Sudbina Nizame Hećimović nije samo priča o jednoj žrtvi nasilja već i duboka refleksija strukturalnih problema koji pogađaju društveno tkivo Bosne i Hercegovine. Pri tome – što uvijek iznova treba naglašavati – nipošto se ne smije umanjiti odgovornost pojedinca, notornog nasilnika, koji je ovaj teški zločin počinio. No, treba se zapitati o problemu sistemske diskriminacije i segregacije kako bismo mogli sagledati ukupnu sliku konteksta u kojem se desio ovaj strašni zločin, baš kao i brojni slični kojima nažalost svjedočimo u posljednje vrijeme.

Bosna i Hercegovina, kao država članica Vijeća Evrope, formalno se obavezala na poštivanje temeljnih ljudskih prava. Međutim, nedavna presuda Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Kovačević jasno je ukazala na duboko ukorijenjen problem političke i, iz nje proistekle, društvene segregacije. Presuda je naglasila da je Bosna i Hercegovina ozbiljno podijeljeno društvo, gdje građani žive u političkom i sistemskom “getu”. Diskriminacija je utemeljena u državnim aktima čime se stvaraju neravnopravni uvjeti za građane.

Suština presude leži u činjenici da trenutni politički sistem stavlja etničku pripadnost ispred ostalih aspekata, poput političkih, ekonomskih i socijalnih faktora. To je dovelo do produbljivanja etničkih podjela i narušavanja demokratskih načela. Konkretno, presuda je utvrdila da Bosna i Hercegovina krši član 1. Protokola br. 12 Evropske konvencije o ljudskim pravima. Sud je dodatno istakao privilegiran položaj konstitutivnih naroda unutar trenutnog sistema. Stoga Sud zaključuje da bi Bosna i Hercegovina trebala donijeti mjere kako bi omogućila svim građanima ravnopravno učešće u demokratskim procesima, bez obzira na njihovu etničku pripadnost ili mjesto stanovanja.

Reakcije na presudu su bile, očekivano, različite – od podrške do otpora. Dio političkih elita smatra da bi provođenje presude moglo dovesti do centralizacije države i ugroziti interese konstitutivnih naroda, te mir u regionu. Taj dio političkih elita, koji se protivi presudi, tumači da bi njenim provođenjem zaštita kolektivnih prava, u smislu “legitimnog” političkog predstavljanja naroda u najvišim državnim institucijama, bila nemoguća. Ova presuda je, također, kao i pet srodnih iz ranijih godina, u javnosti opisana i kao neprovodiva s obzirom da za provedbu nema političke volje niti društvenog pritiska koji bi političare prisilio da građanima Bosne i Hercegovine osiguraju jednakopravnost.

Unatoč činjenici da se Bosna i Hercegovina obavezala na poštivanje ljudskih prava, sistematska segregacija i dalje premrežava naš svakodnevni život stvarajući društvo u kojem privilegirani izbjegavaju odgovornost, a diskriminirani nemaju zaštitu. To je društveni “geto” u kojem nasilje postaje općeprihvaćeno budući da društvo postavlja diskriminaciju kao vrijednost. A u getu se odustaje od širine života i sve se svodi na puko preživljavanje. Nije bitno kako ćemo živjeti, bitno je samo preživjeti.

Posljednji slučajevi nasilja u našoj zemlji, uključujući svirepo ubistvo Nizame Hećimović, još jednom pokazuju da živimo u temeljno segregiranom društvu koje polahko briše granice prihvatljivog ponašanja, a podrška žrtvama nasilja je nedostatna. U takvom okruženju nasilje postaje normalno i prevlađujuće. Koncepti normalnog ponašanja postaju sve manje važni, a nasilje se širi. Gnusno ubistvo Nizame Hećimović, ali i drugih žrtava, su još jedan podsjetnik na ovu stvarnost. Mada su faktori koji doprinose ovakvim slučajevima brojni, ne smijemo zaboraviti ni element strukturalne diskriminacije u društvu. Jer segregacijska društva, čak i ako se čini da su dominantno naseljena “dobrim” ljudima, gotovo po pravilu rađaju i podstiču nasilje.

Tamo gdje institucionalno nasilje postaje norma, međuljudsko nasilje postaje produkt te dinamike. U ovakvim društvima institucionalno nasilje je osnova, a proizvod nasilje među ljudima i tu nezaštićeni i slabiji nemaju velike šanse da prekinu začarani krug. Segregacijska društva stvaraju mikrosredine koje polučuju mikrohijerarhije gdje lokalni nasilnici postaju dominantni, često bez odgovarajućeg kažnjavanja ili suprotstavljanja. Granice prihvatljivog ponašanja postepeno blijede, a institucije koje bi trebale štititi građane postaju nemoćne. Često se dešava da nasilnici ostanu nekažnjeni i društveno prihvatljivi, uprkos onome što čine. Korektivni faktori zakazuju. Tako se dešava da institucije, koje bi žrtvama nasilja morale biti podrška i zaštita, postanu sve suprotno od toga i to bez obzira na propisane zakonske mjere. A sve češće odustajemo i od onih, naizgled banalnih i zastarjelih, koncepata u kojima se nasilnicima suprotstavljaju bližnji ili najuži krug prijatelja. Tako nasilnici – unatoč tome što je javna tajna da zlostavljaju svoje supružnike, djecu, širu porodicu, saradnike ili podređene – nastavljaju uživati prihvaćenost i prihvatljivost. Ne bivaju isključeni iz naših “svetih” ili zaštićenih prostora nego, u pravilu, s njima nastavljamo saradnju, druženja, poslovne i sve druge transakcije pod egidom da nas se “ne tiče” ono što će u konačnici nekoga koštati života.

Nizamin slučaj nije izoliran incident nasilja; on je i refleksija strukturalnih problema koji prožimaju društvo. A društvo koje sistematski podržava segregaciju i u kojem određeni narodi ili grupacije uživaju privilegije dok se drugi zanemaruju, stvara okruženje koje olakšava nasilje. Nasilnici – bilo da je riječ o lokalnim kabadahijama ili visokopozicioniranim službenicima – kao što to svjedočimo godinama, mogu procvjetati u ovakvom okruženju jer institucionalno nasilje postaje norma, a kolektivna svijest biva narušena.

U okvirima takvog društva, žrtve poput Nizame se često suočavaju s nepravdom na mnogim nivoima. Prvo, nasilje koje se nad njima vrši često se minimizira ili zanemaruje jer mi prihvatamo takve slučajeve kao “normalne” ili manje važne. Drugo, društvene strukture i institucije koje bi trebale zaštititi žrtve nasilja – propadaju. Umjesto podrške i pravde, žrtve se suočavaju s birokratijom, nerazumijevanjem ili čak osudom.

Uz sve navedeno, ovaj tragični slučaj dodatno baca svjetlo na duboko ukorijenjeni problem društvene getoizacije u Bosni i Hercegovini. Nizama, mlada majka čija je sudbina prekinuta brutalnim ubistvom, simbolizira i sve negativne posljedice koje proizlaze iz ovog segregacijskog društvenog modela.

Zato je Nizama – kao i brojne druge žene i muškarci koji su požnjeli sudbinu sličnu njenoj – žrtva i našeg geta. Dok se društvo ne oslobodi ovog obrasca i segregacija ne postane prošlost, naša djeca, ma kojoj etničkoj grupi pripadala, neće biti zaštićena.