Glavne zone sukoba u većinskim muslimanskim zemljama odaju utisak da je u toku sveopći sektaški rat diljem muslimanskog svijeta. Iako u tome ima i ponešto istine, stvarnost je donekle drukčija.

Od Sirije i Iraka do Bahrejna i Libana, sunijske i šiijske muslimanske zajednice suočavaju se s nizom problema, uključujući rat, napetosti među zajednicama, siromaštvo, ekonomsku nejednakost, ugnjetavanje, ratove preko posrednika, paravojne snage i tako dalje. Svaki problem predstavlja niz izazova koji su u vezi s etničkim i sektaškim identitetom, ali i ne mora biti tako. Politika identiteta čini veći dio problema, pa pretvara obična socio-ekonomska i politička pitanja u maksimalistička identitetska potraživanja. Sunijsko-šiijske tenzije u Libanu su jednako stvar sektaških identiteta kao i borbe za moć i prevlast. Rat u Siriji je posve slabo vezan za sunijski ili šiijski islam. Radije, tiče se toga ko će oblikovati budućnost ove ključne arapske zemlje, bez obzira na etničke i sektaške identitete glavnih aktera.

Vjerski ratovi između katolika i protestanata u 16. i 17. stoljeću u Evropi, kako su bili stvar identiteta tako su bili i stvar moći i dominacije. Isto tako, trenutne sektaške napetosti u muslimanskome svijetu tiču se mnogih stvari mimo historijskih događaja koji su doveli do sunijsko-šiijske podjele u Islamu. Pitanje ko je imao pravo naslijediti poslanika Islama u svojstvu prvog halife, obično se uzima kao ishodište sunijsko-šiijskih razlika iz rane islamske historije. Sunije drže da su Poslanikovi ashabi izabrali Ebu Bekra kao prvog halifu na osnovu konsenzusa zajednice, a to čini osnovu religijskog i političkog legitimiteta njegovog nasljeđivanja. Šiije smatraju da je Alija ibn Ebi Talib trebao biti izabran kao Poslanikov nasljednik.

Uz nekoliko ključnih pitanja, ova glavna razlika vezana za pitanje nasljeđivanja je svakako igrala važnu ulogu u rastu sunijskih i šiijskih grana Islama. Ali, ove dvije škole su također dijelile sržne elemente islamske vjere i civilizacije. U pravu, nauci, filozofiji, umjetnosti i misticizmu, potvrđivale su Božije jedinstvo i dostojanstvo čovjeka. Od Imama Džafer es-Sadika do Imama Ebu Hanife, od Ibn Sine do Nesiru’d-din et-Tusija, od Imama Gazalija do Mulla Sadraa, istaknute ličnosti sunijske i šiijske škole su artikulirale glavne ideje klasične islamske civilizacije. Danas se postavlja pitanje kako čitati ovu historiju sa stanovišta izmirenja i jedinstva, a ne konfrontacije i podjele. Muslimanski učenjaci i intelektualci imaju ključnu ulogu u razvoju inkluzivnog pristupa islamskoj historiji i oni daju novi pravac sunijskim i šiijskim muslimanima koji se suočavaju s izazovima historije i modernog svijeta.

Danas, mnogo toga što se smatra sektaškim sukobom je naglašeno politikom identiteta i interesom nacionalnih država. Kao i sve moderne, većina muslimanskih nacionalnih država djeluju koristoljubljivo te nastoje koristiti etničke i sektaške identitete. Opasna kombinacija interesa nacionalnih država s politikom identiteta vodi podjelama u zajednicama koje inače mogu nadvladati svoje razlike u normalnom socio-ekonomskom okruženju.

Ovdje leži ključni faktor koji se obično previđa, jer, ratovi, propale države i nemoćne vlade snose visoke društvene i psihičke troškove za zajednice bez obzira na njihove etničke i sektaške formacije. No, oni su pretvoreni u sektaške sukobe da bi dali legitimitet neuspjehu političkog sistema. Nije slučajno da su rat u Siriji i krhke strukture vlasti u Iraku i Jemenu među glavnim izvorima sunijsko-šiijskih tenzija u muslimanskome svijetu. Nasilne ekstremističke grupe i terorističke organizacije, kao što je IDIŠ, zloupotrebljavaju rat u Siriji, krvavu borbu u Jemenu, slabašne strukture vlasti u Iraku i nedostatak centralne vlasti u Afganistanu, Nigeriji i Maliju.

Neki netrpeljivi ekstremisti mogu iskreno vjerovati da se bore za sunijski ili šiijski islam. Naravno, oni navode historijske razlike na koje sam gore ukazao. Isto tako, mogu navoditi nasrtljivost druge strane da bi legitimirali svoje ekstremističke akcije. No, uglavnom, ovi se ratovi vode za svjetovnu moć i utjecaj. Sunijski i šiijski identiteti se prvenstveno koriste da opravdaju ono što je na koncu borba za vlast.

Historijske razlike između sunija i šiija su očigledne i treba ih priznati. Međutim, nema potrebe uvećavati ih zarad započinjanja novih ratova u 21. stoljeću. Za to je potreban dvostruki pristup.

Prvo, muslimanski učenjaci, intelektualci, religijski autoriteti i prvaci zajednica trebaju voditi svoje sljedbenike putu mira i pomirenja, a ne neprijateljstva i sukoba. Baš kao što su Imam Ebu Hanifa (u. 767), osnivač hanefijske pravne škole, i Imam Džafer es-Sadik (u. 765), šesti šiijski imam i osnivač džaferijske pravne škole, vodili naučne razgovore i učili jedan od drugog, današnji muslimanski učenjaci moraju njegovati okruženje zbližavanja i uključivosti. Sunijski i šiijski predvodnici moraju zagovarati put umjerenosti čak i u slučaju najgorih zala i nesreća te osuditi sve oblike nasilnog ekstremizma.

Drugo, treba tretirati ratove, propale države i nemoćne vlade u muslimanskim zemljama zarad sprečavanja nasilnih ekstremista da zloupotrebljaju ljudsku patnju. To zahtijeva odvažno političko rukovodstvo i mudro državništvo. Trenutni ratovi u Siriji i Jemenu te ogromni sigurnosni izazovi u Iraku i Afganistanu će i dalje biti izvor nestabilnosti i razaranja. Ali oni će i dalje biti korišteni od strane političkih oportunista i ekstremističkih grupa za rasplamsavanje sektaških napetosti.

Imam Bejheki (u. 1066) navodi sljedeću izreku koja se pripisuje poslaniku Muhammedu (a.s.): “Kada god vam neki propis dođe iz Božije Knjige, tada zaista nema opravdanja ukoliko se ne praktikuje. Ako ne iz Knjige Božije, onda dolazi iz moje dosadašnje prakse [Sunnet]. Ako se ne može naći u mojoj praksi, tada se nalazi u onome što su moji ashabi kazali. Uistinu, moji ashabi su kao zvijezde na nebu. Koga god među njima odaberete i slijedite, bićete upućeni. Razilaženja ashaba za vas su milost”. Posljednja rečenica se također pripovijedala kao “razilaženja među mojim ummetom su milost”. Ostavljajući po strani raspravu oko lanca prenošenja ove izreke, njeno značenje je jasno i ono se neposredno obraća današnjim muslimanima. Svima nam je potrebno čuti njenu mudrost da gajimo naše razlike kao izvor snage i bogatstva, a ne podjele i razdora.

S engleskog preveo: Haris Dubravac