S muslimanima u Hrvatskoj - Dunje iz slavonske Gunje

Autor: Bajro Perva Februar 26, 2018 0

Na graničnom prijelazu u Brčkom, na desnoj obali Save, nema gužve. Bosanski carinik me pita imam li šta prijaviti. Ne zamjeram mu. Čovjek radi svoj posao. Odgovorno i rutinirano. U gepeku imam karton suhih krušaka i jabuka za kompota koje sam u Srebreniku kupio od Jusufa ef. Meholjića, poznatog bh. voćara. Na drugoj, lijevoj obali Save još jedna kapija. Još jedna pasoška kontrola koju, također, brzo prolazim. Već sam u Gunji, naselju i istoimenom općinskom centru, u kojem živi dobar broj Bošnjaka. Oni su Bosna u malom. Skoro da nema općine u BiH iz koje neko nema u Gunji. Tako je 55 porodica iz velikokladuške općine doselilo poslije čuvene Cazinske bune. Sedamdesetih godina doselilo je i pedesetak familija iz Srebrenice. Zanimljivo je da ima tridesetak prezimena porijeklom iz gornjepodrinjskog kraja. Prva masovnija doseljavanja Bošnjaka u Gunju zabilježena su u Drugom svjetskom ratu. U plodnu slavonsku ravnicu bježeći od ratnih strahota došli su muhadžiri sa podrinjskih i drugih bosanskih brda i dolina. Po završetku rata neki su se vratili u Bosnu da bi, nakon nekog vremena, zbog povoljnijih uslova za život, ponovo pohodili Gunju i u njoj se trajno nastanili. Kako je pedesetih i šezdesetih rastao broj bošnjačkih muhadžira ukazala se potreba za osnivanjem džemata i gradnjom džamije. Džemat je osnovan 1957. godine. Abdurahman Ramo Hodžić iz Ustikoline bio je prvi imam. Kratko je živio u Gunji, jer se iz zdravstvenih razloga (nije mu odgovarala voda) vratio u zavičaj. Nakon odlaska Abdurahmana za imama dolazi Hazim ef. Hodžić iz Vražića kod Čelića. U Gunju je došao po izlasku iz zatvora gdje je robijao kao pripadnik pokreta Mladi muslimani. Nakon njegovog odlaska u Bijeljinu džemat je ostao bez imama i pripojio se džematu Savske džamije u Brčkom. Uslijedilo je formiranje Odbora za izgradnju džamije. Nakon što je dobijena sva potrebna dokumentacija za gradnju džamije krenulo se sa temeljima. Za 14 mjeseci džamija je sagrađena i 28. septembra 1969. godine svečano otvorena. Prvi imam u novoj džamiji bio je rahmetli hadži Hasan ef. Suljkanović. Na toj dužnosti ostao je do 1981. kada je penzionisan. Na njegovo mjesto dolazi mladi Idriz ef. Bešić iz Gračanice. Budući da je u džematu već 36 godina i on će, najvjerovatnije, u mihrabu ove džamije dočekati penziju. Upravo žurim da stignem na džumu kako bih, nakon mnogo godina, ponovo poslušao hutbu čestitog Idriz efendije. Na glavnoj cesti koja Gunju povezuje sa Rajevim Selom, Bošnjacima, Županjom ima oznaka za skretanje prema džamiji. Na vrijeme stižem. Idriz efendija ima izoštren osjećaj šta, kako i koliko govoriti ljudima. Vodi računa o vremenu kao univerzalnom Božijem daru našeg trajanja, te o vremenu kao klimatskom faktoru. Ne upušta se u mogućnost da mu ljudi gledanjem u sat, zijevanjem ili drijemanjem kažu – dosta te je. Nakon namaza fotografišemo se za uspomenu i buduću monografiju džemata.

 

Mevlud u kući Jasmina i Enise Hasanović

 

Iz džamije odlazimo u kuću Jasmina i Enise Hasanović. Usput pitam Idriz efendiju otkud on u Gunji, a on kaže: „Naša generacija Medrese (a koja to nije) smatrala se pozvanom i prozvanom ‘’da mijenja svijet’’. Sa 22 godine života došao sam u džemat ‘’po mjeri’’ i kada sam mom rahmetli dedi, koji je radio kao imam u okolini Brčkog i poznavao ovaj džemat, rekao gdje sam se zaposlio, uzdahnuo je i rekao: ‘’Sine Mujo, opaši se kruto’’, jer u našem kraju kada nekog kunu kažu: Da Bog da mašio Gunju. Ja sam u ovaj džemat došao mlad i neiskvaren i donio nešto što se zove - IDEJA. Tek kasnije sam zaključio da je ideja nešto opasno i nepoželjno i da nema svako pravo na ideju. Ono što sam tada vidio kao munafikluk, danas vidim i nažalost konzumiram kao marifetluk. Što god sam obznanio da imam ideju uraditi, nisam uradio, što god sam šutio i radio, to i imamo. Tako smo 1995. godine započeli megalomanski projekat izgradnje društveno-poslovnih prostorija Islamske zajednice, s namjerom da dignemo nivo džemata, da nismo pogrebno društvo, da ne budemo uslovno rečeno - klub muslimana“.

Prisjetih se njegovih riječi koje je u jednom intervjuu kazao kako je on bio hvaljeni i kuđeni hodža, kako je u mnogim idejama rano „prokukurikao“, ali su one kasnije bile općeprihvaćene. Tako je bio kritikovan za organiziranje bajramskih turnira u malom fudbalu, a desetak godina kasnije i visoki predstavnici IZ izvodili su početne udarce na takvim turnirima.

Ulazimo u lijepo uređene prostorije naših domaćina gdje se kahva uveliko pije. Na stolu su slana i slatka jela skuhana po bosanskoj recepturi. Uz komšije prisutna je i rodbina iz okoline Čelića. Jedan od jabandžija (gostiju) uključuje se u izvedbu mevludskog programa. Na kraju programa tradicionalno učenje Fatihe pred duše umrlih. Jedna žena želi da se pred dušu njenog supruga prouči Fatiha. Izgleda, brižna neka hanuma. Žao joj supruga, jer je bio dobar. Možda joj je ostavio i dobru penziju. Bilo kako bilo, lijepo je bilo družiti se sa dobrim Gunjanima.

 

Sevdalinka na nišanu

Iz kuće Hasanovića krećemo prema mjesnom mezarju. Mnoge njegove stanovnike Idriz efendija je poznavao i kao imam ispratio na posljednje ovodunjalučko putovanje. Međutim, tokom agresije na BiH u tom mezarju su svoj posljednji smiraj našli i mnogi muhadžiri čija tijela nisu mogla biti prevezena u Bosnu i Hercegovinu. Stoga ono ima i epitet muhadžirskog mezarja. Inače, ono datira od 1960. godine. Mezarje je doista uredno. Na mezarima nema svijeća. Budući da je tu gdje jeste, ovo se čini zanimljivim. Kažu da nikada do sada niti jedan Bošnjak musliman nije ukopan bez dženaze. Na glavnoj saobraćajnici, kao i u slučaju navigacije za džamiju, ima tabla sa oznakom mezarja. Dok obilazimo mezarje Idriz efendija mi pokazuje nišane koji su od bosanskog kamena. Za oko mi posebno zape nišan koji su svom babi podigli sinovi i kćeri, a na kojem je uklesan jedan nostalgični stih iz sevdalinke:

Neko tiho ulicom pjevuši

Tuga mu se osjeti u duši,

Ista tuga u meni se javlja,

To je pjesma

iz mog rodnog kraja.

Bošnjo je, očito, mnogo volio Bosnu, zavičaj. Ta ljubav je prerasla u dert koji ga nije popuštao do kraja života. Njegova djeca su to znala i na nišanu napisala ovaj stih.

Idriz efendija kaže: „Ja sam insistirao da mezarje bude naše, tj. vlasništvo Islamske zajednice, jer sam problem mezarja promatrao kao vitalni vjerski i nacionalni interes koji se dugoročno rješava. Međutim, prevladalo je mišljenja koje problem mezarja promatra politički kao dio predizbornog programa. Radilo se bez mene. Izmanipuliran je i vrh Islamske zajednice u Hrvatskoj i mezarje je danas komunalni, a ne sakralni objekt, a dženaza je postala i sprovod.“

 

Bošnjaci bez Bošnjaka

Nastavljamo put prema Županji i Đakovu. Usput mi Idris efendija govori o životu ovdašnjih Bošnjaka. I ovdje je prisutan problem emigracije i loše demografske situacije. Nažalost, ni Gunju nije mimoišla moderna životna filozofija mladih koja je stala u tri magične riječi: VOZAČKA, VIZA, NJEMAČKA. Narod se dobro slaže i nema međunacionalnih incidenata. Efendija Bešić podvlači da zakon o pravima nacionalnih manjina nije do kraja ispoštovan, jer u općini Gunja, iako je Bošnjaka oko 30%, nema niti jednog stalno zaposlenog Bošnjaka. Vjeronauka u školi odvija se bez problema. Kaže, također, da je Uzeir ef. Haskić prvi učenik medrese iz Gunje. Upisao je i završio Gazi Husrev-begovu medresu. Drugi je bio Sulejman ef. Šabanović. Obojica su imali zavidne imamske karijere i na najbolji način pronijeli su slovo o svojoj Gunji. Posljednjih decenija bilo je više mladića i djevojaka koji su upisali i završili jednu od naših medresa.
Nastavljamo put. Idriz efendija dobro se snalazi za volanom. Ove puteve odlično poznaje.Vidi se da je stotinama puta njima vozio, a na svom vozačkom kontu nanizao je stotine hiljada kilometara. Naselja kroz koja prolazimo gotovo da su spojena u jedno. Najzanimljiviji mi je toponim Bošnjaci. Danas su oni zasebna općina. Uglavnom, u ovom naselju uglavnom žive Hrvati katolici. Po popisu stanovništva iz 2001. godine općina Bošnjaci imala je 4.653, a deset godina kasnije bio je 3.901 stanovnik. I Bošnjaci se suočavaju sa demografskim problemima.

 

Nad ostacima Ibrahim-pašine džamije u Đakovu

Kiša nas prati duž cijele dionice puta od Bošnjaka do Đakova. Dok ulazimo u Đakovo polahko se približava prvi sumrak. Jedva stižemo osejriti i fotografirati sačuvanu kupolu Ibrahim-pašine džamije koja je odlaskom Turaka iz ovih krajeva pretvorena u crkvu koja je dobila ime Crkva svih svetih. Sačuvano je monumentalno visoko kubbe sa tri mala kubbeta. Inače, 1536. godine Đakovo su zaposjeli Turci i njime vladali gotovo 150 godina. Grad tada dobiva naziv Jakova. O Ibrahim-pašinoj džamiji Šefko ef. Omerbašić je napisao: „Đakovačka župna crkva Svih svetih najzanimljivija je građevina iz turskoga doba u Slavoniji. Njezina je povijest još uvijek dosta nejasna. Teško je reći kada je sagrađena i ko ju je gradio. Jedni misle da je ona srednjovjekovna crkva svetog Lovre, koja se 1336. godine spominje kao župska crkva u Đakovu, a Turci je pretvorili u džamiju. Drugi smatraju da je ona izvorno turska građevina, na šta očito upućuje bizantsko-maurski stil arhitekture. Čini se da je ovo drugo miš-ljenje vjerojatnije, pogotovu kad znamo da su Turci nerado pretvarali kršćanske crkve u džamije.“

U Đakovu postoji i mezarje koje je nastalo devedesetih, u vrijeme izbjegličkog centra u obližnjim Gašincima. Prema kazivanju Nakila Selimija, uglednog ugostitelja iz Đakova, u mezarju se nalazi 129 mezara, 122 Bošnjaka i 7 Albanaca. Posljednji musliman ovdje je ukopan 2002. godine. Nakil je zabrinut kakva će biti daljnja sudbina ovog mezarja.

Sa Nakilom odlazimo u kuću Ajvaza Selimija gdje će se desiti akika, nadijevanje imena novorođenčetu. Idriz efendija je pripremio mevludski program. Atmosfera je lijepa. Okupili su se rođaci i prijatelji Selimijevih. Program se završava zajedničkom večerom.

Kiša i dalje pada. Hladna. Prava zimska. Valja nama ponovo u Gunju, preko slavonskih ravnica.

00Slicica zelim Print

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija