Požuri polahko
Pročitah nedavno tekst katoličkog svećenika o “aktivnom kršćanstvu” u kom, pored ostalog piše: “Više nije dovoljno hodati. Treba aktivno hodati. Više nije dovoljno šetati. Treba aktivno šetati. Više nije dovoljno stariti. Treba aktivno stariti. Sve što je čovjeku prirodno i normalno činiti više nije dovoljno. Sve to treba biti aktivno. I ne samo to. Čovjeka zaglupljuju izjavama da ne zna prirodno hodati, šetati, odrastati, stariti nego postoje raznovrsni treneri aktivnosti. Trener za hodanje. Trener za šetanje. Trener za starenje. Uskoro neće biti dopušteno umrijeti prirodno i ljudski. Morat ćete aktivno umirati uz pomoć trenera za umiranje. On će vam pomoći ne samo da umrete, on će vam pomoći da aktivno umrete.”
Ove me riječi podsjetiše na pojavu koju dobro iskazuje rečenica kćerke koja nakon poroda govori majci: “Ne znaš ti majko kako je djecu rađati!”
Živimo u vremenima imperativa stalnog insistiranja na promjeni do mjere da promjena postaje svrha sama sebi.
Ljudski kapital se definira kao produktivni potencijal znanja i aktivnosti pojedinca. U svijetu globalizacije, ključni ekonomski resursi više nisu rad, kapital i zemlja, već znanje. Ali znanje se najčešće reducira na informaciju bez razumijevanja uzroka i posljedica što znanje čini znanjem. Kako potrošnja postaje glavni fokus društvenoga života, dolazimo u fazu potrebe za proizvodnjom i potrošnjom znanja reduciranog na informaciju. Postavlja se pitanje da li današnje insistiranje na “aktivnom” proizilazi iz zaključka nedovoljnosti jučerašnjeg “(ne)aktivnog” ili se samo radi o želji da se jučerašnje zamijeni novim?
U zadnjem dijelu teksta kojim sam počeo ovo pisanje, referirajući na refleksiju ovog “aktivizma” na kršćanstvo autor primjećuje: “Posljedice aktivnog kršćanstva nisu bezazlene. Aktivno kršćanstvo prezire i odbacuje povučen, kontemplativan redovnički život koji je za Crkvu iznimno bogatstvo. Takav život je neaktivan, dakle nije kršćanski. Aktivno kršćanstvo također unosi i nemalu zbunjenost kada ustaljene kršćanske prakse molitve, pobožnosti, vjerovanja u Crkvi hoće po svaku cijenu učiniti aktivnijima iako ono samo ne zna objasniti zašto je dosadašnji kršćanski život bio neaktivan.”
Ova razmišljanja koja pročitah djeluju mi sasvim poznato. Nije samo kršćanstvo i Crkva suočena s posljedicama ovakvih trendova i razmišljanja, mislim da je svaka religijska zajednica suočena s ovim problemima. Opetovani mevludski programi postaju “dosadni”, stare ilahije i kaside, stari ćilimi u džamijama i stara ozvučenja, stari imami, stari propisi… Izgled i tehnika se stavljaju u prvi plan, a pritom zaboravlja suština ili u najmanju ruku svjedočimo da nedostaje njen efekat. I u vjerskom dolazimo do stanja kad nam je “kuća puna hrane al’ smo gladni jer nam se ne jede ono što ima nego ono što nema.”
Ko je iole shvatio srž islama, jasno mu je da islam znači aktivnost. Islam znači činiti. Suprotstavljati se zlu, destrukciji i nazatku, a zagovarati, pomagati i činiti dobro, hajr i voditi u napredak.
Muslimani često s pravom naglašavaju da je jedna od najznačajnijih odrednica njihove vjere, islama: elemru bil-ma’rufi ve-nehju anil-munker – promicanje dobra i odvraćanje od zla. Kada bismo nauk islama trebali sažeti u jednu kratku rečenicu, bilo bi dovoljno kazati da islam ima dva osnovna šarta: vjerovati i činiti dobro. U takvoj postavci postavlja se pitanje šta znači biti “aktivan musliman”. Je li to znači tek biti istinski musliman, po ovoj prethodno postavljenoj definiciji, vratiti se istinskom značenju pojma musliman, ili dodati nešto više na ovaj osnovni pojam?
”Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti (bogobojaznosti), a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu; i bojte se Allaha, jer Allah strašno kažnjava.” (El-Maide, 2)
Islam je vjera sredine, često to ustvrđujemo. S druge strane, “aktivna aktivnost” često traži žurbu koja je šejtanski posao.
Podržite Preporod!
Materijalizacija i banalizacija vjerskog
U praksi “biti aktivan” danas je “in”. To je imperativ koji podrazumijeva i odrednicu vidljivosti da bi se dokazala ta aktivnost – bitno je pokazati svoj uspjeh bez nužnog pokazivanja rada, truda i zalaganja u njegovom ostvarivanju.
Biti aktivan se izjednačava s društvenim aktivizmom koji se u javnom diskursu uglavnom definiše kao “poduzimanje određene akcije kojom se otvoreno i transparentno radi na postizanju i ostvarivanju određenih društveno-političkih ciljeva i koristi”.
Aktivna vjera, bilo da se radi o islamu, kršćanstvu ili nekoj drugoj, podrazumijeva da se nosioci aktivnosti takmiče s fudbalskim, košarkaškim i drugim susretima, s koncertima velikih pop, rok, ili kod nas turbo-folk zvijezda itd. Očekivani rezultati se određuju prema mjerilima dijametralno suprotnih pojava.
Aktivnost danas, u osnovnom izričaju, biva sve češće mjerena pojmovima i terminima industrijske revolucije, materijalističkim gledanjem na svijet i, u konačnici, se pokušava svesti na klasični konzumeristički šablon.
Dok su tradicionalni potrošači orijentirani podmirivanju osnovnih potreba, savremeniji su motivirani širim i (samo)obnavljajućim spektrom želja i žudnji: stalno žudjeti za nečim i težiti nečemu postalo je kulturnim imperativom i samo sebi svrhom.
Ne mogu se oteti utisku da se isto dešava i s onim što podrazumijevamo s pojmom “dave” u islamu. Vrijednost nekog predavanja danas se ocjenjuje rečenicom “tražila se stolica više” u sali i sl. Nerijetko broj slušalaca određuje stepen ozbiljnosti i unesenosti predavača u ono što izlaže, makar često teme koje se izlažu i ne bile za šire krugove. Brojnost postaje sve izraženije mjerilo, uz “dnevnicu” koju ta aktivnost podrazumijeva.
U ratnom vremenu, dok su se šire narodne mase osvještavale u vjerskom smislu, formiralo se mišljenje da su problemi s kojima se kao vjernici suočavamo uzrokovani manjkom vjerskog znanja. Nismo imali knjiga, studija, tekstova, fetvi, hadisa, tefsira… Krenula je hiperprodukcija prevođenja i štampanja što je danas dovelo do tog da imamo biblioteke islamske literature na bosanskom jeziku. Efekat toga kod velikog broja vjernika prouzročio je tzv. “google alime” i “internet šejhove” a u konačnici nas doveo do “online vjernika”. Danas je bolje javnu dovu proučiti na Facebooku nego u džamiji jer rijedak je džamijski džemat koji će vam priskrbiti nekoliko hiljada “Amin” što društvena mreža može.
Dok nam tradicija ukorijenjena u samom sunnetu Poslanika, a.s., daje primjere “podmirivanja osnovnih potreba” u vjerskim imperativima – danas imamo, kao i kod potrošnje opštih dobara, pojavu imperativa stalne žudnje za nečim što postaje sebi samo svrha. Dijeljenje propisa samo da bi se dijelili, hadisa samo da bi se citirali, normi samo da bi se deklamovale. Ako se duži period ne nudi nešto novo, javlja se loša ocjena rada iako, ruku na srce, živimo u okolnostima u kojima je stabilnost postojećeg itekakav uspjeh. U ovim novim htijenjima, vjera umjesto stabilnosti i stalnosti odgovara na neprestano očekivanje promjena.
Hoćeš kupit dova, imam dobrih dova...
U isto vrijeme zadati parametri društvenog aktivizma vode nas u lažnu sliku. U ideju da od mnoštva slabih vojnika može da se napravi jaka vojska. Biva važan kvanitet, a ne kvalitet. Prosto rečeno vrlo često na neke skupove privlačimo ljude “muzikom”, a tema nije muzika. Švedski sto nakon tribine ne služi kao nagrada ili “uzgredno” okrepljenje prisutnih nego kao glavni mamac da uopšte na taj skup dođu.
Online vjernici imaju spremljene foldere čestitki za bajrame i mubarek dane, foldere odabranih hadisa za odabrane događaje i drže ih na istom disku s odabranim folderima s putovanja, svadbi, teferiča, koncerata itd.
I dešava se mnogo puta viđen paradoks. Dok su muslimani prošlosti iznjedrili društvo čiji su naučnici mjerili opseg zemlje, istraživali rad ljudskih organa i dolazili do naučnih dostignuća koja su olakšavala život svim ljudima na Zemlji, mi danas formiramo foldere sa slikama saća i meda gdje je pčela ispisala “Allah”, limuna na čijoj kori se formiralo nešto nalik arapskom ispisu imena “Muhammed”, a intimne razgovore o iskustvima borbe za odbranu vjere i života u agresiji 1992-1995. godine često prekidamo upadicama “Je l’ bilo kakvih kerameta? Je l’ gdje puška sama pucala – ako nije, ako je trebao hrabar insan da stisne obarač onda to i nije nešto aman.”
To je sve zgodno i atraktivno ako se izbaci u eter, na društvene mreže, u razgovore.
“Znaš li ti da Poslanik nije potirao vrat kad je uzimao abdest?”, postaje pitanje kojim se mjeri veličina ilma i dokazuje udubljenost u okeane islamske znanosti. Takva pitanja i upadice su atraktivne kao i potraga za meselama pa i hadisima koji se valorizuju kao i auto na autopijaci. Da je što manje korišten, jer takav uzdiže onog ko ga prvi ispali u eter. Iako istraživanje apokrifnih hadisa ima svoje mjesto u hadiskoj nauci, pitanje je kome treba popularizacija takvih zbirki. Osim možda onima kojima je bitno da su hadisi i da se može dobro prodati.
“Hoćeš kupit dova, imam dobrih dova?”, uporno mi navraća i nudi putujući trgovac knjiga.
U eter isplivavaju primjeri ashaba koji su bili bogati i društveno uspješni, a sve manje ima aktivnog prostora za aktivno promišljanje Vejsila Karanija i sličnih primjera o kojima nema zabilježenih “dunjalučkih uspjeha” za stavljanje na mrežu. Bit kod Boga velik, a na dunjaluku mali nije u duhu današnjeg trenda. Nebeski otisci nisu nam bitni, pogotovo ne oni koji nužno ne znače i vidljive dunjalučke. Sve češće se povezuje uspjeh na dunjaluku s uspjehom na ahiretu – mada na ovaj način koji mi koristimo nemamo potvrdu ni u Kur’anu ni u hadisu. Ako svojim znanjem ne možeš zgrnuti pare, ti i nisi znalac – pravilo je koje i vjerskim krugovima ustoličuje novac na vrh ljestvice vrijednosti.
Velike misli koje (ne)obavezuju
Nedavno sam imao priliku da se povodom jedne manifestacije vezane za obilježavanje određene bitke iz prošle agresije nađem u službi predavača. Bezmalo sam bio iznenađen sastavom odabranog društva “s ovu stranu pozornice”. Da ne kažem koliko je primjetno bilo njihovo razočarenje kad su shvatili da su pozvali nekog ko je osim tog učešća u borbi danas “niko i ništa”. Uzdizati borbu, a borce smatrati malim je pogrešno. Nabrajat hadise, a izbjegavati one koji po njima rade je pogrešno. Formirati mišljenje na osnovu izvještaja i prezentacija bez upoređivanja sa stanjem u društvu je pogrešno. Uzdizati samo ono što je lajkano i vrednovat stvari samo po tome koliko ljudi možeš okupiti je većinom pogrešno.
Na istom skupu mi jako aktivan – i u toj aktivnosti uspješan vjernik – reče kako ne smijem biti zadovoljan s malim.
“Da sam ja učestvovao u ratu ne bih se zadovoljio težnjom manjom od toga da budem general”, reče mi. Njegove riječi su se veoma svidjele društvu. Uskoro i ostali počeše odobravati, slično nabrajati i hvaliti takav stav.
“Stanite malo”, rekoh mu. “Zaboravljamo jednu, po meni, jako bitnu činjenicu. To što ti nisi nikako učestvovao u odbrani a mogao si, a ja, makar kao i običan vojnik, jesam, mene čini generalom za tebe.”
Ova moja teza nije prihvaćena kao realna. Posta on general na osnovu iznesenog stava, ja unatoč tome što smo okupljeni radi bitke u kojoj sam krvario za “ideale” samo još više padoh u društvenoj hijerarhiji.
Društvo počinje ličiti na društvene mreže. Profili su krcati citatima velikih mudraca, naučnika, književnika, pjesnika, ali radi se o copy-paste reprodukciji u kojoj sve te velike riječi izgledaju jadno kad se upare s prethodnim postovima onih koji ih dijele. Danas Rumi u ljubavi, jučer Bukovski o nevjeri, sutra vic o Sulji i Muji... Svaki citat u svojoj kategoriji možda i smislen, u pomiješanosti oprečan i negirajući jedan prema drugom. Istu zbrku imamo i u motivacionim govorima, među kojima ima i onih s islamskim predznakom.
Da se vratim aktivizmu. Aktivan musliman je, prije svega, musliman koji obavlja molitvu, posti ramazan i ostale “jednostavne” odrednice sadržane u islamskim šartima. Ako je neko preskočio ove šarte ili neke od njih – uzalud se kititi s njim i njegovom popularnošću u svijetu. Možemo patriotski, kao našim sunarodnjakom, ali ne i kao s muslimanom vjernikom.
Politički aktivan vjernik klanja pet vakata, a ne samo džumu i bajrame. I bez namaza on ostaje politički aktivan, ali čemu mu prišivati ovaj atribut?
Čemu čitavo ovo pisanje ustvari? Iz želje da napomenem, upozorim i sebe i druge kako “biti aktivan” na način kako se promovira u sadašnjem vremenu može vrlo lahko od “vjernika” koji ne praktikuju vjeru napraviti modele uspješnosti, a vjernike praktičare (a po meni drukčiji vjernik i ne može biti) predstaviti kao zaostale i retrogradne.
Ko misli da pretjerujem, s oprezom nek’ prohoda našim dženazama. Sve češće se na dženazama “uglednih” čuje imamska rečenica “Hoćemo li mu halaliti eventualne grijehe?”Hoće li nam “zafaliti” hadisa i ajeta?Aktivan život – da. No, vjera je vjera i ona je aktivna po prirodi pa ako joj dodamo imperativ neke nove aktivnosti, to može biti kontraproduktivno. Nije rješenje naših problema u proizvodnji bezalkoholne pive, bezharamnih intimnih odnosa, bezharamne kamate, nego u stasavanju generacija koje pivo ne smatraju nužnim nit’ bitnim uopće, kao i ostalo nabrojano.
Imamo mi i danas takvu generaciju, samo niko ili malo ko joj izlazi u susret jer je na oko malobrojna i neprimjetna. A takva je budući da živi sistem vrijednosti po kojem je bolje dobro djelo koje se sakrije i od sebe nego li ako se tim djelom zakiti šest društvenih mreža.
Nije rješenje načiniti “Acu Lukasa” muslimanom pa napunit Skenderiju. Čemu, na kraju krajeva, služi puna Skenderija ako su džamije od 50 kvadrata poluprazne?
Sve češće iz nekih muslimanskih mišljenja proviri nešto što liči na mogućnost da nam počne “faliti” hadisa i ajeta kako bismo zadovoljili trenutnu, aktuelnu, najčešće površnu temu ili zapitanost.
Zamisli samo koliko bi sljedbenika na društvenim mrežama privukao neki hadis da kocka nije haram? Da mi ga je gdje naći mogao bih postati popularan a tek bogat – pa kockarnice su najčešći oglašivači na internetu…
Kad se okrenemo današnjim vrijednostima u društvu i prihvatimo ih kao mjerodavne, onda nam ne ostaje drugo nego da gledamo kako islam prilagodit njima. Kako LGBT ugurat unutra, kako transrodnost, kako ostalo. Nemojmo misliti da je nemoguće, pa i bez tog smo učinili mogućim laž, ogovaranje, sumnjičenje, raspravu, mito, korupciju... Sve to, i pored kur’anskih zabrana, postoji i cvjeta u muslimanskim društvima. Zašto očekivati da neće i ovo, ako smo spremni novac i dunjaluk staviti na vrh ljestvice svih dunjalučkih vrijednosti.
Kako iskušenja podižu prag, mi idemo za njima. Od jasnog bluda nekad, dolazimo u stanje “nek bar nije isti spol”. No, hoćemo li živjeti vjeru zadovoljavajući se da budemo light verzija nevjerskog svjetonazora? Postoji li crvena linija i čemu služi? Crkva je u strahu da ne izgubi vjernike donijela niz necrkvenih i nekršćanskih reformi, hoćemo li se i mi povoditi za njom?
Strah od beznačajnosti. Šta je uspjeh, šta neuspjeh?
U jednom trenutku sam, u ratnim vremenima, promaknut u komandni kadar. Čak sam u tom periodu i prilično visoko činovan. No, nisam bio čovjek za te funkcije. Bio sam dobar za strijelca – pješadinca. Zašto, u današnjem narativu o uspješnosti, neko hoće oduzeti važnost tom postignuću? Zašto je danas to malo i nedovoljno? Zašto je malo i nedovoljno biti dobar imam, a uspjeh biti glavni imam, muderris, sejran-vaiz, direktor ili sl? Zašto je malo biti majka, domaćica, žena muslimanska – zašto se mora biti “aktivan i aktivna”, neko i nešto izvan toga da bi se kao bilo išta? Zašto je malo biti čitatelj knjiga nego se mora biti pisac – pa vidimo li da skoro imamo više pisaca nego čitatelja? Zašto, na kraju krajeva, u svoje običaje unosimo da na svečanostima po pet puta ponavljamo nazočne funkcionere koji su prisutni a jednom ili nijednom one ili ono zbog čega je svečanost upriličena? Gdje počinje uspjeh, bitnost, značaj?
Ponovo čitam ovaj tekst čije sam dijelove citirao na početku i na um mi padaju kur’anske riječi: “Svakako ćeš naći da su vjernicima najbliži prijatelji oni koji govore: ‘Mi smo kršćani’, zato što među njima ima svećenika i monaha i što se oni ne ohole.”
Nije u stagnaciji vjerski život samo kod muslimana. U stagnaciji je vjerski život i inače. Dva istinska vjernika, koja pripadaju različitim religijama, lakše će naći zajedničku riječ od dva pripadnika iste religije koja na religiju gledaju kao na kraljevstvo nebesko i kraljevstvo zemaljsko.
Kako jednom napisa akademik Enes Karić, nama treba “I mošus hazreti Fatime i mošus hazreti Aiše” i primjeri Hazreti Ebu Bekra, Omera, Osmana, Alije ali i primjeri Bilala, Ebu Zerra, Vejsila Karanija, Rabije Adevije, Hasana Basrija…
Sasvim je dovoljno hodati. Samo treba zahvaljivati Bogu što hodaš. Sasvim je dovoljno šetati. Treba zahvaljivati Bogu na vremenu za šetnju. Sasvim je normalno stariti. Treba zahvaljivati Bogu što starimo. Ne treba nam trener za hodanje – samo pogledajmo one koji ne mogu. Trener za šetanje – pogledajmo one koji nemaju kad. Trener za starenje – sjetimo se onih koji su ubijeni u cvijetu mladosti. Sasvim je uredu ne biti poznat fudbaler, političar, književnik. Sasvim je uredu biti “samo” vrijedan, običan čovjek.
