Preveo: Tarik Durmišević
Jedne prilike me je pozvao Institut za rasne odnose iz Londona da se obratim publici koja se sastojala od nastavnika i učenika koji su se protivili Programu prevencije britanske vlade. Kontroverzni program je predviđao borbu protiv radikalizacije uvođenjem sistema nadzora u školama.
Moja uloga bila je da informiram publiku o tome kako francuske javne škole – i u određenoj mjeri i privatne – nisu više sigurne oaze za djecu i buduće odrasle. Ustvari, došao sam da pričam o slučajevima nasilja nad djecom koje su provodili učitelji, nakon napada na Charlie Hebdo u januaru 2015. godine.
Nekoliko učenika osnovnih škola bilo je, ili fizički napadnuto od strane njihovih nastavnika i direktora škola, ponižavano pred svojim vršnjacima ili verbalno zlostavljano. Svi slučajevi, izuzev jednog, naišli su na apsolutnu tišinu francuskih medija. Taj jedan je dospio na naslovnice i izazvao međunarodno zgražanje, jer je učenik odvučen u policijsku stanicu i optužen za podržavanje terorizma. Njegov zločin? Odbijanje da kaže „Ja sam Čarli (Je suis Charlie)“, nazivajući Čarlija lošim čovjekom jer je „vrijeđao Poslanika“ i govorio da je on sa teroristima. Ne samo da je tretiran kao kriminalac, već je traženo da potpiše zapisnik sa vlastitog saslušanja ... u osmoj godini života. Kada je kasnije upitan da li zna šta znači terorista, rekao je da ne zna.
Ta priča nije doticala ministricu obrazovanja, gospođu Nejat Vallaud Belkacem, koja, ne samo da je odbila osuditi nasilne postupke osoblja škole prema djetetu, već je naglasila da su se oni ponašali u skladu sa propisanim procedurama. Ovakav ciničan stav potvrđen je nekoliko sedmica kasnije kada su međunarodni mediji obratili pažnju na svojevrsan lov na vještice među muslimanskim učenicima.
Koristeći zabranu hidžaba u javnim školama iz 2004. godine kao izgovor, nekoliko školskih direktora i nastavnika počeli su proganjati djevojčice muslimanke koje su nosile suknje, a koje su oni smatrali predugim, i stoga su ih poistovjećivali sa vjerskim simbolima. Slučaj vjerske diskriminacije se nije mogao ignorirati, ali ministrica obrazovanja se držala svog ciničnog stava i kukavičluka, čestitajući osoblju škole na „diskretnom djelovanju.“ Podrška ovom rasističkom stavu može doći samo od onih koji muslimane smatraju građanima drugog reda i shodno tome nedostojnim ljudskih prava, vjerske slobode ili bar najmanje podrške u slučajevima kada vladini službenici pređu granicu.
U uvodniku New York Timesa od 1. maja 2015. stoji kako „francuski nastavnici i zvaničnici trebaju prestati koristiti navodnu odanost laicizmu (zakonu iz 1905. koji proklamira religijsku neutralnost države) kao izgovor za nametanje njihovog identiteta ljudima iz drugačijeg kulturnog miljea.“
-Nesposobnost vladajućih elita, ne samo u Francuskoj, već i na Zapadu, da prihvate građane muslimane kao vlastite sugrađane, umjesto sumnjive grupe koja bi se, u najboljem slučaju, trebala držati pod kontrolom, a u najgorem, smatrati neprijateljem, predstavlja društveni izazov koji više ne može biti minimiziran.
Nesposobnost vladajućih elita, ne samo u Francuskoj, već i na Zapadu, da prihvate građane muslimane kao vlastite sugrađane, umjesto sumnjive grupe koja bi se, u najboljem slučaju, trebala držati pod kontrolom, a u najgorem, smatrati neprijateljem, predstavlja društveni izazov koji više ne može biti minimiziran.
To je posebno tačno kako se prijetnja terorizma počinje smatrati novim normalnim stanjem. Ni jedna zemlja u historiji nije se uspjela suočiti sa izazovima tako što je bila podijeljena i tako što je promovirala razdor.
Naravno, lahko je pokazati prstom u vjeru muslimanskih građana i tvrditi da postoji veza između nje i radikalizacije. No, posljednji napadi u Parizu i Briselu, pokazali su da su odgovorni bili daleko od posvećenih muslimana, ili da su imali pojma o učenjima religije u čije ime tvrde da su djelovali. Kada su izveli napade, nisi pravili razliku između svojih žrtava, muslimana ili nemuslimana.
U slučaju Francuske, kao i Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih Američkih Država, umjesto prihvatanja složenosti radikalizacije o kojoj još uvijek nemamo empirijskih studija, nositelji javnih funkcija insistiraju na agendi zasnovanoj na sigurnosti, stigmatizaciji muslimanske manjine, koju ne vide kao prvu žrtvu terorizma u svijetu, već kao glavnu vezu s njim. Manje je važno to što je terorizam nus pojava zapadne intervencije u Iraku i Libiji, proxy rata u Siriji, i što su se napadi u Francuskoj desili u trenucima kada su francuske bombe padale na Siriju.
Kršenje naših vrijednosti
Retorika „Mi protiv njih“ otvorila je vrata kršenju osnovnih prinicipa zapadnih demokratija, ljudskih prava, progresivnih vrijednosti i prihvatanje ideje da su sve vrijednosti koje smatramo važnim samo slogani od kojih se okrećemo u vremenima krize.
Kao što je slavni francuski filozof Aime Cesaire napisao u svom „Diskursu o kolonijalizmu“: „Civilizacija koja koristi svoje principe kao varanje i obmanu je umiruća civilizacija.“ Moramo se zapitati koliko su nam vrijedne naše vrijednosti.
Zapadni muslimani, posebno oni u Francuskoj, čija je zemlja postala laboratorija islamofobije, kao što je bila laboratorija antisemitizma 1930-tih, jasni su pokazatelji koliko naše demokratije dobro stoje.
Nedavno okretanje autoritarnim režimima, porast fašističkog diskursa, ne samo u američkoj već i evropskoj politici, prihvatanje režima izuzetaka, poput trenutnog vanrednog stanja u Francuskoj, preventivno pravno gonjenje u Americi ili mogućnost britanske vlade da deportira osobu ili joj oduzme državljanstvo dok su dotični van zemlje, treba da nas zabrine; ne zato što se to odnosi na osobe sa kojima se možda ne slažemo, već zato što dozvoljavamo da država sama odlučuje bez ikakve odgovornosti i okreće glavu kada se manjine stavljaju pod povećan pritisak. A jednom kada stvorite presedan, rijetko kad se vratite na pređašnje stanje.
U slučaju Francuske, jedan koncept iznova pokreće nasilne debate o muslimanima.
Laicitet je ustavni princip koji garantira religijsku neutralnost francuske države i nepostojanje državne religije. Proklamiran 1905. godine stvorio je jasnu odvojenost države i crkve.
O laicitetu se rijetko raspravljalo prije nego su muslimani, koji su dotad bili društveni subjekti svedeni na statistički podatak, postali vidljiv dio francuskog društva. Prvi put, kada više nisu prihvatali nefer tretman u tvornicama automobila i na gradilištima, te su stupili u štrajk početkom 80-tih. Drugi put, kada su njihova djeca, takozvana druga generacija, marširala protiv rasizma, državne brutalnosti i za svoj dignitet kao punopravni građani. Nekoliko godina kasnije, laicitet je postao predmet oštrih debata i korišten je kako bi se zabranio pristup školama muslimanskim ženama koje su nosile hidžab.
Laicitet je od ustavnog principa postao ideološko oruđe kojim je isključivana mislimanska vidljivost u javnim školama. Borba koja je počela u kasnim 80-tim traje i danas, a laicizam se konstantno koristi za opravdavanje društvenih smrtnih kazni muslimankama.
za vrijeme predsjednika Jaquesa Chiraca, vlada premijera Raffarina izglasala je zakon koji otvoreno krši koncept laicizma, namećući pojedincima vjersku neutralnost prilikom korištenja javnih usluga, pod sloganom „ostavite svoju religiju kod kuće“. Veoma malo glasova je izrazilo zabrinutost da se laicizam koristi za kršenje laicizma. Osnovna ljudska prava poput slobode vjerovanja kršena su i to je postalo prihvatljivo nakon što je čitava prethodna godina potrošena na demoniziranje pokrivenih muslimanki, i šire, otvorenog prakticiranja islama.
- Laicitet, koji bi trebao garantirati vjerske slobode, konstantno se koristi kako bi urušio upravo vjerske slobode. Nakon zabrane vjerskih simbola (muslimanske marame – hidžaba) u javnim školama, sada se javljaju pozivi da se isto učini na univerzitetima, u javnom saobraćaju, pa čak i u javnom prostoru uopće.
Odjednom je nekoliko stotina pokrivenih muslimanki postalo prijetnja francuskom identitetu, laicitetu, pa čak i francuskoj sigurnosti. Te žene više nisu bile ljudska bića koja prakticiraju religiju po vlastitom izboru, već čelo kolone međunarodne islamističke zavjere koja samo što nije preuzela državu.
Već 2003. CCIF (Udruženje protiv islamofobije u Francuskoj) upozoravao je da bi zakon kojim se zabranjuje nošenje marame u javnim školama otvorio vrata seriji zakona kojim se krše individualne vjerske slobode. CCIF je nažalost bio upravu.
tadašnji ministar obrazovanja Luc Chatel proslijedio je ministarsku notu kojom se zabranjuje muslimanskim majkama da prate svoju djecu na školskim izletima. Nakon onemogućavanja pristupa školama pokrivenim muslimankama učenicama, laicitet je iskorišten da isključi i njihove majke.
pokrivena muslimanka pobijedila je u parnici protiv svog poslodavca na Kasacionom sudu, u sramotnom slučaju Baby-Loup obdaništa koje ju je otpustilo nakon što je odlučila da nosi maramu. Priča je mogla završiti na tome, ali je vlada odlučila, izlazeći van svojih nadležnosti i kršeći strogu podjelu vlasti između izvršne i sudske, podržati grupe za pritisak poput „Laicitetskog republičkog komiteta“ koje su nastupale pod sloganom da „ako zakon pogriješi, treba promijeniti zakon“, i koje su podržane od strane ozloglašenih i otvorenih islamofoba poput Elizabeth Badinter ili Alana Finkelkrauta. Čak je i državni Viši savjet za integraciju postao dio nacionalne kampanje za vršenje pritiska na sudije da odbace slučaj.
Ali najsnažniji primjer licemjernosti i kukavičluka je činjenica da ni jedan od glavnih feminističkih pokreta nije stao u zaštitu dotične muslimanke koja se sama borila protiv vlasti i od vlasti bogato potpomognutih medija.
Kao i u većini pitanja koja se tiču tretmana muslimana na zapadu, i laicitet i pravni eksperti koji su izrazili zabrinutost, bili su u potpunosti ignorirani i zamijenjeni ideološki motiviranim pojedincima.
Laicitet, koji bi trebao garantirati vjerske slobode, konstantno se koristi kako bi urušio upravo vjerske slobode. Nakon zabrane vjerskih simbola (muslimanske marame – hidžaba) u javnim školama, sada se javljaju pozivi da se isto učini na univerzitetima, u javnom saobraćaju, pa čak i u javnom prostoru uopće.
Prve žrtve iskrivljivanja ustavnih principa i vladavine prava su, naravno, muslimani. Nije proteklo mnogo prije nego je podriveni laicitet počeo uticati i na druge zajednice poput francuskih Jevreja, koji sada napuštaju zemlju, ne zbog rastućeg antisemitizma muslimana – kako to tvrde vlasti i grupe za pritisak – već zbog toga što je sam laicitet postao nepodnošljiv.
Čak se i pristalicama tvrdog laciteteta (laicitet de combat) sa desne strane političkog spektra laicitet vratio kao bumerang. Nakon što su prihvatili da se laicitet koristi protiv muslimana, morali su tražiti zaustvljanje ove agresivne forme laiciteta, nakon poziva da se prikazi Isusovog rođenja uklone iz javnih škola, pa čak propitivanje legitimnosti kalendara praznika, zasnovanog na kršćanstvu.
Intelektualna neiskrenost, iako jasna, nije potakla mnoge pripadnike francuske elite, koji još uvijek podržavaju marginalizaciju njihovih muslimanskih sugrađana.
Nakon januara 2015.: Policijska država
godine, nakon januarskih i novembarskih terorističkih napada u Parizu, građani muslimani opet su iskorišteni kao opravdanje za nametanje ekstremnih mjera sigurnosti, koji Francusku pretvaraju u policijsku državu. Nije gubljeno vrijeme u pretvaranju nacionalne žalosti u političku korist. Ljevica, kao i desnica, nadmetali su se u tome ko će jače osuditi terorizam i, pretpostavljenu direktnu ili indirektnu odgovornost muslimana za napade. „Unutrašnji neprijatelj“, kako je premijer Manuel Valls kazao, odgovoran je za nužnost uspostavljanja masovnih mjera nadzora, kao i za francusko napuštanje ideje privatnosti ili neophodnog balansa moći.
Nije bilo važno što je među žrtvama bilo muslimana, što se i heroji koji su spasili živote drugih bili i muslimani, niti činjenica da su teroristi ubijali bez diskriminacije među žrtvama.
U pripremi za izglasavanje novog zakona koji će nametnuti drakonske represivne zakone s ciljem opravdavanja mjera masovnog nadzora i kraja privatnosti, neki su francuske muslimane nazivali petom kolonom, drugi unutrašnjim neprijateljem koji predstavlja konekciju sa „islamofašizmom“, terminom koji niko nije uspio jasno definirati.
Zakon o masovnom nadzoru susreo se sa jakim protivljenjem grupa za zaštitu građanskih prava i novinara koji su u njemu vidjeli legalizaciju svih mjera iz američkog Patriot Acta. Njihovo protivljenje bilo je uzalud. Francuska je bila u šoku nakon januarskog napada i niko u francuskom parlamentu, izuzev nekoliko disidenata, nije razmišljao o posljedicama takvog zakona.
Tvrdeći da je neophodan u borbi protiv terorizma, omogućio je totalno kršenje ljudske privatnosti, između ostalog: masivna prisluškivanja bez jasnog kriterija, pohranjivanje telefonskih poziva pojedinaca, metapodataka, historije web pretraživanja, online kupovina, prisluškivanje poziva bez naloga, zaobilaženje prava i sudija za pritvor, uklanjanje bilo kakvog oblika kontrole nadzora. Sve što je Amerika pogriješila kod Patriot Acta, sada je dio francuskog zakonodavstva.
CIjeli tekst u printanom izdanju od 15. juna
Autor teksta Yasser Louati je glasnogovornik CCIF-a (Collective Against Islamophobia in France – Udruženje protiv islamofobije u Francuskoj) i predsjednik je njegovog odbora za međunarodne odnose.
Tekst je objavljen na web-stranici www.middleeasteye.net
http://www.middleeasteye.net/essays/muslim-and-french-2084594508
[1] U međuvremenu produženo za još dva mjeseca (op. prevodioca).
[2] Prefekti su najviši službenici ministarstva unutrašnjih poslova u departmanima. Departman je srednji nivo administrativne podjele Francuske, između administrativnih regiona i općina (op. prevodioca).
