U novembru 1924. godine počinjen je pokolj nad Bošnjacima Šahovića od strane crnogorskih komita, kao čin osvete za ubistvo načelnika Kolašinskog okruga, za koji su bili optuženi Bošnjaci – za zločin koji nisu počinili, ispostavit će se poslije. Ovaj zločin, najveći počinjen u međuratnom jugoslavenskom periodu, je strašan iz razloga što je počinjen za vrijeme mira, i zločinci nisu kažnjeni a žrtve i preživjeli su protjerani.

Preživjeli Šahovića završili su uglavnom u Turskoj ili u Bosni i Hercegovini, ali sudbina je jednog od najmlađih preživjelih odvela na daleki Novi Zeland.

New Zealand Herald je 5. septembra 1992. godine objavio priču o Avdi Mušoviću, predsjedniku muslimanske zajednice u Novom Zelandu. Mušović je rođen u Šahovićima i kao dječak je preživio pokolj 1924. godine. New Zeland Herald prenosi Avdino sjećanje kako je jednog dana 1924. godine naređeno Bošnjacima muslimanima da se jave pred lokalnu zgradu općine. „Bio sam s ocem i amidžom, a imali smo dobrog prijatelja koji je bio poštar, i rekao je mom ocu da se sakrije u šiblje i da smjesti porodice u Poštu jer su Srbi poludjeli i planirali su ubiti sve.“ Dalje nastavlja: „Meni je bilo pet godina. Ja sam samo čuo pucnjavu i ljude kako vrište. Bio sam nestašan kao dijete. Sišao sam s krova i izašao na ulicu da vidim šta se dešava i vidio sam kuće kako gore. Imali smo čobana koji je vodio krave na ispašu svaki dan. On me volio i svaki put bi imao jabuku ili krušku u svojoj torbi. Otišao sam do jezerca i vidio ga kako leži s kaputom preko glave, ja sam ga zvao „Ramo, Ramo“. Kada sam skinuo kaput vidio sam krv svugdje. Užasno. I ja sam počeo da vrištim. Jedna žena došla je do mene i rekla ‘Šejtane mali, šta radiš ovdje. Narod je poludio’ i odvela me u Poštu.“

Članak o Avdi Musoviću iz lista New Zealand Herald, 5. septembar 1992. godine

U Pošti je ostao tri dana dok se nije pojavio čovjek s megafonom koji je pozvao žene da odu pred općinu da pokupe tijela svojih muževa. „Moje tetke i maćeha zakačili su velike ćilime na motke i tako ukopali njih. Samo su dva muškarca od 152 preživjeli. Poredali su ih, svezali i pobili mitraljezom. Jedan je ponudio novac jednom stražaru da mu olabavi kanapu, i kad je došao trenutak da pucaju, on se odvezao i skočio u rijeku i plivao 40 kilometara do Bijelog polja. Drugi čovjek je izrešetan s desetinama metaka od kojih su mu dva metka prerezala uši. Poslije su išli da dokrajče one koji su bili živi, ali kada su žene došle da pokupe mrtve tada su ga našle živog. I on je bio živ, kada sam išao u Jugoslaviju prije nekog vremena. Tad je imao 90 godina“, prisjećao se Avdo.

Dva preživjela su, kako hoće sudbina, Avdin otac Hamo (koji je uspio izbjeći do Bijelog polja) i njegov amidža Selim koji je imao 52 rane na sebi.

Avdin život je, za razliku od mnogih drugih, ipak ostao zapisan, zahvaljujući autoru Ulviji Mušoviću koji je u svojoj knjizi objavljenoj ove godine - Mušovići: Od begova i kapetana do zbjegova i svjetskih metropola (Almanah 2024) - posvetio poglavlje Avdi i drugo poglavlje njegovom sinu Miralemu, koji je uzgred rečeno, bio prvi musliman u novozelandskoj vojsci. Drugi izvor je Abdulah Drury, naučnik s Univerziteta Waikito koji je objavio članak pod naslovom „From Illyricum to Elysium: Yugoslav Muslims in the South Pacific“ (Waikato Islamic Studies Review, Sep 2017) Zamislimo kako je bilo Avdi dok je nakon Šahovića još svjedočio genocidu tokom Drugog svjetskog rata, pokoljima Bošnjaka u Sandžaku i Istočnoj Bosni. A možemo tek pomisliti s kakvom tugom i nemoći je gledao opsadu Sarajeva, konc-logore i druge strahote koje su zadesile njegov narod 1992. godine. Nije ni čudo da je upravo 1992. bila „okidač“ da Avdo konačno progovori o strahotama zločina u Šahovićima. Jer prošlost koju je Avdo nastojao ostaviti iza sebe, kao i mnogi drugi koji su napustili zavičaj i započeli novi život negdje vani, vratila se kao bumerang. Jer teško je bilo kome čitati ovo kratko Avdino sjećanje a ne pomisliti na nevjerovatne sličnosti od prije trideset godina. Poziv na okupljanje pred lokalnom zgradom općine, predaja oružja, streljanje muškaraca, kolektivni ukop, sve su traumatične činjenice koje nas podsjećaju na ponašanje kriznih štabova „srpskih opština“ 1992. godine.

Avdo Mušović preselio je na ahiret 2001. godine i ostavio je veliki trag u muslimanskoj zajednici na Novom Zelandu. Odigrao je veliku ulogu u organizaciji vjerskog života i izradnji prve džamije.

Ove godine je stota godišnjica ovog zločina i organizovan je, koliko mi je poznato, jedan naučni skup, jedna tribina i obilježavanje odnosno kolektivna dženaza u odsustvu prošli mjesec. Godišnjica pokolja u Šahovićima, mogla je i trebala je biti predmet više interesovanja i pažnje bošnjačke akademske, političke i društvene zajednice. Jer Šahovići, kao najveći mirnodopski zločin nad Bošnjacima, nije neka lokalna tema. Šahovići su ilustracija bošnjačke sudbine kroz turbulentne periode. Ali kako to inače biva, opet se svelo na nekoliko pojedinaca, a sarajevski politički i društveni establišment je opet pokazao da i nakon stotinu godina Šahoviće i dalje ne smatra dijelom svog vlastitog kolektivnog pamćenja.