Proteklih dana, obilježena je još jedna, 74. godišnjica od održavanja Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a u Mrkonjić-Gradu koja je u dijelu države Bosne i Hercegovine uspostavljena kao službeni praznik – Dan državnosti. Opet su oživjele polemike ko „slavi“, a ko ne „slavi“, a onaj ko slavi da li možda ne treba slaviti i obrnuto. Relativizirati neki problem u današnje vrijeme znači pokazati se pametnim, jer u ovom informatičkom dobu, navodno, stalno su sve opcije otvorene. Većina ne želi istražiti problem, već samo želi vjerovati da je upravu. Na taj način, neznanje se dovodi u istu ravan sa znanjem, činjenica postaje isto što i nagađanje. S jedne strane rasplamsa se negiranje državnosti, pljuvanje po Bosni i Hercegovini, s druge strane, podignu se parole, službena čestitanja i zastave. Valjda, većina misli da su činjenice o obnovi državnosti u Gašića kafani u Mrkonjić-Gradu 25. novembra 1943. godine toliko poznate i jasne i toliko puta ispričane da ih ne treba ponavljati. Suština ostaje negdje sa strane, svako uzima svoj dio „istine“ onoliko koliko mu treba i odgovara.

Rađa se novi parlament

Otprilike mjesec dana prije ovogodišnjeg Dana državnosti vrlo tiho i nezapaženo kroz bosanskohercegovačke medije procurila je vijest da su lokalne vlasti u Sanskom Mostu pokrenule obnovu zgrade u kojoj je održano Drugo zasjedanje ZAVNOBiH-a, a podrška ovom projektu obećana je i s viših nivoa vlasti u Bosni i Hercegovini. Prema riječima načelnika ove općine Farisa Hasanbegovića, radi se o kulturno-historijskom objektu od velike važnosti za ovaj grad i cijelu Bosnu i Hercegovinu, te da bi u narednom periodu trebala uslijediti izrada projektnog plana, a iduće godine, očekuje se početak konkretnih građevinskih radova. Zgrada Sokolskog doma gdje je održano Drugo zasjedanje ZAVNOBiH-a je porušena tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu kada su je pripadnici srpske vojske u oktobru 1995. godine, prilikom povlačenja iz Sanskog Mosta, do temelja spalili tako da danas na praznoj ledini stoji samo granitna spomen-ploča s natpisom: Dom ZAVNOBiH-a, postavljena 2008. godine. Obnova simbola ZAVNOBiH-a, zgrade u Sanskom Mostu, na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine gdje se svake godine svečano obilježava Dan državnosti, stalno je odgađana već pune 22 godine. Ovo je vrlo jasan, materijalni dokaz o našem vlastitom nemaru prema kulturno-historijskom naslijeđu.

Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a je organizirano vrlo brzo, dosta se kasnilo s formiranjem predstavničkih tijela buduće države. Položaj Bosne i Hercegovine kao ravnopravne federalne jedinice buduće nove Jugoslavije potvrđen je 25. novembra 1943. godine na osnivačkom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Mrkonjić-Gradu, svega nekoliko dana pred Drugo zasjedanje AVNOJ-a u Jajcu 29. novembra. Međutim, Drugo zasjedanje ZAVNOBiH-a, održano u pomenutoj zgradi u Sanskom Mostu, od 30. juna do 2. jula 1944. godine, mnogo jasnije formuliše budući ustroj države Bosne i Hercegovine. Donesena je Odluka o konstituiranju ZAVNOBiH-a kao samostalnog zakonodavng i izvršnog predstavničkog tijela naroda Bosne i Hercegovine. Može se reći da se u zgradi Sokolskog doma u Sanskom Mostu 1944. godine rađaju parlament i vlada Bosne i Hercegovine. Želje i strijemljenja u kakvoj Bosni i Hercegovini žele živjeti iznijeli su predstavnici naroda u svojim referatima. Neki su bili stava da je za njih zasjedanje Bosanski sabor. Postalo je kristalno jasno da je antifašistički pokret Narodnooslobodilačkog pokreta jedini integrativni faktor koji garantuje opstojnost Bosne i Hercegovine u njenim historijskim granicama. Alternativa su bile fašističke snage, s jedne strane sa hrvatskom većinom gdje BiH ostaje u sastavu Nezavisne Države Hrvatske, s druge strane sa srpskom većinom gdje bi Bosnu progutala „velika Srbija“, a postojala je i jedna potpuno utopistička koncepcija budućnosti Bosne i Hercegovine kao autonomne oblasti pod direktnim njemačkim, odnosno Hitlerovim protektoratom. U vrijeme održavanja Drugog zasjedanja ZAVNOBiH-a situacija na geo-političkom planu je ukazivala da fašističke snage u svijetu gube rat. Saveznici su prodirali s juga Italije, pripremalo se iskrcavanje u Normandiji, a ruska Crvena armija je krenula u ofanzivu prema Njemačkoj. U ovakvim okolnostima partizanski pokret u Bosni i Hercegovini je rastao iz dana u dan, a bez zajedništva sva tri glavna naroda, Muslimana, Srba i Hrvata to ne bi bilo moguće.

Na Drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a postavljeni su jasni ciljevi izgradnje demokratske i slobodne države što je vrlo precizno izneseno u Deklaraciji o pravima građana Bosne i Hercegovine, dokumentu koji bi trebao biti „rodni list“ demokratske BiH. Deklaracija o pravima građana BiH iz Sanskog Mosta je bosanskohercegovačka Magna Carta ili bosnakohercegovačka Deklaracija o pravima čovjeka i građanina.

Diktatura i demokracija se međusobno isključuju

Međutim, vrlo brzo postaje jasno da su nova vlast u Bosni i Hercegovini i Deklaracija dva različita svijeta. Za Komunističku partiju Jugoslavije koja je stajala iza inicijativa oko formiranja ZAVNOBiH-a bilo je bitno, koristeći općenarodni antifašistički pokret, osloboditi državu od okupatora, a nakon toga uspostaviti totalitarnu vlast u skladu s partijskim programom. Završetkom rata prevara oko formiranja demokratske države postaje očita, uspostavlja se diktatura koja po svojoj prirodi nastoji zgaziti demokratske principe. Deklaracija iz Sanskog Mosta pada u zaborav kao mrtvo slovo na papiru.

Tek krajem osamdesetih godina grupa građana (Zdravko Grebo, Tarik Haverić, Desimir Međović, Ivan Lovrenović i Miodrag Živanović) obratila se tadašnjem najvišem organu vlasti u Bosni i Hercegovini, Skupštini SR Bosne i Hercegovine, s pitanjem: Zašto društveni život i društveni procesi nisu krenuli tragovima onoga što piše u Deklaraciji Drugog zasjedanja ZAVNOBiH-a, nego su otišli u sasvim drugom pravcu? Pitanje, zajedno s tekstom Deklaracije objavljeni su u dnevnom listu „Oslobođenje“ u rubrici „Pisma čitalaca“. Napis je izazvao burnu raspravu, jer javnost u najvećoj mjeri nije uopće znala za postojanje takve Deklaracije. Skupština SRBiH je formirala komisiju koja je trebala utvrditi zašto je život u socijalističkoj državi krenuo krivim putem, a ne pravcem Deklaracije. Tu se sve i završilo jer je Agresija na Bosnu i Hercegovinu bila pred vratima, priče o demokratizaciji društva postale su potpuno besmislene.

Međutim, i danas, toliko godina nakon Agresije, ne polaže se pretjerana pažnja značaju Deklaracije o pravima građana BiH. Deklaracija jasno iznosi načela evropske i američke demokracije temeljene na principima ljudskih prava. To su načela koja ni današnji političari, puni priča o evropskom putu Bosne i Hercegovine, nisu u mogućnosti provesti. Ispunjenjem principa Deklaracije o pravima građana BiH s Drugog zasjedanja ZAVNOBiH-a naša bi zemlja lakše krenula tokovima euro-atlantskih integracija. Dokument koji je, nedvojbeno, temelj suvremenog parlamentarizma u Bosni i Hercegovini ostaje zatrpan u državnim arhivama isto kao i temelj zgrade Sokoloskog doma u Sanskom Mostu. Možda vijest o mogućem obnavljanju zgrade u Sanskom Mostu, s početka priče, i probudi neke nade da će bosanskohercegovačka javnost postati svjesnija važnosti tog dokumenta.

Deklaracija o pravima građana BiH

 Oličena u narodnooslobodilačkim odborima i ZAVNOBiH-u Deklaracija garantuje:

Ravnopravnost Srba, Muslimana i Hrvata BiH koja je njihova zajednička i nedjeljiva domovina;

Slobodu vjeroispovijesti i savjesti kao i ravnopravnost svih vjeroispovijesti;

Slobodu zbora i dogovora, udruživanja i štampe;

Ličnu i imovinsku sigurnost građana, kao i slobodu privatne inicijative u privrednom životu;

Ravnopravnost žena sa muškarcima, kako u političkom životu zemlje tako i u svim oblastima društvene djelatnosti;

Izborno pravo u demokratskoj Bosni i Hercegovini birači će vršiti tajnim glasanjem na osnovu opšteg, jednakog i neposrednog prava glasa;

Aktivno i pasivno izborno pravo ima svaki građanin i građanka koji su navršili 18 godina života, a nisu toga prava lišeni na osnovu zakona;

Borci narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije imaju to pravo bez obzira na godine starosti;

Svakom građaninu zajamčeno je pravo žalbe na rješenje organa vlasti, kao i pravo molbe i pritužbe svim organima državne vlasti; 

Niko ne može biti osuđen bez prethodnog sudskog postupka.

Sanski Most, 1. juli 1944. godine