijskog baasizma u novu militantnu formu zaogrnutu plaštom ekstremno militantnog tumačenja islama – ekstremnijeg čak i od onog kojeg je do sada propagirala al-Kaida. Zbog čega je do toga došlo: Ko je stvorio uslove za nastanak ISIS-a, čije porijeklo vodi i da li je on uopće tako "nenadano" isplovio!?
Naravno, autor Greame Wood ne poriče činjenicu da je velika većina muslimana svih boja i pravaca osudila i ogradila se od zločina i praksi ISIS-a. Učinile su to sve releavntne muslimanske međunarodne organizacije i naučne institucije. Međutim, izgleda da to nekima nije dovoljno, posebice se to da primjetiti u naprasnoj medijskoj eksploataciji koju možemo primjetiti u posljednjih godinu dana od samoproglašenja tzv. "Islamske države". Da li se, ustvari, naglašavanjem neosporne brutalnosti i čitave halabuke oko nje zastire nemoć i nečinjenje međunarodne zadnice, ili tačnije, velikih sila!? Zar se nije do sada promptno reagiralo i na mnogo "manje" probleme u svijetu? Iako se sam upušta u islamske teološke debate vrlo nespreman, autor Wood veoma kritički upozorava na stav američkog predsjednika Baracka Obame. Činjenicu da je Obama ustvrdio da "Islamska država" nije islamska – Wood je okarakterizirao činom kojim je i sam Obama (po autoru nemusliman sin muslimana) zašao u vode tekfira (prakse proglašavanja muslimana nemuslimanom)! Iako je, po Woodu, ta tzv. "Islamska država" "privukla psihopate i avanturiste, većinom nezadovoljne građane Bliskog Istoka i Evrope" on bez imalo logičkog ustezanja nastavlja sa konstatacijom kako "vjera" koja se "propovijeda od strane tih gorljiv zagovornika proizilazi iz skladnih i učenih interpretacija islama."
Odgovornost islamske uleme
I na kraju u ovom našem ograničenom osvrtu dotaknut ćemo se i odgovornosti islamske uleme. Sve gore rečeno i nedvosmislena osuda koja je došla od strane muslimanskih vjerskih i intelektualnih krugova nije sama po sebi dovoljna. Potrebna je hrabrost i iskorak ka suočavanju sa ovim teškim problemom kojeg muslimani danas imaju, a koji se neće nikada moći ni riješiti ni poraziti osim iznutra, osim od strane hrabrih, nezavisnih i slobodnih islamskih alima zbog čijeg je današnjeg stanja i položaja, po svoj prilici i došlo do cvjetanja ovako ubitačnog nasrtaja na islam. "Svaka filozofija ili ideologija, od kršćanstva do kapitalizma, ima normativne principe i autoritete koji govore u skladu sa ovim normama. Svaka također ima i svoja zastranjivanja i devijacije koji je nastoje iskriviti kako bi ispunili svoje političke ili druge ciljeve. Ako bih ja poricala postojanje Krista, a sebe nazivala kršćankom, bila bih u krivu. Ukoliko bih kazala da država treba uzurpirati svu privatnu imovinu i raspodijeliti je jednako među građanima, a sebe nazivala kapitalistom, također bih bila u krivu. Islam nije ništa drugačiji!" – izvanredno je Woodu odgovorila bivša savjetnica Bijele kuće Dalia Mogahed, a koju u svom autorskom tekstu i također odgovoru citira britanski autor Mehdi Hasan.
Jednako zanimljiv odgovor na postavke iznesene u tekstu Greame Wooda dao je Abdul Hakim Murad, također nekadašnji konvertit Timothy Winter. Međutim, iako za njega Kraljevski centar za islamske studije u Jordanu ističe kako je "jedan od najpoštovanijih muslimanskih teologa na Zapadu", to autorima poput Wooda i drugih "miropomazanih" eksperata i stručnjaka za islam ne znači ništa! A na glavnu tezu teksta objavljenog u martovskom broju The Atlantica "Šta ISIS doista hoće" sadržanu u postavci da je "Islamska država islamska" štaviše da je ona "izuzetno islamska," Abdul Hakim Murad je kazao: "Vjerski svijet, bilo da se radi o muslimanima, židovima ili kršćanima vrvi krajnjim i fundamentalističkim grupama koje tvrde da posjeduju plašt totalne autentičnosti. Prihvatiti tvrdnje tih grupa i nominalno je ili naivnost ili krajnje tendenciozno. Baš kao što kršćanstvo u Bosni prije 20 godina nije valjano bilo predstavljeno članovima milicija Radovana Karadžića koji su išli u crkvu, i jednako kao što judaizam ne predstavljaju naseljenici Zapadne Obale koji spaljivaju džamije, tako isto ni Islam ne predstavlja Isis."
