Tamam kad smo pomislili da nas ISIS više ne može tek tako iznenaditi, jer kao „svikli smo“ na monstruozna klanja i okrutna paljenja živih ljudi, što je nonsens sam po sebi, međutim, prevarili smo se, jer opet su nas iznenadili, ovaj put prevazilazeći i same sebe. Naime, prije nekoliko dana objavili su novi video uradak, isto tako besprijekorno profesionalno urađen, u kojem pokazuju nova ubistva, ali ovaj put uvodeći inovacije. Jer, pored paljenja i klanja zarobljenika, sada su uveli i nove tehnike i metode: davljenje zarobljenika zatočenih u zaključanom kafezu, ispaljivanje granata iz ručnog bacača u zarobljenike koji sjede svezani u autu i treći metod novog videa je eksplozivno uže koje vežu oko vrata zarobljenika koje otkida glave. Te su metode i tehnike, zapravo, ono što ih karakteriše, one ih uveliko definiraju i određuju, međutim, cilj njihovog postojanja niko još uman nije mogao precizno dosegnuti i dati pravi odgovor – na to pitanje: šta je istinski cilj i svrha svega toga. No, odmah već danas video polahko zastarjeva, a nema svega pet, šest dana otkako je objavljen, jer u petak 9. ramazana svijet je na svojoj koži ponovo osjetio njihove stravične efekte. Ovaj put su opet otišli još dalje, jer su izašli izvan okvira samoproglašene države, okupirane teritorije i virtualnog prostora. Izvršili su tri krvava napada u kojima je stradalo više od pedeset ljudi, jedan napad u Francuskoj, drugi u Tunisu, a treći u Kuvajtu. Prvi u fabrici, drugi na plaži, a treći u džamiji. Zaštićena mjesta (kao da) ne postoje. Oni mogu doći bilo gdje, bilo kako i bilo kome. Zato su opasni.

         Ko su ti ljudi? Koji se predstavljaju kao autentični tumači ideje islama (sic)! Koji sprovode tako javne brutalne operacija i iživljavanja nad zarobljenim ljudima! Je li to ideja islama?! Imaju li doista pokriće u originalnim i autentičnim vjerskim tekstovima?! Ko stoji iza njih?! Odakle dolaze? Kako su nastali? Kakvi su to vojnici?! Šta im daje razloge i šta ih motiviše na takvu brutalnost?! Na što se pozivaju? Šta je u njihovim srcima i glavama?!       Odgovore na ovakva i slična pitanja daje ova knjiga, tek objavljena, a riječ je o političko-analitičkom trileru čije je prijevod objavljen na relaciju Zagreb - Sarajevo (Jutarnji list i Buybook). Knjigu su preveli naši bh. novinari i teolozi, Mirnes Kovač i Muhamed Fazlović. Dakle, ljudi koji se razumiju u tu tematiku i koji se bave ovom problematikom, osobito Mirnes Kovač koji u svom naučnom opusu ima na desetine objavljenih naslova koji tretiraju upravo ovo pitanje. Autori knjige Michael Weiss i Hassan Hassan, što je još važnije, bili su (ne)posredni sudionici ovih dešavanja i profesionalno se bave ovim pojavama, dakle, novinarski i analitički.  

         Možda bi za prikaz ove knjige bilo uputno odgovoriti na pitanje ko su ti vojnici, koji promoviraju i sprovode neviđen teror! Teološki odgovor bi bio da su to vojnici s neviđenim terorom u srcima, međutim, sociologiju kao nauku prije svega interesiraju objektivne činjenice i posljedice. A baš ta analitika kaže nam da se tu prije svega radi o ogromnoj i raspuštanoj Sadamovoj vojsci, koja je preko noći (p)ostala raspuštana jednim potpisom američkog „visokog predstavnika“ za Irak. To su, dakle, baasistički repovi i ujedinjeni ostaci nekih drugih frakcija, kojima se pridružuju dobrovoljci iz čitavog svijeta. Tih dobrovoljaca je mnogo manje. I oni su maska, šminka i rukavice preko kojih se vrbuju uglavnom mladi ljudi širom svijeta za ovaj projekt. No, ta je vojska, treba kazati, prvo bila poražena (nisu mogli muški odbraniti Irak od NATO invazije), zatim je bila raspuštana, pa je onda ponovo angažirana, ali ovaj put da ubija i kolje prvenstveno muslimanske vratove. Isključivo se koriste kidnapiranim vjerskim i svetim simbolima i glasno izgovaraju vjerske pokliče i navode vjerske argumente. U tom navođenju izrazito su i tendenciozno selektivni, ali su i zarazni sa svojom pričom, jer evidentno ta priča ima rezultata i prima se diljem svijeta kod poprilično naivnih pojedinaca koji vrlo brzo postaju opasno oružje kojim se rukovodi iz daljine. Dokaz za ovu tvrdnju su recentni krvavi napadi u Tunisu i Kuvajtu.

         Prevodilac Mirnes Kovač kazao je da mi itekako „svjedočimo zloupotrebu religije i svetog. Ova knjiga objašnjava da ničije ruke na Bliskom istoku nisu čiste. A posebno onih koji svoje zločine pravdaju vjerom.“

         Da, doista je pitanje kako se toliki zločini „pravdaju“ vjerom. Otkud odjednom njihove krvave operacije na različitim dijelovima svijeta! Šta im daje argumentaciju i odakle crpe motivaciju za tu nečastivost i brutalnost?

         Odgovor je jasan, ali prije nego ga navedemo, kažimo da je idejni tvorac, može se slobodno kazati, ovog projekta sada već ubijeni Ebu Musab Ez-Zarkavi. Zarkavi je porijeklom Jordanac i dolazi iz Zerke, mjesto u Jordanu. Dugo vremena je bio saradnik Usame bin Ladena, lidera El-Kaide, ali njegovim oštrim stavovima i karakteru to nije bilo dovoljno, on je tražio više i ekstremnije. Čekao je svoj trenutak da napravi klicu iz koje će se zametnuti ono što danas poznajemo kao „Islamska država“. No, u trećem poglavlju ove knjige navodi se tekst koji je svojevrsni manifest ovim današnjim ISIS-ovim opereacijama, riječ je o „Idaratut-tewehhuš“ – Upravljanje divljaštvom, autora Ebu Bekra Nadžija, u kojoj se osmišljava borbeni plan sa ciljem slabljenja neprijateljskih država uz pomoć onoga što je nazvao „snaga uznemiravanja i isrcpljivanja“. Tek iz ovih riječi razumijemo onda otkuda te operacije i izvan njihovog teritorija, u različitim dijelovima svijeta: Francuska, Tunis, Kuvajt itd. No, ova knjiga svakako pojašnjava i mnogo drugih „misterija“ koje se vežu za ovaj projekt. Zato je vrijedna čitanja.

Ali, na samom kraju knjige i na kraju prikaza, bez obzira što se u ovom slučaju primarno radi o političkom projektu, autori u epilogu knjige donose jednu neumoljivu istinu, kazavši da širenje ovog projekta i ove ideje uglavnom zavisi od toga da li će je narod (na lokalnom nivou) prihvatiti i kao takvoj se odazvati i kako će se Ummet (od)nositi s tom idejom. Naravno, to nas ponovo vraća na teološku ravan, jer sve uglavnom zavisi od toga da li će to narod, zapravo, Ummet prihvatiti ili, pak, ne. A tu posredno zadiremo i prizivamo i samu Volju Božiju. Dobro je  poznata kršćanska maksima „Vox populi vox Dei“ (Glas naroda – glas Boga), a koja, opet, poprilično odgovara hadisu Allahovog Poslanika, a.s., u kojem se kaže da se Njegov Ummet ne može složiti na zabludi i na nečemu što je pogrešno. A to je i najbolji test – sud muslimanske javnosti. Zato otvoreno kažemo: islamski ummet se ne slaže s tim projektom, izuzev pojedinih iračkih plemena koja su primorana biti dio te igre. Ili, u protivnom, ne gine im slična ili ista kama i pendrek od strane šijskih milicija. Dakle, od dva zla biraju – jedno. Ali, ponavljamo na samom kraju rečenicu jednog od prevodilaca, „ničije ruke na Bliskom istoku nisu čiste“, tako da je to sve i svašta samo ne čista Volja Božija ili Njegov Plan i Projekt.