digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage1.gif

Trinaest godina od prve kolektivne dženaze u mezaristanu Memorijalnog centra Potočari – Srebrenica

Autor: Ajša Hafizović-Hadžimešić April 18, 2016 0

I ove godine majke šehida istočne Bosne obilježile su godišnjicu prve kolektivne dženaze u mezaristanu Memorijalnog centra Potočari – Srebrenica obilaskom mezarja žrtava genocida. Učile su za duše ubijenih u Hrnjčićima, Konjević-Polju, Šehidskom mezarju Rakita u Vlasenici, Glogovoj, Zaklopačama, Novoj Kasabi, Šehidskom mezarju Veljaci u Bratuncu i Potočarima. Učile i podsjećale druge na 31. mart 2003. kada su ukopane kosti prvih 600 žrtava srebreničkog genocida u Potočarima.


Na polasku majke u autobusima uče Jasin za duše ubijenih. Ove godine uče i za duše njihovih dosadašnjih saputnica na ovom putu, nedavno umrlih šehidskih majki Rejhe Atić, Šefike Avdić i Fate Jahić. „Osipamo se i mi, jedna po jedna. Umiru majke, umiru svjedoci genocida. Daj Bože da se ove naše posjete mezaristanima šehida i učenje Jasina nastavi i poslije nas, da budu opomena i pouka“, kažu majke poslije učenja Jasina i Fatiha.

Hadži Rahima Mehić ide obići mezarja dvojice sinova i muža, Idriza, Sabita i Omera. „Njih šestero iz porodice Mehića ukopani su jedan do drugog u Potočarima, moj sin i čoj'k, i od zaove čoj'k i trojica sinova. Kosti sina Idriza i zeta Mevludina Sulejmanovića još nisam našla. Vjeruj, više molim Allaha dž.š. da se nađu zetove kosti zbog unuke Anese. Ode ona u Potočare, svi idu na mezar svojima proučiti Jasin, a ona nema mezara svoga babe. Molim Allaha da dijete nađe mir“, teško uzdišući govori hadžinica Rahima. Pored nje Adila Duraković, došla iz Amerike da obiđe mezar brata Muamera i rodbine.

U putu mobitel predsjednice Pokreta Majki enklave Srebrenica i Žepa Munire Subašić zvoni više puta. Novinari zovu zbog gostovanja u tv emisijama posvećenim izricanju presude Šešelju. „Danas je za nas najvažniji dan, dan prve đenaze u Memorijalnom centru. Sve idemo na tevhid u Potočare“, odgovara Subašić.

Živi čas o genocidu u Srebrenicu za studente iz Velike Britanije

Identifikacije žrtava genocida dovele do prvih presuda u Haškom tribunalu

U autobusima iz Vogošće su osamdeset dvije šehidske majke. Put su organizirali udruženja Pokret Majki enklave Srebrenica i Žepa i Žene Podrinja. „To sve idu oni koje srce boli. Ja sam u prvoj dženazi ukopala muža Murisa i još osmero iz porodice“, kaže nam Šuhra Sinanović, predsjednica udruženja Žene Podrinja i nastavlja: „Murisa su našli 1998. kad su istražitelji Haškog tribunala vršili ekshumacije masovnih grobnica. Ubijen je u Kravicama, a u Glogovoj ga ukopali. '98. je ekshumiran. Tri put sam ga kopala. U prvoj dženazi samo lobanju, a prošle godine smo kompletirali – nakon 21 godine od kako su ga ubili.“

„U to vrijeme su se uzorci DNK slali u Ameriku. Rezultati su se čekali i 11 mjeseci. Onda je ICMP otvoren ovdje kod nas, metode su se usavršavale, identifikacije su išle brže. Amerikanka Ketrin Blomberger bila je prva direktorica ICMP. Uradila je više nego iko na polju traganja za istinom - na osnovu tih identifikacija dobili smo prve presude u Haškom tribunalu. Ona je bila na tom mjestu sve do ove godine kada je prešla na čelo Internacionalnog centra za nestale u Hagu, koji je u međuvremenu formiran“, pojašnjava Munira.

Autobus staje pored svakog mezaristana, u Hrnjčićima, Konjević-Polju, Šehidskom mezarju Rakita, Glogovoj, Zaklopačama, Novoj Kasabi, Šehidskom mezarju Veljaci. Majke uče na svakom.
Uče i dok prolazilmo pored Tišća i mjesta gdje je bio smješten logor za žene u kome je silovana i djevojčica od 12 godina. Uče i pored igrališta u Novoj Kasabi gdje je bio logor. Ovo stratište one posjećuju svakog 13 jula podsjećajući da se ne zaborave zločini počinjeni na ovom mjestu. Pokazuju nam i jednu bošnjačku kuću u Konjević Polju koja je tri puta rušena i tri puta pravljena - jednom u ratu i dva puta poslije njega.

U Konjević-Polju prolazimo pored farme pilića dvije sestara Safete i Ifete Beganović. „Safeti je u Glogovi ubijen muž“ kaže nam Šuhra. „U Glogovoj je bio onaj Dražen Erdemović. Onaj sa onog snimka kad zove naše da se vrate iz šume“, podsjećaju nas majke. Erdemović je na suđenju Radovanu Karadžiću u Hagu potvrdio da je kao vojnik Vojske Republike Srpske 16 jula 1995. godine učestvovao u strijeljanju, kako je rekao „između 1.000 i 1.200 bošnjačkih zarobljenika“ koji su dovoženi autobusima iz Srebrenice na farmi Branjevo u Pilicama, zajedno sa sedmericom drugih pripadnika VRS-a.

Jedan mezar sa dva nišana

„Među strijeljanim u Glogovoj je bio i Mustafu Ibiševića zajedno sa dvojicom maloljetnih sinova, Mujom i Muharemom – on je zagrlio sinove dok su ih strijeljali. Bila je tu i Suada sa tromjesečnom kćerkom Erdinom u naručju. Kolegica Milena joj govorila ostani, ja ću te spasiti. Kad je Suadina sestra poslije došla da pita gdje je Suada, Milena rekla ne znam ja ništa“, pričaju nam majke.
Za ove zločine pred Haškim tribunalom odgovarao je i Miroslav Deronjić glavni Karadžićev saradnik sa područje Bratunca i Srebrenice. Uhapšen je 2002. , a 15 mjeseci nakon toga je izjavio: „Časni sude, izjavljujem da sam kriv“. Umro je u zatvoru u Švedskoj. Njegovo svjedočenje se smatra najpotpunijim svjedočenjem o velikosrpskom planu agresije na BiH, genocidu nad Bošnjacima i glavnim akterima ovog projekta.

Sa tevhida u Potočarima



„Eno kuće Momira Nikolića“, pokazuju majke. Nikolić je bio bezbjednjak bratunačke brigade koji je pred Haškim tribunalom priznao krivicu za zločine u Srebrenici. On je priznao i da je bio angažiran u operaciji iskopavanja i premiještanja tijela pogubljenih iz masovnih grobnica na teritoriji Bratunačke brigade, tokom septembra i oktobra 1995. godine. „Izašao je 1. jula 2014. Nama je u školi predavao odbranu i zaštitu ...“,  dodaje Šuhra.

U šehidskom mezarju Veljaci u Bratuncu jedna od majki pokazuje mezar kakav nikada do tada nismo vidjele – jedan mezar sa dva zelena drvena nišana.... Mezar dvojice braće Hajrudina i Nurdina Omića - živi izgorjeli čvrsto obgrljeni. „Kosture im nisu mogli razdvojiti, pa ih zajedno ukopali u jedan mezar. Do njih je mezar oca Nurifa. Majčine kosti nikad nisu pronađene“, priča nam jedna od majki i podsjeća da je „115 ljudi ubijeno tu u blizini u selu Sase kad rat još nije pravo ni krenuo. Došli i Vukovarci, pridružili se ovdašnjima koje su Krke i Pero vodili. Pero je umro. Do sada još niko nije odgovarao za te zločine.“

Nevjerica i tuga zbog oslobađajuće presude Šešelju

Pred Srebrenicom majkama javljaju da je Šešelj oslobođen svih optužnica. „Tobe jarabi tobe estagfirullah. Da ga nisu proglasili neuračunljivog“, „Pa to ne može biti istina“, nizali su se komentari nevjerice. I tako skrhane od te vijesti majke stižu u Potočare.

Nakon kratkog programa obilježavanja 13 godišnjice od prve kolektivne dženaze klanjan je podne namaz i proučen tevhid za duše šehida Bosne. Tuzlanski muftija Vahid ef. Fazlović se nakon tevhida obratio džematu.  „Ovdje na ovoj musalli došli smo da danas budemo zajedno i da pošaljemo poruku da smo čvrsto povezani, da imamo zajedništo i snagu koja ide s tim“, kazao je muftija Fazlović napominjući da je „uže za koje se želimo držati uže istine“, ma koliko bilo teško krčiti put do nje. „Vi, poštovane majke i sestre imate neopisivu snagu u vašem strpljenju i u vašoj mudrosti i zato ste uspravne i zato ste kadre da se borite. Molim Allaha dž. š. da vam pomogne, jer borba za istinu je dobročinstvo. Treba nam istina radi našeg potomstva, i Bošnjacima i Srbima i Hrvatima, kao i drugima, a vi ste poštovane majke i sestre prvi svetionici te istine“, kazao je muftija Fazlović.

Živi časovi povijesti

Poslije tevhida u mezaristanu Potočari održan je živi čas historije za studente koji su došli preko britanskog udruženja Remembering Srebrenica. Slušamo kako majka Nura govori o padu Srebrenice, izdaji UNPROFOR-a, o tragediji koja ju je zadesila, a onda se obratila jednom od studenata: „Ličiš na mog ubijenog sina, da si živ svojoj majci. I svi vi da ste živi vašim majkama. Govorite gdje god stignete šta se ovdje desilo, da vaše majke i sve druge majke ne bi doživjele to što smo mi – da im u trenu otmu iz zagrljaja njihovu djecu i pobiju.“
Pratimo ove majke godinama i primjećujemo neke od njih su u već poodmaklim godinama. Iako se teško kreću, od traganja za istinom i podsjećanja na genocid ne odustaju. Kažu planiraju ići i na otvaranje Ferhadije u Banju Luku, ako Bog da.

Ostaje nam da pozovemo učenike i studene, ali i sve druge da se pridruže majkama u njihovim obilascima mezarja ubijenih u genocidu počinjenom nad Bošnjacima od 1992. – 1995., da idu na žive časove povijesti Bosne i Hercegovine o kojoj još uvijek ne mogu učiti iz udžbenika u školama, i da budu pri ruci majkama koje sve teže nose breme svojih godina.


Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine