STARI VITEZ POD OPSADOM – sjećanja - Dženaza pod beharom

Autor: NEDŽAD ABDIĆ April 16, 2019 0
Ahmići: 48 sati pepela i krvi U ranim jutarnjim satima, 16. aprila 1993. godine, jedinice za posebne namjene Hrvatskog vijeća obrane Džokeri i Maturice, izvršile su napad na selo Ahmići pod kodnim imenom  “48 sati pepela i dima”. Tog dana  u Ahmićima kod Viteza  mučki je ubijeno 116 civila Bošnjaka.  Ubijeni su kod svojih kuća, a među njima najviše je bilo djece, žena i staraca. Najmlađa žrtva ovog gnusnog zločina je bila tromjesečna beba. Ahmići: 48 sati pepela i krvi U ranim jutarnjim satima, 16. aprila 1993. godine, jedinice za posebne namjene Hrvatskog vijeća obrane Džokeri i Maturice, izvršile su napad na selo Ahmići pod kodnim imenom “48 sati pepela i dima”. Tog dana  u Ahmićima kod Viteza  mučki je ubijeno 116 civila Bošnjaka.  Ubijeni su kod svojih kuća, a među njima najviše je bilo djece, žena i staraca. Najmlađa žrtva ovog gnusnog zločina je bila tromjesečna beba.

Tog petka, 16. aprila 1993. trebao sam odgovarati biologiju i planirao kako ću imati dovoljan broj zaključenih petica kako bih školsku godinu završio odličnim uspjehom. Radovao sam se kraju školske godine i završetku šestog razreda. Radovao sam se tom petku i jedva čekao da svane. Umjesto maminog glasa probudile su me eksplozije granata koje su padale po Starom Vitezu.

Brzo sam ustao iz kreveta i još brže se našao u prizemlju kuće. Pitao sam babu šta se dešava, ali umjesto odgovora, zajedno sa Nejrom i tetkinim kćerkama Alemom i Naidom, koje su već neko vrijeme živjele s nama, poslao me u hodnik kako bismo ostali zaštićeni od gelera granata koje su padale po naselju. Mama je plakala. U naručju je držala mog brata Kemala koji još nije bio napunio godinu. Čuo sam babu kako razgovara s nekim na telefon i pita ga šta se dešava. Odjednom nam naredi da trčimo do Ejubove kuće. Izašavši pred kuću oko nas počeše zviždati meci. Gađao nas je snajper sa Pavlovića kuće. Sada smo, umjesto prema Ejubovoj, bili primorani trčati prema kući u kojoj su živjeli Hamko i Dina. Nekako smo uspjeli pretrčati i tu smo stajali nekoliko trenutaka. Jedno po jedno nastavismo trčati, najprije do stare Selimovcine kuće, potom do Smajine, da bismo napokon utrčali u podrum komšije Ejuba. Sve vrijeme snajperista je pokušavao da nas pogodi. Allah dade da ne uspije u toj namjeri.
U Ejubovom podrumu provedosmo cijeli dan i noć u neizvjesnosti. Sjedili smo uznemireni i čekali. Nismo znali šta se dešava. Podrum je bio pun, ali je vladala mukla tišina. Svi smo bili u šoku. Tišinu bi prekidale detonacije i pucnjevi iz svih pravaca. Ni narednog dana napadi na Stari Vitez nisu prestajali.
Kako u Ejubovoj kući nije bilo dovoljno namirnica za sve koji su zaklon pronašli upravo tu, u neko doba mama odluči da nas premjesti u podrum majke Nevzete. Prijeđosmo tamo i u tom podrumu ostadosmo preostalih 314 dana opsade Starog Viteza.
Trećeg dana okruženja, dok sam bio u podrumu, čuo sam buku. Izađoh da vidim šta se dešava. Dok me je mama vraćala u podrum, pored naše kuće projuri kamion. Nisam uspio ni da sjednem, a već sam bio u zraku. Silina detonacije me baci o zid i ostadoh nepomičan na krevetu. Kad sam došao sebi ponovo istrčah iz podruma. Kuće u komšiluku sad su bile bez crijepova na krovovima. Stakla na prozorima su bila polupana. Više se nije čula pucnjava. Život kao da je stao. Čak su i ptice zašutjele. Kasnije sam saznao da je u Donjoj mahali, ispred Dibeka, eksplodirala cisterna-bomba. Tada je ubijeno šestero ljudi. Priču o Muji Šahmanu sam vam već ispričao, ali ono što vam nisam rekao jeste da je tri dana nakon što je u terorističkom napadu HVO-a cisternom-bombom na Stari Vitez poginuo Huso Karahođa, njegova supruga Nadira rodila njihovu kćerku Eminu. Možete li samo zamisliti takvu životnu sudbinu?
Nakon eksplozije cisterne napunjene eksplozivom u Starom Vitezu više ništa nije bilo isto. Šok nakon tog događaja trajao je nekoliko dana.
Naučno je dokazano da mozak potiskuje ružne stvari u životu i sjeća se samo lijepih. Tako se i ja od svih ružnih stvari tih prvih dana provedenih u okruženju sjećam behara na voćkama, olistalog drveća i ljepote proljetnog sunca. Međutim, u to sjećanje, ali i svako drugo moje proljeće i behar uramljen je niz pokretnih slika koje sam vidio jedanaestog dana okruženja.
Bilo je jutro. Opet sam čuo buku u blizini kuće, te istrčah iz podruma da vidim šta se dešava. Na cesti, pored kuće u kojoj je živio naš efendija Omer Meštrovac ugledao sam veliki kamion s prikolicom. Nešto se čudno dešavalo. Nekoliko ljudi je stajalo pored i ja poznadoh komšije Soleta i Sifeta. Priđoh na samo nekoliko metara i iz korita potoka Jaruga sam posmatrao šta se dešava.
Prvo su nešto tiho govorili, a potom otvoriše vrata hladnjače. Jedan od njih se pope u hladnjaču i poče da izvlači tijela zamotana u najlonu. Iz kamiona je kapala krv, a neugodan miris se širio ulicom. Sve vrijeme, dok su na tlo polagali ubijene civile iz Ahmića, UN-ov bager kopao je veliku rupu u koju su, jedno pored drugog, redali tijela ubijenih. Ne znam koliko dugo sam se zadržao, ali znam da sam se morao vratiti u podrum, jer bojovnici HVO-a počeše pucati iz pravca stadiona. Ni mrtvima im nisu dali mira.
U voćnjaku Bećirbega Idrizbegovića, među izbeharalim jabukama, tog dana ukopano je 97 nevino ubijenih Ahmićana.
Dženazu je predvodio Omer efendija Meštrovac. Klanjalo ju je svega nekoliko ljudi.
Bila je to nikad manja dženaza za najveći broj ukopanih Bošnjaka u Starom Vitezu u jednom danu.

vitez sjecanja2

Bob Stewart,
4. februar, 2019.
(Facebook - Bivši vojni oficir, zastupnik u Britanskom parlamentu za Beckenham od 2010. godine.)

Prošle sedmice sam održao slijedeći govor u Parlamentu u povodu sjećanja na Holokaust:
Dana 27. aprila 1993. godine, pognuo sam se da bih podigao nešto za što sam mislio da je crna gumena loptica. Stavio sam to u ruku, pogledao ga i onda bacio sav užasnut. Podigao sam pocrnjelu, izgorjelu glavu bebe. Bio sam užasnut i osjećao se krivim. Dan prije toga pronašao sam cijelu obitelj - oca, majku, dječaka i djevojčicu - kako leže tamo gdje su strijeljani. Po načinu na koji su tijela bila raspoređena, izgledalo je kao da je djevojčica ustrijeljena dok je držala svog cukicu. Isti metak ubio ih je oboje.
U to vrijeme sam bio britanski zapovjednik UN-a u Bosni, a i moji ljudi su bili užasnuti. Prevezli smo više od 104 tijela, uglavnom žena i djece, u mjesto koje se zove Vitez, gdje smo iskopali veliku jamu u koju bismo smjestili tijela. Neko je rekao: “Izvadite ih iz vreća,” jer smo ih stavili u naše vreće za tijela, koje pješadijski bataljon uvijek nosi. “Ne možete sahraniti tijela u plastičnim vrećama,” rečeno nam je. Jedan od mojih ljudi mi je kazao: “Ovo je 1993., a ne 1943. Ovo je ponovo genocid.” I bio je.
Genocid nad Jevrejima tokom Drugog svjetskog rata, kada je dvije trećine Jevreja Europe uništeno od strane nacista, bio je užasan, ali sjena genocida se nastavlja. Čuli smo o Kambodži, gdje je između 10 i 30 posto stanovništva ubijeno od strane Pola Pota. Čuli smo o Ruandi gdje je milion ljudi ubijeno. Čuli smo o Bosni, gdje je 3 posto muslimanskog stanovništva ubijeno – najupečatljivije i najstrašnije kada je 8.373 muškarca i dječaka ubijeno u Srebrenici u julu, 1995. godine. Mijanmar se nastavlja. A također, i genocid nad Jezidijama u Siriji u Iraku.
Još uvijek imamo ovu pošast u svijetu i vjerujem da je upravo to ono zbog čega postoji Zaklada za obrazovanje o Holokaustu (Holocaust Educational Trust). Pobogu, šta je to što dopušta jednom čovjeku – inače su muškarci, a ne žene – da učine ovo? Nekada je to društvo u kojemu žive, nekada su običaji, nekada je to pohlepa, a nekada je to zbog toga što nose uniformu. Nijedan od masakara o kojima smo govorili danas nije izvršen od strane civila. Uniforme mogu ohrabriti ljude da se ponašaju odvratno.
Vjerujem da je svrha naše debate danas da pokušamo zaustaviti da se genocid ponovno desi, a način na koji ćemo to učiniti je akcijom. Sjedimo u ugodnoj, toploj dvorani i svi mi govorimo kako je genocid odvratan i kako užasno to što se desilo. Šta možemo učiniti po tom pitanju? Dobro, evo poslušajte mene, postoji samo jedan način da se zaustavi genocid, a on je da se uđe među ljude koji ga čine i da ih se zaustavi.
Ponekad to zahtijeva da budemo hrabri sa našim oružanim snagama i sa našom policijom. Riječi djeluju, ali akcija da se zaustavi genocid zahtijeva muškarce i žene da odu tamo i rizikuju da bi zaustavili ubistva.

00Sličica Želim Print

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija