Rođen sam 1974. godine u Bosni koja je u to vrijeme bila dijelom federacije socijalističke Jugoslavije. Bošnjačke sam nacionalnosti, one koju je, čudili se tome ili ne, tadašnja vlast nazivala muslimanskom. Ideološki gledano, dolazim iz mješovite, muslimansko-komunističke porodice. Zamislite tu himeru, dvije ‘zastrašujuće’ stvari u jednom paketu. No, nema mjesta strahu.
Živim u Švedskoj, domovini Nobelove nagrade. U decembru 2019. bio sam jedan od organizatora protesta protiv dodjele Nobelove nagrade za književnost negatoru genocida Peteru Handkeu. Nikada ranije u povijesti ove nagrade nije održan protest protiv njene dodjele nekom književniku. Na iznenađenje našeg malobrojnog tima, mnogi svjetski mediji su propratili protest. Moj govor, koji se u velikoj mjeri oslanjao na mudrost pokojne književnice i nobelovke Toni Morrison, citiran je u The Intercept, The New York Times i The Washington Post, a i na mnogim evropskim i azijskim jezicima koje ne govorim.
Ovog puta, malo neobično za jednog Balkanca, želim pričati o rasi.
Gledajući iz mog bjelačko-evropsko-muslimanskog iskustva, ova dva pitanja nisu nepovezana. Bošnjaci su devedesetih bili izloženi genocidu. Da biste istrijebili ljude, morate ih povezati na način da stvarate iluzije o rasama. Oblikovati ih kao što kipar oblikuje glinu. Radi opravdanja njihova uništenja, u krvna im zrnca upišete podobnu verziju historije. Vjersku pripadnost pretvorite u etničku, onda etničku u rasnu. Pretvorite ih u kipove.
Otkako sam napunio četrdeset godina, taj magični broj, razmišljam o starim poslanicima i njihovoj odbojnosti prema kipovima. Mojsije mi je često na umu. Puko spominjanje Mojsija, Musa’a ili Mošea, nagnat će vas da pomislite da će se ovaj tekst baviti religijom. Da, hoće. Ali ovo nije jedan religiozni tekst. Nije ni svjetovni. Za mene, kao hroničara modernog genocida i opstanka najslabijih, ovo je umjetnički izraz. Barem se nadam da jeste. Jer, slabi će naslijediti svijet, zar ne? No, sigurno neće biti ovjekovječeni kroz kipove.
Postoje mnoga bojna polja na kojima se danas vodi rat protiv rasizma. Želim se fokusirati na politiku vizualizacije povijesti, a i na povijest vizualizacije. Crni Mojsije će nas provesti kroz pustinju naših prošlosti i naših jezika. Vodit će nas kroz živo blato rase i različitosti, mene samoga kroz moju “bjeloću”. Riječ “bjeloća” je ovdje prijevod engleskog pojma “whiteness” i jedan dio mene želi ostaviti ovaj pojam bez prijevoda, onako kako inače riječi iz nama stranih diskursa uđu u naš jezik jer za tim ima potrebe, jer njihova stranost u sebi nosi sjećanje na historiju iz koje nam dolaze.
Želim podržati Preporod.
Mnogo godina nisam bio svjestan pojma bjeloće: šta znači, od čega je sve satkan i kako funkcioniše u svijetu. Još uvijek ne znam, ne baš, ne toliko koliko bih želio. Još uvijek otkrivam stvari o sebi. Neke me uznemiruju, neke iznenađuju. Kontinuirano otkrivanje samoga sebe smatram nečim poželjnim. Na koncu, nismo kipovi. Mijenjamo se. Razvijamo se. Ne uvijek nabolje, ali nada ne umire.
Da sam bijelac otkrio sam kada sam prvi put posjetio Sjedinjene Američke Države, na način sličan onome kojim svoju iznenadnu svijest o sebi kao crnkinji opisuje Chimamande Ngozi Adichie u svom romanu Americanah. Sjećam se trenutka kada sam morao popuniti obrazac za ulazak u tu zemlju i navesti rasu kojoj pripadam. Pomislio sam: pa, zasigurno bijelac. Ali tu su bile i potkategorije. Koja vrsta bijelca? Prepoznao sam sistem. Kao dijete Bosne, etiketiran sam bio na mnogo različitih načina, a neke od tih etiketa korištene su u genocidnim projektima. Međutim, pojam rase mi nije bio ni na kraj pameti sve dok kao izbjeglica nisam došao u Švedsku. Kategorije poput etničke pripadnosti, religije i ideologije bile su naše balkanske himere. U školi nismo izučavali pojam rase ni u jednom predmetu. Sjećam se samo pokojeg studenta kojeg bi danas zvali PoC (person of colour), a kojeg su djeca zvala “čokoladni”. Mislim da su bili Egipćani. Niko nikada nije osjećao potrebu da razgovara o boji kože, osim, možda, kada se uvredljivo govorilo o Romima. Iako je postojao čak i izraz “Crni Ciganin”, mi ni crnce u filmovima nismo identificirali po boji kože. Najtamnoputiji od svih poznatih likova bio je možda naš uzor Bruce Lee.
U ovom tekstu, u ovom razmišljanju, ja sam bijeli, evropski musliman. Ova kompleksna etiketa prvi mi je put prilijepljena kada sam studirao kreativno pisanje u Hong Kongu, kada mi je jedan Azijat uzbuđeno rekao da je čuo da se među studentima nalazi i jedan “pravi” bijeli musliman. Kasnije sam pod “pravim” razumio da je mislio da nisam konvertit. Htio je lično da se uvjeri. Očigledno je bilo priče na tu temu među studentima i profesorima. Da mi nije na taj način prišao, proveo bih dvije godine među svojim novim prijateljima ne znajući da su me kroz takvu prizmu promatrali. Bio je to prvi i posljednji put da sam čuo takvo što, ali sam siguran da su me u međusobnim razgovorima spominjali više puta. Ne znam koliko često su me opisivali kao bijelog muslimana; nikad nisam pitao, nije me zabrinjavalo, nisam se pribojavao diskriminacije. A zar i to nije znak privilegije koja prati pripadnost bijeloj rasi?
Autorova fotografija iz prvog razreda osnovne škole koja je nosila ime po narodnom partizanskom heroju Ajši Karabegović. Devedesetih godina vlasti su školu preimenovali, i danas nosi ime po Stanku Rakiti, lokalnom pjesniku koji je čitav život radio u školskoj knjižnici.
Riječ “pravi” iz fraze mog uzbuđenog prijatelja nosi veliku težinu, posebno za Bošnjake koji su nekako uvijek između, više u “ni-ni” kategorijama kulturne redukcije nego u “i-i” kategorijama kulturnog bogatstva. Za neke na Zapadu, mi Bošnjaci smo previše muslimani, a za neke na Istoku nedovoljno muslimani. Nedovoljno “pravi”. Često čujem Bošnjake kako o sebi govore kao da su isključivo istočnjaci ili isključivo zapadnjaci, a, opet, teško da bi iko mogao definirati stvarnu razliku između ovih “istočnjaka” i “zapadnjaka”, čak ni oni sami.
Bijeloća Bošnjaka je krhka, nesigurna, nepotpuna i uslovna. Ona ovisi o kontekstualnim i situacijskim faktorima. Stalno u limbu, nikada u potpunosti prava, uvijek predmet prigovora. Stav Evrope prema Bošnjacima možda je sličan odnosu prema Jevrejima, koji je Zygmunt Bauman opisao kao allosemitizam. Ne spadajući nužno u binarnu strukturu dobra i zla, status Jevreja se može promijeniti, ali jedno je sigurno: oni se uvijek doživljavaju kao ambivalentni, kao oni koji nikada ne pripadaju nigdje u potpunosti.
Slično njima, Bošnjaci se nekad ističu i podržavaju kao dobri, sekularni, bijeli muslimani, ali se istovremeno vrlo lako mogu i dehumanizirati kao, sasvim jasno, muslimani. Diskurs o ratu u Bosni pun je ovakvih kontradikcija. Evropska bijeloća ima svoje specifičnosti koje američki diskurs o rasama ne može sasvim objasniti. U osnovi, on je vezan za kršćansku nadmoć i islamofobiju. Zbog toga bijeli rasisti slave Radovana Karadžića i ostale ratne zločince. Oni uopće ne vide genocid nad Bošnjacima kao nasilje bijelaca nad bijelcima, kao što to čine u nekim američkim akademskim krugovima.
Kao i muslimani i bijelci, mi smo jedan živi paradoks u zemljama u koje smo izbjegli tokom rata, a možda čak i u svojoj domovini. Ako se negativno pozicioniramo, možemo se predstaviti kao dobri evropski (tj. bijeli) muslimani različiti od onih smeđih. Možemo apelirati na svoju bijeloću i podržavati nekog poput Donalda Trumpa, prokazujući arapske muslimane i Sirijce. Ili, ako se pozitivno odnosimo prema drugima, naša specifična pozicija omogućava nam da izgradimo empatiju, da suosjećamo s njima. Na primjer, možemo pokazivati solidarnost s Ujgurima i Rohinjama, upravo zato što znamo što znači biti meta sistematskog progona i istrebljenja. Ovaj osjećaj povijesne nepravde, kao i činjenica da naše zajednice u SAD-u biju istu bitku, također nas može ponukati na pružanje podrške afroameričkim Black Lives Matter pokretima, bez umišljenosti da stvarno znamo šta zapravo znači viševjekovno ugnjetavanje. Apel za evropski identitet možemo odbiti, jer znamo da nas nikada neće istinski prihvatiti, a što se ovdje u Švedskoj očituje kada sami za sebe koristimo švedsku frazu “svartskalle” (crna glava). Na prvi pogled, ovo je smiješno. Ali ipak nije, barem ne sasvim.
Naša čudna bijeloća, koja nam daje i privilegije i prokletstvo kodirana je u našim simbolima, u našim ikonama, u kipovima naših srca i umova. Jugoslavija je u svom kratkom i intenzivnom životu bila zemlja koja je imala mnogo kipova i modernih komunističkih ikona u javnim prostorima, ali i religijskih ikona u bogomoljama i privatnim kućama. Moje djetinjstvo je prožeto raznim vizualnim reprezentacijama i simbolima. Bosanci koji su bili i muslimani nisu u svojim kućama imali ikone Isusa i njegove majke, ali portreti doživotnog predsjednika Tita nisu bili rijetkost. Bilo je oko nas kipova druga Tita i drugih komunističkih ikona u školama, parkovima, opštinskim zgradama. Neki od tih jugoslovenskih kipova su u međuvremenu srušeni, što u stvarnosti što u srcima ljudi, ali mnogi od njih još su uvijek tu. Nakon rata, u mom rodnom gradu, Banjoj Luci, nisu se posvetili masovnoj izradi kipova, ali su zato mnoge ulice i druga mjesta dobila nova imena, uglavnom po poznatim četnicima iz Drugog svjetskog rata. Mostar je, za razliku od toga, dobio kip Brucea Leea, globalne ikone koja je definirala moju generaciju, između ostalog i tako sto je izlemao bijelca Chucka Norrisa i jednim udarcem razbio znak na kojem je pisalo “Zabranjen ulaz psima i Kinezima”. Izuzetno postmodernistički, zar ne?
Danas, dvadeset i pet godina nakon završetka rata i genocida u Srebrenici, genocidna tvorevina Republika Srpska, dobija kip Petera Handkea. U mom rodnom gradu. E jesmo sretni.
Većina statua oko kojih sam odrastao izlivene su od crnog metala, ali niko nikada nije te slavne partizane i partizanke smatrao crnima. Njihova bjelina bila je nesumnjiva i u crnim poprsjima, baš kao što je bjelina prodirala i iz crnog lica trgovca robljem Edwarda Colstona čiji su kip u Bristolu nedavno srušili antirasistički aktivisti. Na isti način, većina pripadnika abrahamskih religija ne prikazuje svoje poslanike kao crnce. Čak ni kao smeđe. U najboljem slučaju, možda, kao osunčane. U njihovim likovima uvijek se podrazumijeva neka nijansa bjeline.
Još uvijek legendarna scena borbe između Brucea Leeja i Chucka Norrisa iz hongkonškog filma Zmajev put iz 1972. godine
Možda je sve to Isusova krivnja. Odnosno, tačnije rečeno, ne krivnja Božijeg poslanika Isusa, već krivnja njegovog izbijeljenog lika u našem globalnom naslijeđu. Lik tog prelijepog čovjeka duge vlažne kose postavio je standarde na kojima zamišljamo sve poslanike. Sa pojmom tamnoputog Isusa prvi put sam se susreo tokom studiranja postkolonijalne književnosti na Stockholmskom univerzitetu. Na svojoj prvoj konferenciji na Kipru upoznao sam ženu koja je istraživala “Crnu Madonu”, sliku majke Isusove kao tamnopute žene. Sjećam se da sam je u šali pitao da li piše nastavak knjige Da Vinčijev kod. Taj moj nespretni komentar, kao i podsmijeh, ostat će mi zadugo u sjećanju.
Kao i većina nas globalnih subjekata, Mojsija sam prvi put upoznao kroz lik Charltona Hestona. Nikada, barem ne u svojoj domovini, nisam vidio nikoga da reaguje na tu blasfemiju. Ni muslimane, ni kršćane, ni Jevreje. Ni komuniste. Ovaj nedostatak reakcije dokaz je da nam je svima njegova bjelina podrazumijevajuća činjenica. U našoj imaginaciji Mojsije je stvoren po našoj slici. Mislim da bismo reagirali da Tita glumi Sidney Poitier ili da prvog predsjednika Bosne Aliju Izetbegovića glumi Morgan Freeman (iako bi meni lično to bilo fantastično). Zanimljivo je kako je svim našim balkanskim nacionalnostima zajedničko ovo sljepilo. Mi Bošnjaci smo protjerivani i istrebljivani na osnovu takvih ideologija, a ipak ostajemo slijepi prema rasizmu među nama samima.
Ja sam, dakle, nominalno i upitno, bijelac, i uprkos privilegijama i sljepoći koje ta bijeloća nosi, bio sam pogođen kada sam otkrio koliko rasizma postoji među nama. Slušajući neke Bošnjake koji Somalijce uspoređuju sa majmunima, često sam se osjećao kao Art Spiegelman kada je otkrio da je njegov otac, koji je preživio Auschwitz, bio rasista. Nerazumljivo, ali istinito. Nema logike. Ali, rasa nije pitanje racionalnosti. Ona je jedan od kipova uma.
Na način kako samo umjetnost može, Spiegelman je uspio prikazati da rasizam nevjerovatno lako putuje preko nacionalnih, etničkih, vjerskih, spolnih i svih drugih granica. Pokazao je kako nam je rasizam suludo blizak. Prepoznati ovu nepodnošljivu blizinu znači napraviti prvi korak ka etičkom stavu koji će nam pomoći da prevaziđemo ono što nas dijeli. Naravno, ne želim da pravim generalizacije. Kao što ni za Spiegelmana mračna strana njegovog oca nije općejevrejska, ni ja ne sugeriram da su svi Bošnjaci i/ ili muslimani rasisti. Samo se želim usredotočiti na moja dva identiteta. Već desetljećima muslimani crnci skreću pažnju na problem rasizma u ummetu i mislim da bi bijeli muslimani sa Balkana trebali iskoristiti svoj položaj i iskustva da doprinesu nečemu konstruktivnom u globalnom diskursu.
Islam je prikazao rasizam kao centralni problem nepravde. Uvijek sam bio ponosan na ovu antirasističku srž naše religije. Poslanik Muhammed, a.s., u svojoj čuvenoj oproštajnoj hutbi smatrao je važnim poručiti da Arapin nije bolji od ne-Arapa, da bijelac nije bolji od crnca, i obrnuto. Pa ipak, rasizam postoji i opstaje među muslimanima, baš kao što postoji u bilo kojim drugim vjerskim skupinama, jednako kao što bjesni među ateistima i bilo kojom drugom društvenom skupinom. Rasizam ni na koji način nije isključiv ni za koga, i čini se da niko nije imun na njega, iako se neke grupe ističu u njegovoj praksi.
Je li u pitanju puka arogancija ili se problem može pripisati općem neznanju? Fascinantno je koliko možemo biti slijepi dok nam je nešto pred očima. Također je zastrašujuće uvidjeti koliko su neke informacije potisnute u našem odgoju i obrazovanju. Sumnjam da mnogi muslimani, posebno ne mi Evropljani, mogu osnovano bilo šta reći o boji kože ashaba poslanika Muhammeda, a.s. Radi se dakle o najpoznatijim ličnostima, čija imena svi znamo, a čija je put opisana kao “izuzetno tamna” (shadīd al-udmah). Srećom, postoji više nego dovoljno literature koja može izliječiti ovo neznanje.
Ponekad se pitam da li nas je naša sunitsko-muslimanska odbojnost prema vizuelnom predstavljanju, koju sam jako cijenio u djetinjstvu jer sam bio preumoran od silnih kipova, spriječila da korektno predstavimo te likove u našim srcima. Šiitski muslimani dopuštaju crteže, na primjer Muhammedove porodice, i mogu se naći brojne stilizirane slike impresivnih likova poput Poslanikovog, a.s., rođaka Alija ibn Ebi Taliba, r.a., čuvenog četvrtog halife i prvog šiitskog imama. Na nekim slikama on izgleda kao neka isklesana figura Herkula s lavom pod nogama. Pa ipak, historijski gledano, Ali ibn Ebi Talib bio je, iako duhovno impresivan, vizuelno možda sušta suprotnost ove moderne ikone. Pored toga, trebali bismo se zapitati: je li on zaista bio svijetle puti kao na mnogim od tih slika?
Jedna priča koja je prikazana na klasičnim slikama je ona o Muhammedovom, a.s., fantastičnom Noćnom putovanju, Isri i Miradžu, koje neki tumače doslovno a neki kao viziju. Sjećam se ilustracija tog narativa, ali tek kad sam pročitao kompletnu priču, uvidio sam ono što se često izostavlja iz popularnog diskursa. Tokom uzdizanja kroz nebeske sfere, Poslanik, a.s., je sreo neke od najranijih poslanika: Nuha, Ibrahima, Jusufa, Musaa, Isaa, itd. Ashabi su bili znatiželjni oko njihovog izgleda. Nisu namjeravali slikati i izrađivati statue, ali su željeli imati istinitu sliku tih divnih prethodnika. Njihovo propitivanje mi je bilo fascinantno, jer sam odrastao misleći da se poslanike ne smije ni pokušati vizualizirati – kao da je to samo po sebi, ideološki gledano, pogrešno. Očigledno, tradicionalno, ne samo da je bilo savršeno prihvatljivo, već je bilo i poučno. Isa je, na primjer, opisan kao „čovjek srednje visine i umjereno crvenkaste boje lica i ravne kose“ (Sahih al-Bukhari, knjiga 59, hadis 50). Dakle, nije bio bijelac.
Čitao sam priče o poslanicima toliko puta, a opet nekako nisam uviđao šta čitam. Sjećam se da me jedna stvar mučila, a ovdje ću govoriti iz muslimanskog dijela svog identiteta: u Kur’anu, kada Bog kaže Musau da pokuša preobratiti faraona, jedno od čuda koje treba izvesti nije bilo ništa spektakularno poput razdvajanja mora ili pretvaranja svog štapa u zmiju, već mu bi rečeno da će se boja njegove ruke promijeniti u bijelu. U Kur’anu Bog često uzima kao primjer velikih čuda naizgled beznačajne stvari poput recimo mušice. Ne, ne varate se. Nikakvi zemljotresi. Mušica. A i pobijeljena ruka Musaova jedan je takav primjer. Sjećam se kako sam gledao svoju bijelu ruku, u to vrijeme ne potpuno svjestan bjeline moje kože, i zamišljao kako postaje bjelja. Stisnuo bih je i ona bi preblijedila, i to je bila neka moja reprodukcija čuda. (Fascinantno, zar ne?)
Tek kada sam shvatio da je Musa/Mojsije morao biti crnoput, bijela ruka je dobila svoj pravi smisao. Metaforički potencijal ovog kur’anskog fokusa na crnilo njegove kože je čudesan! Nikako slučajnost. Musa je najzastupljeniji poslanik u ovom svetom tekstu. Pa ipak, nikada nisam čuo da neko govori o ovome. Toga nije bilo u našim knjigama. A kako je rekao Meša Selimović: “Ono što nije zapisano, i ne postoji; bilo pa umrlo.”
Prije nego što nastavim sa Crnim Mojsijem, želim prodrijeti još dublje u prošlost, do pada Iblisa (Sotone). Zamislite ovu kur’ansku scenu u filmskom tehnikoloru: Iblis i meleci gledaju u čudu to novo biće zvano Adem. Bog traži od njih da mu se poklone. Iblis odbija jer je, kako on to jasno naglašava, on sam stvoren od vatre dok je ovo novo biće od blata. Bog reaguje na njegovu aroganciju i grdi ga, ali Sotona ustrajava u svom stavu i time postaje proklet. Bez obzira je li Sotona bio prvi rasist, po Kur’anu, rasizam postoji od samog stvaranja čovjeka. Čovjek je dakle bio dehumaniziran od trenutka nastanka. Pomalo je ironično da, iako Iblis čovječanstvo smatra sebi inferiornim, barem on nas doživljava kao jednu rasu.
Zumirajući na moju vjersku zajednicu i razmišljajući o svemu što je Muhammed, a.s., radio i postigao tokom svoje 23 godine duge misije, poprilično je zastrašujuće svjedočiti koliko rasizma ima među muslimanima danas. Ovaj problem prodire i mnogo dublje. Nije on nedavno izumljen ili uvezen sa Zapada. Već nekoliko decenija nakon Muhammedove, a.s., smrti, posebno kada su neki od najvećih učenjaka proizašli iz nearapskih nacionalnosti, počelo se izmišljati rasističke hadise. Ovo je samo jedan pokazatelj koliko je i tada rasizam bio duboko ukorijenjen.
Kada govorimo o islamskoj misiji, kako bismo istakli da joj je cilj bio prevladati etničke, rasne i klasne nepravde, uglavnom govorimo o izuzetnom primjeru Bilala ibn Rabaha, crnog roba koji je mučen zbog prelaska na islam, zatim ga je oslobodio slavni Ebu Bekr, da bi godinama kasnije baš on osmislio muslimanski poziv za molitvu, ezan. Kada se god muslimani, čak i oni rasistički nastrojeni, odazivaju na ezan, oni slijede tradiciju koju je uspostavio jedan oslobođeni crni rob.
Ipak, srž problema je u tome što se islamska historija lišava pigmenta time što ističe Bilala i svodi njegovu crnu kožu na funkciju kontrasta ostalim ashabima, time ih čineći bjeljima nego što su možda bili. Poznati film o ranoj islamskoj historiji pod nazivom Message (Pod zastavom Muhameda) ima samo jedan lik crnca, Bilala, dok većinu ostalih ashaba glume bijeli ili dominantno svijetli glumci. Malo koji arapski glumac je angažiran za uloge likova koji imaju replike u priči. A Hamzu, Poslanikovog, a.s., amidžu, glumio je niko drugi do Anthony Quinn (savremenik Charltona Hestona)! Namjerno prenaglašavanje boje kože ličnosti poput Bilala u popularnom diskursu te obrazovne praznine u našem odgoju ne samo da zamagljuju povijesne činjenice o, između ostalog, izgledu Muhammedovih. a.s. ashaba već i stvaraju okvir koji, u najmanju ruku, predstavlja prepreku znanju. Ako se posebno ne pozabavimo nekom temom, jednostavno ćemo pretpostaviti da je slika koju imamo ispravna i nikada nećemo kopati dublje.
Kad čitam priče o Džulejbibu i Sa’adu Al-Aswadu As-Sulamiju, dvojici Poslanikovih, a.s., ashaba koji su pretrpjeli diskriminaciju u Medini, ne mogu da se ne zapitam zašto su drugi muslimani maltretirali ove izuzetne ljude koje je sam Poslanik, a.s., volio poput članova svoje porodice. Priče o ovoj dvojici ljudi su oskudne u detaljima, ali je jasno da su bili crni i imali nizak socijalni status i druge fizičke osobenosti koje su doživljavane kao inferiorne u tadašnjoj kulturi. Mogli bi se opisati pojmom “fakir”, od koje dolazi fukara – riječ koju je i Musa za sebe koristio kad je pobjegao iz Egipta (sura Al-Qasas, ajet 24). Budući da nisu mogli naći supruge, Poslanik, a.s., obratio se porodicama više klase čije su kćeri bile poznate po svojoj ljepoti i karakteru. U oba slučaja roditelji su odbili bračne ponude, što, po meni, zaudara na rasizam i klasnu diskriminaciju, ali su se djevojke suprotstavile volji svojih roditelja i prihvatile brak. Shvatile su da Poslanik, a.s,. želi učiniti nešto radikalno, da kroz instituciju braka pokaže da je karakter važniji od izgleda.
Pitam se kako su ti roditelji, koji su netom bili prešli na islam, vizualizirali poslanike o kojima su slušali u svakodnevnim recitacijama Kur’ana? Da li je Noa/Nuh bio poput neke njihove verzije Russella Crowea, a Musa/Mojsije poput nekog lokalnog Christiana Balea? Čak i danas, kod onih koji negoduju zbog tzv. “whitewashinga” (izbjeljivanja) Mojsija u holivudskim filmovima, problem je što ga i oni sami uglavnom vide kao malo više preplanulog, a ne stvarno crnog čovjeka. Zamijenili bi Hestona i Balea nekim egipatskim glumcem svijetle puti, ili nekim čije preplanulo lice jedva prekriva, ako ne i naglašava, bjelinu.
Zbog toga je crni Mojsije važan. Ponavljam: Black Moses Matters.
Pitat će se neki, da li je Moses zaista bio crnac ili se bavimo interpretacijskom akrobacijom kad čitamo kako “I Musa ruku svoju izvadi pa ona, za one koji je gledaju, bijela bi” (sura Al-A’raf, ajet 108)? Značajno je da je nekoliko uglednih mufessira, poput Al-Qurtubija, At-Tabarija i Al-Baydawija, iz ovog ajeta zaključilo da je bio crn. Takva tumačenja potkrijepljena su kanonskim zbirkama hadisa, poput Sahih al-Bukhari i Sahih Muslim, koje sadrže mnoge opise Musaa/Mojsija. Najvažniji detalj za mene bio je otkriće da ga je Poslanik, a.s., često opisivao riječju “ādam” (vrlo taman do tamno crn) i upoređivao ga sa pripadnicima jemenskog plemena Azd Shanu’ah, kao i pripadnicima plemena Zutt koji vuku korijene iz Sindha, dakle sjeverozapadne Indije. Kao što to Habeeb Akande objašnjava u knjizi Illuminating the Darkness: Blacks and North Africans in Islam (Razbijanje tame: crnci i sjeveroafrikanci u islamu), riječ “ādam” dolazi od izraza “lice zemlje” koji označava boju blata od kojeg je nastao Adam, otac čovječanstva.
Da pojednostavimo, po jevrejsko-kršćansko-islamskom naslijeđu abrahamskog monoteizma koji okuplja, iako uvijek i ne uspijeva da poveže, milijarde ljudi, uključujući i sve etnicitete naizgled beznačajnog Balkana, najistaknutiji poslanik, čovjek s kojim je sami Bog iz gorućeg grma prozborio, nije bio sličan Charltonu Hestonu, već je bio crnac.
Činjenica da je breme dokazivanja na nama koji se protivimo izbjeljivanju Mojsijeva lika, dovoljno govori o stanju našeg uma: bijeloća se smatra neutralnom. Dokaz tome je i sama potreba da priložim sve ove izvore, da kopam po rječnicima i etimologiji kako bih dokazao da Mojsije nije bio bijelac, iako bi to trebalo biti sasvim očito. Osjetim kako nas taj mračni diskurs rasizma tjera da pitamo: a koliko je crn bio? Da li “adam” sadrži dovoljno pigmenta? Kao što to Akande ukazuje, klasične arapske riječi za boju kože nisu imale naše konotacije rasnog identiteta. Upotrebljavane su opisno i mijenjale su značenje u zavisnosti od toga ko se s kim uspoređuje. Upravo zato je Poslanik, a.s., opisao Musaovu boju kože kroz usporedbe sa njemu poznatim plemenima.
Nema sumnje, kao što to Spiegelman pokazuje kroz životinjske metafore i alegorije, boja kože i etnička pripadnost povijesno su se poklapale, a mi smo i danas privrženi našim modernim pojmovima rase. Nije slučajno da je Muhammed, a.s., baš nekako proročanski, upotrijebio svoj posljednji govor kako bi naglasio problem diskriminacije, ističući ova dva obilježja društvene pripadnosti/ podjele: “O ljudi, vaš Gospodar je Jedan i vaš otac je jedan. Nema prednosti Arapin nad ne-Arapom niti ne-Arap nad Arapinom, niti crvenokožac nad crncem, niti crnac nad crvenokošcem, osim po bogobojaznosti.”
Sam Mojsije možda nije bio diskriminiran zbog svoje boje kože, ali je njegov legendarni lik postao simbolom borbe protiv etničkog i rasnog progona. Afroamerička autorica i antropolog Zora Neale Hurston učinila ga je junakom svog romana Moses, Man from the Mountain (Mojsije, čovjek s planine) iz 1939. godine, stvarajući time jednu alegoriju na afroameričku emancipaciju: “Gdje god su djeca Afrike rasuta kroz ropstvo, postoji shvatanje Mojsija kao izvora mističnih moći.”
Eto, prošle su decenije, a uporno izbijeljena slika ovog velikog poslanika i dalje dominira, simbolizirajući time naše savremeno shvatanje rase i ljudske vrijednosti. Afirmiranje crnoće Mojsijeve kože je važno jer nas povijest rasnog ugnjetavanja i dalje sprječava da kolektivno vidimo Mojsija kao osobu tamne kože. Do sada je Hollywoodu bilo lakše imati crnog glumca čak i u ulozi čak Boga nego u ulozi Mojsija, premda bi bilo koji drugi izbor osim Charltona Hestona bio historijski precizniji.
Ako bismo danas klesali Mojsijevu skulpturu, ne u bijelom mramoru poput Mosè di Michelangelo, već u crnom kamenu ili od crnog metala, da li bi i on nastavio, u našim očima, biti bijel poput partizanke Ajše Karabegović ispred moje osnovne škole? Da li bi bjelina i dalje sjajila kroz to crno lice?
Vraćajući se na trenutak samom sebi, ne mogu da se ne zapitam koliko dugo će me neki ljudi doživljavati previše bijelim da bih bio “pravi” musliman ili previše muslimanom da bih zaista bio bijel.
Nije važno da li ste Vi, dragi čitaoče, pretplatnik na kanal neke abrahamske religije ili bilo koje druge ideologije. Svako znanje je važno i smatram zastrašujućim da su neke stvari, koje su mogle imati utjecaja na ogroman broj vjernika, sistematski zanemarivane, skrivane, brisane, a zatim jednostavno zaboravljene.
Upravo zbog toga, baš kao što nauka nalazi našu pramajku, tzv. Lucy, u Africi ili praoca u nekom Adamu (također u Africi), i mi trebamo prigrliti svoje kulturne praočeve i pramajke.
Zbog toga je crni Mojsije važan.
Black Moses Matters.
Tekst je izvorno objavljen na engleskom jeziku na:
https://www.mangalmedia.net/english/black-moses-matters
Prijevod sa engleskog Sead Bektešević i Adnan Mahmutović
