50godina.jpg
digitalbanner-naslovna7.jpg

Madam Madeleine Albright (1937-2022) - Upozorenje na Putinov fašizam

Američka državna sekretarka Albright tokom prvog sasatanka sa Putinom 2000. godine u Kremlju Američka državna sekretarka Albright tokom prvog sasatanka sa Putinom 2000. godine u Kremlju

U srijedu, 23. marta 2022. godine objavljena je vijest o smrti Madeleine K. Albright, prve žene, bivše državne sekretarke Sjedinjenih Američkih Država. Umrla je u 84. godini. Bila je izvanredni naučnik i poznavalac međunarodnih odnosa, a u svojoj pretposljednjoj knjizi o fašizmu iz 2018. godine, iznijela je i upozoravajuće opservacije o prvom čovjeku Rusije, zemlje koja već više od mjesec dana vodi agresivni rat protiv Ukrajine.

Rođena je kao Marie Jana Korbelova u Pragu, u Čehoslovačkoj, 15. maja 1937. godine. U Sjedinjene Američke Države je stigla s roditeljima izbjeglicama kao djevojčica 1948. godine, a vrijednim radom i zalaganjem ostvarila je zavidnu naučnu i političku karijeru. Smrt ju je zatekla na poziciji profesora na Školi za vanjsku službu pri Georgetown Univerzitetu u Washington D.C., a nakon završetka političkog angažmana predsjedavala u nekoliko važnih američkih civilnih organizacija i državnih savjetodavnih tijela, poput Nacionalnog demokratskog instituta i Američkog odbora za odbranu. Madeleine R. Albright je napisala nekoliko zapaženih knjiga u kojima se osvrnula na međunarodne odnose u kojima je izravno učestvovala iz ugla bivše američke državne sekretarke. U svojoj pretposljednjoj knjizi o fašizmu iz 2018. godine opisala je iz prve ruke neke svjetske diktatore s kojima se srela i okolnosti njihovog vladanja i stanja u njihovim državama, ali i upozorila na rastući trend ovog prijetećeg zla. Knjiga otpočinje znakovitim citatom italijanskog naučnika i pisca, koji je preživio holokaust, Prima Levija: “Svako doba ima svoj vlastiti fašizam.” Budući da je danas u svijetu najvažniji svjetski događaj brutalna agresija Rusije na Ukrajinu, ovdje ćemo se osvrnuti na 12. poglavlje njene knjige Fašizam: Jedno upozorenje (Fasicsm: A Warning, Harper Collins, New York, 2018.) u kojem Albrightova na veoma zanimljiv način sagledava aktualnog ruskog predsjednika Vladimira Putina. Naime, tokom proteklih mjesec dana bjesomučnog napada na Ukrajinu i scena koje umnogome podsjećaju na agresiju koja se prije 30 godina desila protiv naše domovine, napisano je stotine članaka o Putinu i njegovom psiho-socijalnom profilu, gdje su različiti autori i stručnjaci pokušali da odgonetnu razloge zbog kojih je ovaj ruski autokrata poveo agresivni rat u kojem su već stradale hiljade, a protjerani su milioni ljudi.

 

Sovjetski proizvod: Čovjek iz KGB-a

Albrightova je ovo 12. poglavlje naslovila «Čovjek iz KGB-a» i optočela ga veoma izravnom tvrdnjom da Putin ne iskazuje nikakvo poštovanje prema demokratskim načelima: “On otvoreno laže, hladnog izraza lica, a kada je kriv za agresiju, okrivljuje žrtvu. Ubijedio je mnoge, očito uključujući i američkog predsjednika, da je majstor strateg, čovjek snage i volje. Ograničene na Rusiju, ove činjenice bi bile otrežnjujuće, ali Putina, kao i Musolinija, prije devet decenija, pažljivo promatraju u drugim regijama lideri koji su u iskušenju krenuti njegovim stopama. Neki su to već učinili.” Albrightova je iznijela i neke manje poznate lične detalje o Putinovoj porodici, o roditeljima koji su jedva preživjeli Drugi svjetski rat. “Rođen je 1952. godine, ali priča o njemu počinje ranije, tokom opsade Lenjingrada kada je glad zahvatila grad, njegova majka se srušila od gladi i prije nego što se povratila, bila položena za ukop među ostalim leševima. Njegov otac je bio pripadnik Staljinove tajne policije koji je dobio zadatak da izvrši diverzantske operacije iza njemačkih linija u Estoniji. Njihova jedinica je digla u zrak skladište municije, ali je odana od strane lokalnog stanovništva. Neprijateljski vojnici i njihovi lovački psi su gonili starijeg Putina koji je utekao zaronivši u močvaru dišući kroz trsku. Od dvadeset i osam pripadnika njegove jedinice samo su četvorica izbjegla zarobljavanje ili smrt. Ubrzo se vratio u borbu i pretrpio ranjavanje u nogu od granate, a izvukao ga je kolega vojnik preko zaleđene rijeke do bolnice. Šepao je do kraja života. Da nije bilo ovih izvanrednih događaja Vladimir Putin ne bi postojao,” piše Albrightova.

Hoće li Sarajevo dobiti “Aleju Madeleine Albright”?

Prije preuzimanja State Departmenta, za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu, Albrightova je od januara 1993. do januara 1997. godine bila američki ambasador pri UN-u, tokom prvog mandata predsjednika Billa Clintona. Bila je snažni zagovornik Bosne i Hercegovine u najtežem periodu njene historije i prva je svjetskoj javnosti pokazala slike masovnih grobnica oko Srebrenice. U aprilu 1994. godine održala je predavanje u Američkom muzeju sjećanja na holokaust u Washingtonu o događajima u Bosni i Hercegovini u kojemu je govorila o važnosti uspostave Međunarodnog tribunala za ratne zločine za bivšu Jugoslaviju ITCY u Haagu, koji bi procesuirao odgovorne za agresiju i zločine u Bosni i Hercegovini, ali i bio upozorenje svim budućim agresorima i tiranima.

albright2

Našu zemlju je posjetila nekoliko puta tokom agresije, ali i poslije u više navrata. U parku sarajevskog naselja Ciglane podignut joj je spomenik s njenim riječima koje je izrekla tokom posjete opkoljenom Sarajevu 1994. “Ja sam Sarajka.” Ima tome nekoliko godina kada sam javno predložio da se Vilsonovo šetalište preimenuje u Aleju Madeleine Albright”. Ova žena je to zaslužila od Sarajeva i Bosne. Vilsonovo je svakako mijenjalo ime nekoliko puta, a američki predsjednik Woodrow Wilson, po kome se zove, iako ima određenog značaja na međunarodnom mirovnom planu, nije svojom ulogom ničim zaslužio da ima najvažniju aleju u glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Dakako, zaslužio je u Beogradu gdje će mu uskoro biti i podignut spomenik na ličnu inicijativu aktualnog predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, naravno, zbog zasluga i solidarnosti prema državi Srbiji.

Za Putina kaže da je to čovjek koji Rusijom vlada duže od bilo koga, osim Staljina, te dodaje kako sam sebe opisuje kao “čisti i potpuno uspješan proizvod sovjetskog patriotskog obrazovanja.” Uz to, Albrightova dodaje da se radi o čovjeku koji je imao nemirnu i energičnu prošlost, a svoj dječački san je ostvario kada je postao operativac KGB-a, raspoređen u Istočnoj Njemačkoj, maskiran kao prevodilac. Kada je 1989. godine srušen Berlinski zid, tvrdi ona, srušen je i politički i ideološki sistem kome su Putin i njegova porodica posvetili svoje živote. Na ovaj način Albrightova je objasnila taj “iskupiteljski cilj” kod Putina koji je dvije godine kasnije radio u uredu gradonačelnika Sankt Petersburga. Njegove “kolege su u svojim uredima poslušno držali fotografiju novog predsjednika Borisa Jeljcina,” napominje Albrightova, dok je Putin umjesto predsjednikove slike držao portret Petra Velikog.

Albrightova priznaje kako je i njen i Putinov svjetonazor oblikovao Hladni rat, premda su se nalazili na suprotnim stranama, te da nijedna strana nije bila obazriva u pogledu sredstava i podrške svojim favoritima. Ipak, naglašava, “ključna razlika je u tome što je Zapad stao na stranu slobode kad je mogao, dok su komunisti osuđivali demokraciju kao buržoaski trik.” U ovom kontekstu je zanimljivo njeno sagledavanje susreta s Putinom ne samo kao američke državne sekretarke, već i kao naučnice, profesorice međunarodnih odnosa na uglednoj Školi za vanjske poslove pri Georgetown univerzitetu. “Putinov prvi komentar kada sam stigla na naš sastanak bio je o prepoznatljivom brošu kojeg sam nosila. Kazala sam da baloni na vruć zrak trebaju pokazati kako rastu nade u Rusiju. Nasmijao se, potom pogledao strogo, okrenuo se prema kamerama i požalio: ‘SAD sprovode politiku pritiska protiv nas!’ Kada su mediji otišli, još jednom se tanko nasmiješio, govoreći mi: ‘Rekao sam ovo kako vas vaši domaći kritičari ne bi napali da ste mekani.’ Čim smo sjeli, skupio je a potom odgurnuo hrpu teza za razgovor koje je pripremilo osoblje – jedna prosta gesta, ali i način da pokaže nezavisnost od kremaljske birokracije,” prisjetila se iznoseći kako je bila iznenađena kontrastom između Putina i Jeljcina. Dodala je kako je kod Putina primijetila sumnju u dobre namjere Sjedinjenih Država prema Rusiji. Na povratku kući u avionu je zapisala svoje impresije: “Putin je nizak i blijed, toliko hladan da izgleda gotovo reptilski. Bio je u Istočnoj Njemačkoj kada je pao Berlinski zid i kaže da razumije zašto se to desilo – služba koja je izgrađena na zidovima i pregradama nije mogla trajati. Međutim, očekivao je da će se nešto novo pojaviti na njenom mjestu, ali se ništa nije ponudilo. Sovjeti su jednostavno sve odbacili i otišli. Tvrdio je da se mnogo problema moglo izbjeći da nisu tako ishitreno izašli. Putina je sram onog što se desilo njegovoj zemlji i odlučan je da povrati njenu veličinu.”

 

Sličnosti Putina i Mussolinija

Kada je u pitanju stanje u Rusiji koje je Putin naslijedio, Albrightova ističe da je Putin rano dobio priliku zbog rasta cijena nafte, te da je imao koristi od nepopularhnih ali nužnih reformi koje je proveo njegov prethodnik. Tokom prvih godina Putinove vladavine godišnji ekonomski rast se približio 7 procenata, što je vladi omogućilo da normalizuje plaće i penzije, što je dovelo do političkog uspona i razvoja tehnologije vladanja koju je Putin uspostavio.

“Putin izvanredno govori ljudima ono što žele čuti dijelom i zato što je on istinski ponosan što je Rus. U svojim posjetama Sankt Petersburgu, ističe mnoge doprinose svoje zemlje baroknoj i neoklasičnoj arhitekturi, nakitu, muzici, književnosti i slikarstvu. Vratio je religiju u središte nacionalnog života, shvativši da ni sedam decenija komunizma ne može iskorijeniti poštovanje koje mnogi Rusi osjećaju prema svojim crkvama s lukovičastim kupolama, svetim ritualima i štovanim ikonama. Predsjednik se također poziva i na vojnu historiju. Podsjeća svoj narod da su njihovi preci isisali krv iz Napoleonove Velike armije u Domovinskom ratu iz 1812. godine, a kasnije spasili svijet od Hitlera, po njemu, uz malu pomoć svih drugih,” piše Albrightova primjećujući razmetljivost svog domaćina i njegove neobične medijske manevre na izgradnji čvrstog liderskog izgleda i pojave.

Veoma je zanimljivo i prepredeno da Albrightova u svojoj knjizi o fašizmu Putina ne uspoređuje s najmonstruoznijim fašistima prošlosti, odnosno, s najvećim zločincima poput Hitlera, već s onima koji su bili idejni inspiratori i inicijator ove ideologije zla, oni koji su zapravo najviše potencijala i političkog profita vidjeli u njenoj promociji i kao modela koji treba slijediti, poput Mussolinija. Uspoređujući Putina s Mussolinijem, Albrightova je zapravo nagovijestila opasnosti u koje će ovakav nedemokratski zatvoreni politički sistem pod Putinom odvesti Rusiju. Ona s pravom naglašava da je Putin godinama ukazivao na poraz Rusije iz 1990-ih godina kako bi diskreditirao demokratske institucije i optužio Washington da pokušava okružiti ili hladnoratovski kazano “obuzdati” njegovu zemlju. “U njegovoj mašti, američki donosioci odluka leže noću budni smišljajući sheme kako da oslabe Rusiju. Kako drugačije objasniti širenje NATO-a, američku podršku demokratiji duž ruske periferije i raspoređivanje proturaketnog sistema u centralnoj Evropi? Ono što Putin odbija priznati jeste da i druge zemlje imaju prava i da, nakon decenija dominacije Moskve, mnoge bivše sovjetske republike i sateliti su uvidjele vrijednost svoje nezavisnosti i željele nastaviti integraciju u Evropu. NATO je primio nove članice jer su se željele pridružiti i kako bi spriječio ponovno izbijanje starih rivalstava kao što su ona između Čeha i Nijemaca. Proturaketni sistem je postavljen za odbranu od Irana, a američka politika tokom 1990-ih imala je za cilj da pomogne Rusiji da povrati svoju snagu i postane dio Zapada, a ne da prijeti toj zemlji ili da je pokuša obuzdavati,” ističe Albrightova naglašavajući kako je Putin odbio prihvatiti ove argumente.

Kada smo ovih dana slušali argumente i prijetnje koje je Putin iznosio u javnost, povodom agresije Rusije na Ukraijnu, jasno je ovo njeno objašnjenje da ukoliko “Rusija ne bi imala neprijatelje, Putin ne bi imao izgovora na koji bi se oslanjao u svom učvršćivanju vlasti.” “Putin nije potpuni fašista jer nije osjetio potrebu,” tvrdi Albrightova, dodajući kako je umjesto toga, kao premijer i predsjednik, Putin na neki način prolazio kroz klasične Staljinove obrasce totalitarnog vladanja, koristeći one odlomke koji su mu bili interesantni kada mu je to bilo zgodno, gomilajući moć na račun provincijskih guvernera, zakonodavstva, sudova, privatnog sektora i štampe. Svoju “vertiklanu državu” Putin je sagradio kadrovima iz bivšeg KGB-a i drugim obavještajnim dužnosnicima. “Putin želi da njegovi podanici vjeruju kako je on politički nepobjediv. Svakodnevno nastoji obeshrabriti potencijalne konkurente da pokušaju ili da se odvaže da razviju ozbiljnu koaliciju na nivou zemlje protiv njega. Više voli protivnike koji sjede po svojim stanovima, pijuckaju votku i jedni drugima prigovaraju kako je sve beznadežno i to je ono što su mnogi od njih učinili,” konstatuje Albrightova dodajući da se Putin, kako bi zadržao svoju privlačnost, nikada nije vezao ni za jednu ideologiju ili stranku, te “umjesto toga, on sebe nastoji predstaviti kao lice cjelokupne nacije.”

 

Opasnost Putinovih “mnogih dobrih ideja”

Analizirajući Putina Albrightova je na neki način nagovijestila sadašnji agresivni rat Rusije u Ukrajini. “Putinova odluka da iskoristi turbulencije u Ukrajini djelomično je proizišla iz njegovog uvjerenja, kojeg dijeli većina Rusa, da Krim s pravom pripada Rusiji. Još 1991. godine, kada se SSSR raspadao, Jeljcinov ministar vanjskih poslova upozorio je američkog državnog sekretara Jamesa Bakera: “Ako se Ukrajina uistinu otcijepi, to će dovesti do vrlo nepredvidivih posljedica: problem odnosa između Rusije i Ukrajine, status Krima i regije Donbasa. Istočna Ukrajina će također biti problem,” piše Abrightova koja potom navodi slučaj brze aneksije Krima iz 2014. godine, te laži i opravdanja koja su ove Putinove poteze opravdavali. “U julu, 2014. godine, srušen je avion Malaysia Airlinesa s neba u ukrajinskom zračnom prostoru, usmrtivši 298 putnika, uključujući osamdesetero djece. Nizozemski istražitelji su iznijeli jasne dokaze da je avion oboren raketom ruske proizvodnje s teritorije koju su kontrolirali separatisti koje podržava Moskva. Putin je ustvrdio da je istraga bila politička i krivicu za tragediju prebacio na Ukrajinu. Prema njegovim riječima, cijelu krizu su prouzrokovali ukrajinski nacisti. Sve ovo me podsjeća na uvodni citat iz epizode Žice: “Laž nije strana priče, to je samo laž,” konstatira Albrightova napominjući kako je “Ruski medvjed” u posljednje vrijeme prohodao i do centralne Azije, Kavkaza, Balkana i Sirije, te kako su ovi agresivni potezi u kombinaciji s krizom u Ukrajini, ruski cyber napadi i miješanje u izbore, dodatno stvorili histeriju u odnosima između Washingtona i Moskve. Albrightova završava svoj tekst o Putinu citirajući Oswalda Spenglera i njegovo jezivo proročanstvo da se: “... doba individualizma, liberalizma i demokracije, humanitarizma i slobode, bliži svome kraju. Mase će rezignirano prihvatiti pobjedu cezara, jakih ljudi, i pokoravat će im se.” Prema njoj upravo je ovo opasnost koju predstavlja Putin – da će on postati model za druge nacionalne lidere koji žele zadržati vlast neograničeno, unatoč političkim i pravnim ograničenjima.

I na samom kraju, Albrightova potvrđuje paralele između Putina i Mussolinija, koji je 1933. godine, nakon što je Hitler preuzeo vlast, kazao jednom članu svog osoblja: “Ideja fašizma osvaja svijet. Već sam Hitleru dao mnogo dobrih ideja. Sada će me on slijediti.” “Putinove noge su od gline. Ruska ekonomija, tako snažna u njegovoj prvoj deceniji vladavine, i dalje je manja od italijanske ili kanadske, te ne obećava daljnje poboljšanje. Slobodno poduzetništvo jenjava jer strani investitori napuštaju zemlju zbog sankcija, opakih pravila poslovanja i nespremnosti da plaćaju mito. Bogatstvo je raspoređeno manje ravnomjerno nego u bilo kojoj drugoj većoj zemlji – što podsjeća na povratak na vrijeme careva. Stanovništvo zemlje stari. Politički, postoje neki znakovi (kao što je slaba izlaznost na glasanje) da Rusi postaju umorni od putinizma, iako većina još nije spremna pobuniti se protiv njega samog. Na međunarodnom planu, Putinove obmane više ne zavaravaju mnoge. Ipak on je već uspio dati ambicioznim ljudima svugdje “mnogo dobrih ideja.” A ironično je i uznemirujuće da je među onima koji ga s najvećim poštovanjem gledaju jedan lider u centralnoj Evropi koji je – kada je Berlinski zid pao – slavio ono što je KGB oplakivao”, završava 12. poglavlje svoje knjige o fašizmu nedavno preminula bivša američka državna sekretarka Madam Madeleine Albright.

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine