Historija Bosne i Hercegovine ispunjena je vrtlozima uspona i padova na putu izgradnje specifičnog kulturno-historijskog identiteta kao povijesne činjenice koja traje više od hiljadu godina. Države su nicale i propadale, različite političke opcije su gradile i razgrađivale, ali granice Bosne su bile i ostale među najstarijim granicama u povijesti Evrope. Drina na istoku, Sava na sjeveru, Una na zapadu, vijenac visokih, teško prohodnih Dinarida na jugu hiljadama godina činili su okvir koji i danas poznajemo kao granice zemlje u obliku srca – Bosne i Hercegovine.

Jedan od najtežih i najmračnijih perioda povijesnog razvoja Bosne i Hercegovine dešava se u novo vrijeme, pred početak Drugog svjetskog rata. Bosna i Hercegovina je tada u svakom pogledu propadala. Postoje jasni podaci da je u vrijeme Kraljevine SHS od svih industrijskih preduzeća u Bosni i Hercegovini bilo samo 7%. Isto ili slično stanje bilo je u drugim oblastima života: kulturi, prosvjeti i zdravstvu. U hegemonističkoj politici srpskog dvora ignorisane su tradicionalne historijske vrijednosti i osobenosti Bosne i Hercegovine. Unitaristička koncepcija jednog troplemenog naroda (Srba, Hrvata i Slovenaca) služila je samo kao paravan za hegemoniju jedne nacionalne ideologije potpuno ignorišući nacionalnu posebnost Bošnjaka. Istovremeno, na drugoj strani, pitanje „čija je Bosna i Hercegovina“ bilo je kost razdora kod pokušaja rješavanja srpsko-hrvatskih odnosa u zajedničkoj državi. Bošnjaci su postali moneta za potkusurivanje u borbi Hrvata za federalizaciju i decentralizaciju protiv srpske politike centralizacije i unitarizacije države sa vladajućom dinastijom Karađorđevića na čelu. U takvim okolnostima Bosna i Hercegovina je Drugi svjetski rat dočekala podijeljena srpsko-hrvatskim dogovorom Cvetković-Maček iz 1939. godine, kojim je, potpuno na štetu Bošnjaka, riješeno takozvano hrvatsko pitanje. Bošnjaci su doslovno bili obezglavljeni jer je pred potpisivanje ovog sporazuma, u nerazjašnjenim okolnostima, izneneda umro, najvjerovatnije otrovan, Mehmed Spaho, najistaknutiji bosanskohercegovački bošnjački političar, vođa Jugoslavenske muslimanske organizacije u Kraljevini Jugoslaviji i glavni protivnik srpsko-hrvatskog sporazuma Cvetković-Maček.

Pokrajina ili država tri naroda?

U aprilu 1941. godine Kraljevina Jugoslavija prestaje postojati na karti Evrope jer je u cijelosti okupiraju nacistička Njemačka i fašistička Italija. Bosna i Hercegovina je proglasom o stvaranju Nezavisne države Hrvatske, 10. aprila 1941. godine, formalno uključena u njen sastav. Ustaška vlast Nezavisne države Hrvatske, koja je bila produžena ruka nacističke Njemačke i fašističke Italije, bila je do jula 1941. godine uspostavljena u cijeloj Bosni i Hercegovini. U međuvremenu, na tlu Bosne i Hercegovine izrastao je snažan antifašistički pokret, koji je predvodila Komunistička partija Jugoslavije (KPJ). Taj pokret imao je svoje ciljeve, a jedan od njih jeste i izgradnja nove Jugoslavije s Bosnom i Hercegovinom unutar nje.

Da bi stvaranje nove federalne Jugoslavije imalo puni legitimitet prethodno je trebalo formirati predstavničke domove država članica nove federacije, odnosno izvršiti federalnu institucionalizaciju Jugoslavije. Jedna od tih država članica bila je i Bosna i Hercegovina i u skladu s tim trebalo je formirati predstavničko tijelo Bosne i Hercegovine nazvano Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH). Međutim, to nije išlo baš glatko jer je veliki broj predstavnika nove ili buduće vlasti smatrao da Bosna i Hercegovine ne može biti ravnopravna članica nove jugoslovenske federacije zbog izmiješanosti više naroda koji su živjeli na njenoj teritoriji. Neki su smatrali da Bosna i Hercegovina treba biti pokrajina i Srbije i Hrvatske ili zasebna oblast pod vlašću savezne vlade. 

Ovakvom načinu rješavanja statusa Bosne i Hercegovine protivili su se istaknuti predstavnici nove vlasti sa Hasanom Brkićem, Avdom Humom i Rodoljubom Čolakovićem na čelu. Oni su uspjeli dobiti podršku čelnika Komunističke partije Josipa Broza i Edvarda Kardelja da Bosna i Hercegovina bude ravnopravna članica nove Jugoslavije.

Sve ostale federalne jedinice svoj status unutar buduće, nove Jugoslavije stekle su na osnovu nacionalnog kriterija. Svakom od 5 službeno priznatih naroda pripala je njegova federalna nacionalna jedinica. Izuzetak je bila Bosna i Hercegovina, koja svoj federalni status unutar jugoslavenske zajednice nije stekla na osnovu nacionalnog kriterija, nego kao historijska zajednica triju naroda koji u njoj stoljećima žive zajedno.

Zasjedanje ZAVNOBIH-a

 Položaj Bosne i Hercegovine kao ravnopravne federalne jedinice potvrđen je 25. novembra 1943. godine na osnivačkom zasjedanju ZAVNOBIH-a u kafani porodice Gašić u Mrkonjić Gradu, neposredno pred drugo zasjedanje AVNOJ-a. Zasjedanje je počelo u 19 sati, a završeno je slijedećeg dana 26. novembra u 4 sata ujutro. Na zasjedanju je učestvovalo 247 delegata iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, a njih 173 je imalo pravo glasa. Od 173 delegata koji su imali pravo odlučivanja njih 46 su bili Bošnjaci različite socijalno-ekonomske strukture od liječnika, veterinara, teologa, vjeroučitelja do pravnika, profesora, težaka i zemljoradnika.

Na zasjedanju je donesena Rezolucija u čijoj se petoj tački kaže: „Danas narodi Bosne i Hercegovine kroz svoje jedino političko predstavničko tijelo ZAVNOBIH hoće da njihova zemlja, koja nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i hrvatska i muslimanska, bude slobodna i zbratimljena Bosna i Hercegovina, u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost i jednakost svih Srba, Muslimana i Hrvata. Narodi Bosne i Hercegovine učestvovat će ravnopravno s ostalim našim narodima u izgradnji Jugoslavije.“

Istaknti bošnjački pjesnik Skender Kulenović je prisustvovao Prvom zasjedanju ZAVNOBIH-a i tom događaju posvetio je novinsku reportažu objavljenu u „Oslobođenju“ decembra 1943. godine u kojoj između ostalog kaže: „Večeras, 25. na 26. novembra, u jeku krvavih bitaka od Soče do Đevđelije, Bosna i Hercegovina, u Mrkonjiću, nekoliko desetina kilometara od švapskog garnizona u Banjoj Luci, ostvaruje san svojih najboljih sinova: ona izabire svoje zemaljsko vijeće. Herceg Bosna progovorila je iz svoje mučne i tegobne prošlosti, iz svoje krvave jučerašnjice i današnjice, progovorila je o svojoj budućnosti iskreno, jasno i odlučno, kako se nikad dosada nije moglo ni zamisliti... Mi smo klicali i izlazili u novembarsku noć. Mrak i magla ležali su na zemlji. Bilo je pred svitanje. Zaista, okrvavljena i izmučena Herceg-Bosno, to je bilo pred tvoje svitanje.“

6 država 5 naroda

Iako je odlukama ZAVNOBIH-a i AVNOJ-a garantovano formiranje nove demokratske i slobodne države dalji razvoj historijskih događaja nije išao baš u tom pravcu. Odmah nekoliko dana nakon Mrkonjića na Drugom zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu 29. novembra potvrđeno je ustrojstvo nove države sa 6 federalnih jedinica, ali i sa 5 naroda među kojima nije bilo Bošnjaka ili Muslimana. Usvojen je državni grb Jugoslavije sa 5 baklji, Muslimani nisu priznati kao narod već kao etnička skupina na čemu je najviše insistirao najbliži Titov suradnik i član predsjedništva AVNOJ-a Slovenac Edvard Kardelj.

Obezglavljenost Bošnjaka je dala jasne rezultate u formiranju nove Jugoslavije. Ko su uopće mogli biti Muslimani iz čuvene pete tačke Rezolucije ZAVNOBIH-a (puna ravnopravnost i jednakost svih Srba, Muslimana i Hrvata)? Narod koji je sistematski fizički, socijalno, ekonomski i kulturno uništavan prethodnih desetljeća, brojno desetkovan, imao je vrlo jadnu i bijednu socijalno-ekonomsku strukturu. Pred početak Drugog svjetskog rata više od 75% Bošnjaka su bili seljaci, oko 80% stanovništva Bosne i Hercegovine toga vremena smatrano je nepismenim, a zdravstveno stanje naroda ilustruje činjenica da je prilikom regrutacije u vojsku 30-ih godina prošlog stoljeća oko 50% mladića proglašavano nesposobnim. Na teritoriji cijele tadašnje Jugoslavije bilo je samo oko 800 Bošnjaka sa fakultetskim diplomama, oko 0,1% stanovništva, i od toga samo 92 inžinjera i 71 liječnik.

Narodi Bosne i Hercegovine, kao i sama zemlja Bosna i Hercegovina teško su stradali u Drugom svjetskom ratu. U novoj državi, iako su obećavani sloboda i demokracija zavladao je komunistički režim predvođenom KPJ što se često svodilo na srpsko-crnogorski komunizam. Nije se smjelo pričati niti pisati o genocidu nad Bošnjacima u Ratu. Po statistici, od ukupnog broja porušenih objekata pola se nalazilo na tlu Bosne i Hercegovine. Tajna policija koja je bila pod kontrolom Komunističke partije vršila je teror u cilju da uništi „neprijatelje naroda“, ali i da stanovništvu zemlje nametne strahopoštovanje prema novom režimu. Mnogi ugledni Bošnjaci su završili na vješalima i u zatvorima. Etničke kulturne institucije bile su zabranjene, a njihova imovina nacionalizirana. Vjerske aktivnosti bile su ograničene, a bilo kakve samoincijativne aktivnosti nisu se tolerisale. Nasuprot tome, veličane su ideja „bratstva i jedinstva“ i „lik i djelo“ Josipa Broza Tita.

Uprkos svemu, mora se priznati de je ZAVNOBIH i 25. novembar koji se i danas u većem dijelu Bosne i Hercegovine obilježava kao Dan državnosti, stvorio državnopravni okvir koji će Bošnjacima pružiti široke mogućnosti ekonomskog političkog i kulturnog razvitka. Početkom 70-ih godina dolazi do promjena ustroja jugoslovenske federacije, Bošnjaci postaju konstitutivni narod s imenom Muslimani, a ranije, grbu je dodata šesta baklja. Ne smijemo sebi priuštiti luksuz da negiramo ta dostignuća jer su ona otvorila put svestranom buđenju bošnjačke nacionalne svijesti kao temelja izgradnje samostalne i jedinstvene države Bosne i Hercegovine svih naroda i građana koji u njoj žive. Isto tako ne smijemo upadati u zamku podaničkog mentaliteta pretjeranog državnog patriotizma baziranog na idejama da nam je neko stvorio državu ili dao naciju. Trebamo shvatiti da je prošlo vrijeme romantičarskih nacionalnih ideologija i da je sada, u informacionoj eri, otvoren put traženja istine bez razvrstavanja na naše i njihove, jer istina više nije privilegija malobrojne elite već svakog pojedinca.

Cijeli tekst u printanom izdanju Preporoda