U pokušaju da razumijemo društvo u kojem živimo susrećemo se s pitanjima s kojima se ranije nismo susretali ni u teorijskom ni u praktičnom smislu u BiH. Od kolapsa političko-pravnog sistema u bivšoj Jugoslaviji početkom 90-ih godina dvadesetog stoljeća do danas regionalne, evropske i svjetske političke okolnosti su u stalnim promjenama. Krajem 19. i skoro cijelo 20. stoljeće Bošnjaci su čuvali svoj religijski identitet u širem državno-pravnom okviru Austro-Ugarske i obje Jugoslavije. Dramatične promjene nastale su s raspadom Jugoslavije kroz borbu za državno priznanje nezavisne BiH, odbrana od agresije i nova realnost nakon uspostave mira i reintegracije područja u široj sarajevskoj regiji, te suočavanja s etničkim podjelama društva kao posljedicom agresije na BiH. U tekstu Pluralno i pluralističko društvo autorica Mirjana Kasapović piše o osnovnom pojmovlju i distinkciji između pluralnog i pluralističkog na osnovu teorije koju je postavio nizozemski kolonijalni upravitelj područjima u Burmi i Indoneziji J. S. Furnivall 1948. godine. Furnivall je pluralno društvo definirao kao „zajednicu koja se sastoji od dva ili više segmenata koji žive jedan uz drugog bez međusobnog miješanja“. Furnivall smatra da u pluralnim društvima nema konsenzusa o političkoj zajednici i poretku ili, kako on kaže, nema „zajedničkog socijalnog zahtjeva“. Prema njemu jedino mjesto gdje se te zajednice susreću je tržište. U takvom kontekstu postoji takmičenje različitih grupa koje imaju dominaciju u svekolikim segmentima djelovanja. Kasnije su, navodi Kasapović, autori Alvin Rabushka i Kennet Shepsle 2009. razvili teoriju pluralnog društva i politike u pluralnim društvima. Oni polaze od pozicije da se razlikuju pluralno i pluralističko društvo. Smatraju da su sva moderna društva pluralistička, ali su samo neka od njih pluralna. Tako u oba navedena tipa društva postoje značajne kulturne, odnosno vjerske i etničke podjele, ali samo u pluralnim društvima one imaju istaknuto političko značenje. U pravilu, glavno obilježje pluralnih društava jeste ‚‘praksa politike gotovo isključivo uzduž etničkih linija‘‘. Na osnovu navedenog društvo je ‚‘pluralno ako je kulturno različito i ako se njegove kulturne sekcije organiziraju u kohezivne političke sekcije‘‘. Prema ovom stavu tri su temeljna obilježja pluralnog društva: 1. kulturna različitost, političko organiziranje kulturnih zajednica i 3. istaknuto značenje etničnosti. Obilježje kulturne različitosti svojstveno je svim modernim pluralističkim društvima, dok su druga dva obilježja koja autori navode kao obilježje etničke u kojoj je etničnost ili jedina ili glavna osnova „autoritativne alokacije vrijednosti“- svojstvena samo pluralnim društvima. Kasapović piše da bi društvo bilo pluralno nije dovoljno da bude samo kulturno heterogeno, nego i da se njegovi kulturno heterogeni segmenti – različite rasne, etničke, vjerske zajednice – organiziraju u zasebna politička tijela. Iz toga proizlazi razvoj različite povijesti, različitih običaja, prakse i posebne političke vođe.

Dinamika pluralnosti i pluralizma u BiH

U ovom kratkom uvodu željeli smo na osnovu navedenog teksta predstaviti samo dio problema koji se razvio u BiH uslijed organizacije strukture države nakon okvirnog mirovnog sporazauma za mir u BiH koji je postignut u Dejtonu 1995. godine. Prvi puta u povijesti BiH legalizirana je etnička podjela koja često paralizira funkcioniranje državnog aparata što proizvodi napete i konfliktne situacije i onemogućava uspostavljanje pravne države i vladavinu prava.

Taj problem se prostire na cjelokupno funkcioniranje svih segmenata društva i u značajnoj mjeri i na vjerski diskurs u BiH. Srednja i mlađa generacija stanovnika u BiH ima samo navedeno iskustvo života u zamršenom sistemu. Zato je nova realnost i otvaranje tema o vjeri, naciji, etničkom identitetu, kulturnim posebnostima i slično potpuno drugačija od razumijevanja navedenih tema u periodu borbe protiv jednopartijskog sistema, jednoumlja i prelaska u pluralističko društvo sa svim njegovim dobrim i lošim karakteristikama. Od 1990. do 1996. postojao je jasno artikuliran bosanskohercegovački politički narativ u domaćoj i na međunarodnoj sceni. Vjerski, kulturni i obrazovni sistem bio je primarno artikuliran i definiran u domaćem okruženju. Poslije 1996. godine prvi puta u povijesti muslimani u BiH izravno se susreću u svome okruženju s velikim svjetskim silama i svekolikim idejama koje su postale naša realnost u stvarnom životu kroz djelovanje ambasada iz različitih dijelova svijeta. Taj pluralistički koncept posebno je razvijan u Sarajevu kroz osnivanje vrtića, osnovnih i srednjih škola, fakulteta i univerziteta, kulturnih cenatra itd. i izravno je utjecao na razvoj društvenih odnosa o kojima nikada ranije u povijesti nismo svjedočili. Bošnjaci su se generalno pokazali otvorenim i zainteresiranim za uspostavljanje kontakata i stjecanja znanja. Kao narod često su veoma neselektivno, vjerovatno zbog nepostojanja historijskog iskustva u državnim administrativnim i vjerskim pitanjima, bez bilo kakvih predrasuda, širom otvorili vrata svoje „domovine“za različite eksperimete na vjerskom, kulturnom, obrazovnom, društvenom, političkom i drugim važnim poljima koja sve više proizvode konfuziju u javnom diskursu. Jedan od najvećih problema muslimana općenito jeste konfuzija u znanju, smatra Seyed Muhammed Nakiub Al-Attas. Drugi problem je gubitak ili nedostatak edeba, a oboje su stvorili uvjete za uspon lidera koji nisu osposobljeni da upravljaju pitanjima zajednice muslimana jer nisu na nivou morala ili intelektualne zahtjevnosti koja se traži za artikulirano i kreativno upravljanje pitanjima od općeg interesa. Takvi koncepti proizvode korumpiranost u vjerskom i političkom vođstvu i onemogućavaju prosperitetan razvoj. Taj začarani krug može se prekinuti smatra Al-Attas samo ako se promijeni način usvajanja znanja i ako se odrekne pogrešnog znanja, a preduvjet za to jeste edeb ili odgoj zasnovan na visokim islamskim principima i zahtjevima.

Navigacija vjerskog diskursa u složenom društvenom okviru

Na osnovu navedenog razmišljanja pred nama je velika dilema kako u javnom diskursu, posebno u medijima IZ u BiH, govoriti o temama koje su džematske - što znači lokalne, regionalne i zajedničke za sve muslimane u BiH i okruženju i globalnim općim pitanjima koja su zajednička za sve muslimane. To je veliki izazov za autohtonu zajednicu muslimana u BiH koja živi u pluralnom i pluralističkom okruženju koje je utemeljeno na slobodi govora, izražavanja i slobodi praktične primjene religije. Postoji više pristupa, prvi je institucionalni koji predstavljaju medijske platforme IZ, digitalne, elektronske, printane itd. Puno više se pažnje posvećuje u našim analitičkim tekstovima i hutbama negoli medijskom djelovanju, hutbe su jednom sedmično a medijski sadržaj se plasira u kontinuitetu. Ne postoji diferenciran, artikuliran, jasan medijski i javni diskurs u medijima u IZ u BiH. Ima odličnih sadržaja, kredibilnih i veoma dobro pripremljenih programa i to se mora istaći i pohvaliti. No, pitanje je, kako bi to rekao rahmetli Husein-ef. Đozo, kakva je orijentacija, nije pitanje kakva je argumentacija. Na osnovu plasiranih sadržaja očigledno je da imamo često problem sa orijentacijom u interpretativnom, ideološkom pa čak i mezhebsko-akaidskom sadržaju. Zato je nužno i neodloživo važno uspostaviti mehanizme analize sadržaja kako bismo u orijenatacijskom smislu pomogli vjerničkoj populaciji da razvija vjersku pismenost i istovremeno osnaži svoje duhovno „zrijenje“ kroz spoznaju supstantivnih vjerskih pitanja. U razgovoru s muftijama i vjerskim autoritetima diljem svijeta često sam razgovarao o njihovoj ulozi u tumačenju vjere i društvenih pitanja u različitim muslimanskim sredinama. Uvijek su naglašavali da se oni isključivo bave pitanjima koja su povezana s obrednim temama iz fikha, personalnim pitanjima iz područja porodičnog ili bračnog islamskog prava, vjerskim ili akaidskim pitanjima itd. Ne bave se pitanjima koja se tiču društvenih krupnih političkih ili državnih, međunarodnih ili međumuslimanskih rasprava, ukratko u njihovim postovima na društvenim mrežama ili odgovorima vjernicima nema pitanja koja izlaze iz okvira njihove nadležnosti. U našem kontekstu to je veliki izazov, kako razviti vjersku pismenost, društvenu odgovornost i kredibilnost na društvenim mrežama. Kada smo dio organiziranog sistema kakav jeste sistem IZ u BiH onda je potrebno, možda jasnije obavezno, slijediti u općim smjernicama uputsva najviših organa IZ. Naravno, nije realno u otvorenom i pluralističkom društvu očekivati da se na zabranama postigne ozbiljan napredak. Neka nam u javnom diskursu služi pravilo koje je definirao prof. Enes Karić kazavši: "U svome javnom nastupu uvijek vodim računa da ne nanesem štetu državi BiH i Islamskoj zajednici u BiH".