Islamska zajednica umjesto države

Najčešći komentari vjernika koji doživljavaju ili su doživljavali Sarajevo kao duhovni centar bili su naglašavanje osjećaja da je Sarajevo „zaboravilo region“, uz to ističući razumijevanje za sve ono što se Bosni i Sarajevu dešavalo u proteklim godinama. Pri tome je najviše razumijevanja bilo za Islamsku zajednicu u BiH koja i danas ima važne aktivnosti u regionu. Svi sagovornici su uzeli u obzir društveno-političko stanje u Bosni, ali s pravom nisu pronašli opravdanje za nezainteresiranost brojnih institucija za muslimane u regionu, pri čemu se često mislilo na Bošnjake i druge koji se identificiraju s kulturno-tradicionalnim vrijednostima koje baštine muslimani koji su nekada imali zajedničku Islamsku zajednicu. Islamska zajednica u BiH je nakon raspada bila umnogome zauzeta obnovom vlastite infrastrukture na području Bosne i Hercegovine, što je ostavilo vidljive tragove na percepciju muslimana u regionu o Islamskoj zajednici u BiH, Sarajevu kao nekadašnjem duhovnom centru i odnosu nekadašnjeg izvora svih ideja i pokreta prema muslimanima u regionu.

U tom kontekstu, ovaj niz svojevrsnih zaključaka i prijedloga usmjerili smo na ono što Islamska zajednica u BiH i muslimani sami mogu učiniti na oživljavanje i čuvanje duhovnih i kulturnih veza muslimana u regionu. To ne znači da brojni političari kao i kulturne i naučne institucije u Bosni, koje u svojim uredima imaju i muslimane, ne mogu učiniti više na zbližavanju ljudi koji su jučer dijelili iste vrijednosti kroz zajedničke kulturne i vjerske institucije, već jednostavno čekajući da oni učine veće iskorake ili da izađu iz sjene političkih stranaka čini se kao čekanje Godoa. Zadnji sastanak ili pokušaj sastanka bošnjačkih političara iz regiona u Sarajevu bio je izložen osudama i kritikama ostalih bošnjačkih političara i akademskog osoblja zbog potencijalne zloupotrebe. Međutim, nije se dao ni konkretan plan kako treba sarađivati u regionu osim preporuka da bi institucije trebale sarađivati, odnosno rezultirao je onim što se sluša već godinama i besperspektivno potvrđuje samo kao prazna priča dok vrijeme prolazi. Naravno, protok vremena kreira i nove obrasce ponašanja, slike, prilike, percepciju, osjećaje i možda je odluka političara, akademskog osoblja, rukovodilaca kulturnih i drugih institucija da to što muslimani regiona sve manje znaju jedni za druge treba prihvatiti kao realnost na koju ne treba obraćati pažnju i o saradnji govoriti na nivou kako se govori o saradnji npr. Mađara i Bugara ili Francuza i Rumuna. Posebna je priča koliko će to utjecati na mlade generacije koje su odrasle uz priče roditelja o vezama u regionu.

Novi Pazar i Beograd umjesto Sarajeva

S obzirom na odsustvo većeg angažmana kulturnih institucija i političkih predstavnika na koje muslimani u regionu računaju tokom posjeta Sarajevu, pojavile su se dvije teze koje su sagovornici pokušali argumentirati različitim primjerima. Prva jeste da institucije u Novom Pazaru imaju ozbiljniji angažman u Srbiji, Crnoj Gori, Sjevernoj Makedonij i na Kosovu, stoga muslimani, naročito mlađe generacije, sve češće Novi Pazar doživljavaju kao što su ranije generacije doživljavale Sarajevo. Druga jeste da mladi iz više razloga biraju Beograd kao glavnu destinaciju za studij i život kao što se nekada ranije biralo Sarajevo. Beograd im postaje cilj kojem teže i grad u kojem žele nastaviti ne samo studij nego i karijeru.

Sarajevske predrasude i još veći problem

Sarajevski vicevi o „došljacima“iz Sandžaka mogu biti bezazleni, ali ih ipak treba promatrati u okviru postojećeg našeg odnosa prema ljudima koji dolaze iz Sandžka, ali i drugih krajeva istočno od Bosne s obzirom da mnogi i ne prave razliku je li neko porijeklom iz Sandžaka ili npr. Makedonije. Međutim, još veći problem, pored predrasuda s kojima se mladi koji dolaze u Sarajevo i općenito u Bosnu susreću, jeste odnos same države prema njima. Kao Bošnjaci ne mogu dobiti bosansko državljanstvo, nemaju nikakvih olakšavajućih okolnosti za studij ili studentski život i onda se ne treba čuditi da se okreću Beogradu za rad i studij ili čak Bugarskoj zbog čega se izjašnjavaju kao Bugari. Mnogima je lakše studirati u Istočnom Sarajevu nego u Sarajevu. Vrijedno naglašavanja jeste da rukovodstvo Studentskog centra Islamske zajednice u Sarajevu nastoji osigurati smještaj u studentskom domu pojedinim studentima Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu koji dolaze izvan Bosne. Studenti koji studiraju islamske nauke zbog onoga što im omogućava Novi Pazar biraju ovaj grad za studije, a neki radi stipendija ali i zbog političkog utjecaja iz Novog Pazara biraju radije islamske fakultete u Turskoj.

Gdje su vjerski lideri

Naši vjerski predstavnici češće se susreću u Mekki, Istanbulu, Kairu ili nekom drugom centru nego u Sarajevu, Prištini ili Skoplju. Kao da je nastao vakuum u međusobnoj interakciji, ne samo na institucionalnom, već i na personalnom nivou – jedna je od rečenica koja umnogome objedinjava mišljenja koja su se mogla čuti u regionu od sagovornika kada je riječ o odnosu vjerskih lidera čak i onih koji formalno sarađuju. Postavlja se pitanje zašto se javnosti čini da su suviše formalizirane ili, pak, opterećene međusobne veze vjerskih lidera na Balkanu da se ne može konkretna i korektna saradnja uspostaviti koja će biti vidljiva vjernicima i kreirati osjećaj bliskosti. Vidljivija saradnja vjerskih lidera može biti posljedica trauma i neopravdanog straha da bi se mogli optužiti za nacionalno, političko ili ideološko zbližavanje, s obzirom na stare optužbe o zelenoj transferzali i slično. Umjesto jasne i vizionarske konkretne saradnje od obrazovanja preko vjerskih programa pa sve do regionalnog pozicioniranja u Evropi, naročito kada se uzme u obzir i ogromna balkanska dijaspora, ostavlja se prostor da vjernici tumače odsustvo vidljive komunikacije među vjerskim liderima kroz različite zapitanosti: da li neke vjerske zajednice žele biti „glavne“spram drugih, da li određeni vjerski lideri prate političke ili nacionalne projekte pa izbjegavaju saradnju koju drugi priželjkuju, da li sporadični odnos vjerskih lidera znači i poruka narodima da se okrenu sebi i uspostave iste takve „sporadične“veze između sebe itd.? Neki od prijedloga su bili i formiranje unije islamskih zajednica Balkana s rotirajućim sistemom u rukovodstvu ili vijeće uleme jugoistočne Evrope s godišnjom zajedničkom konferencijom kao u Davosu.

Turska i alternativni utjecaji u regionu

Sve zajednice muslimana u regionu imaju dobru saradnju s vjerskim institucijama Turske, s obzirom na svesrdnu pomoć koju Dijanet pruža u razvoju ovih zajednica. Saradnja daje odlične rezultate, ali ona treba imati i definiran okvir kako se autentični izrazi duhovnosti ovog regiona ne bi nesvjesno mijenjali, a vjerske zajednice postale u potpunosti ovisne o rješenjima van njihovih intelektualnih i institucionalnih potencijala. Širenjem alternativnih ili vaninstitucionalnih tumačenja, među kojima su i ona s ideološkim aspiracijama, muslimani u regionu su izloženi tumačenjima i praksama koje otvaraju polemike. To je zajednički izazov svih vjerskih zajednica muslimana u regionu i dok one poštuju međusobni teritorijalni integritet, što znači i odobrenje za ulazak nekog predavača iz jedne države u drugu, neka tumačenja, kao što je tzv. selefijsko, rasprostire se širom regiona bez ograničenja osim ako dođu od državnih agencija. Tamo gdje se selefijsko tumačenje vjere uveliko proširilo jeste teritorij Sandžaka, što bi moglo ostaviti veliki trag na instiitucionalnu i općenito islamsku tradiciju muslimana ovih postora.

Obrazovanje i promjena silabusa

Na opće obrazovanje i ono što se uči u školama ne možemo utjecati kao što to rade srpske institucije i Srpska pravoslavna crkva u regionu, ali Islamska zajednica ima ekskluzivno pravo da barem u svojim odgojno-obrazovim ustanovama posveti pažnju muslimanima u regionu, u smislu da se podigne svijest o zajedničkoj povijesti, kulturi, tradiciji, mogućnostima, potencijalu, ali i traumi i tragediji koje muslimani stoljećima proživljavaju. Možda je neumjesno i bespotrebno, ali je u kontekstu naših odnosa opravdano pitanje kako mlade generacije doživljavaju vrlo bliskim Turke i Arape spram onoga šta osjećaju prema muslimanima u regionu. Kada, odnosno, ako se bude posvetila pažnja „bliskosti“kroz prizmu prošlosti, sadašnjosti i budućnosti onda ona ne smije biti samo na nivou brojki, socio-demografskih izvještaja i pukih činjenica koje stvaraju puke činjenične ljude.

Lektire u medresama

Muslimani u regionu, naročito Bošnjaci, imaju kvalitetne književnike. Medrese vjerskih zajednica u regionu mogu razmotriti mogućnost uvođenja nekih naslova kao obavezne lektire kako bi se upoznalo međusobno naslijeđe. Sami Bošnjaci imaju problema s očuvanjem bosanskog jezika kroz koji se baštini njihov identitet, stoga napori Islamske zajednice da očuvaju bosanski jezik kroz seminare u regionu su izuzetno pozitivan projekat koji, nažalost, ne prate druge institucije.

Ekskurzije i grupne vize

Islamska zajednica ima mogućnost povezivanja mladih kroz ustanove s internatima i bilo bi važno ponuditi mladima Vojvodine, Beograda, Skoplja, Prizrena da borave i budu dio edukativno-zabavnih programa u medresama u Novom Pazaru, Tuzli, Sarajevu itd. Drugi oblik povezivanja mladih jesu ekskurzije odnosno sistematski pristup osmišljavanju ekskurzija, jer već postoji volja za posjetama iako znatno više izražena kod mentora koji rade s mladima u drugim zemljama nego onih u Bosni. Stoga, potrebno je sačiniti obavezni plan putovanja i ekskurzija za mlade u medresama i islamskim fakultetima u Bosni kako bi imali svijest o svojim vršnjacima od Makedonije do Slovenije, među kojima će usputne destinacije, poput mesdžida u Dubrovniku, biti posebno prijatno iznenađenje za njih. Mnogi mladi nemaju nikakvu svijest o tome da su muslimani u regionu povezani i rodbinski, i prijateljski i da pripadaju ili su pripadali jednoj vjerskoj instituciji. Treba imati na umu da je zahvaljujući susretljivosti kosovske vlasti moguće organizirati grupne vize za mlade koji bi planirali ekskurziju npr. u predivnom Prizrenu. Naravno, ekskurzije se mogu organizirati i za džematlije naših džemata, a potrebno je porodicama predstaviti muslimanski identitet zemalja u regionu kao odličnih destinacija za godišnje odmore. Primjera radi, povratna aviokarta za Skoplje košta samo 200 KM. Ekskurzije u Bosnu su posebno važne za mlade koji žive u Sloveniji i Hrvatskoj. S obzirom da mladi teže i drugim zemljama Evropske unije nedostatak sistematskog povezivanja s regionom rezultira opasnošću da se mladi udalje od svake ideje povezivanja s regionom.

"Razmjena" djece

Razmjena učenika medrese je jedan od projekata koji inicijalno postoji, ali ovaj projekat je potrebno unaprijediti, jer je od posebne važnosti i ne iziskuje posebne troškove. Novi oblik „razmjene“djece jeste kreiranje grupe zainteresiranih porodica koje bi prihvatile razmjenu na način da njihovo dijete boravi sedam dana kod porodice koja ima vršnjaka u drugom gradu, a kasnije da njihovo dijete bude domaćin djetetu kod kojeg je boravilo.

Razmjena vaiza, hatiba i učača

U cilju jačanja duhovnih i kulturnih veza u okviru institucija vjerskih zajednica razmjena vaiza tokom ramazana je ideja kojoj bi se trebala posvetiti pažnja. Islamska zajednica u BiH već šalje sejjar-vaize na Kosovo i u Makedoniju, ali da li je moguće napraviti početne korake da i vaizi iz drugih zemalja dolaze u Bosnu i domovinske zemlje? Također, to je moguće činiti i s hatibima. U Crnoj Gori jedno od pitanja je bilo zašto imami iz Bosne ne bi držali hutbe po ovoj zemlji, a da imami iz Crne Gore budu gostujući hatibi barem u Sarajevu. Jezičke barijere između Albanaca i Bošnjaka mogu se prebroditi tokom ramazana zamjenom dobrih učača Kur'ana koji bi mogli predvoditi teravije, noćne namaze i učiti mukabele.

Muslimanska nevidljivost

Nedostatak ili raspad kulturnih institucija muslimana ili, pak, njihova fragmentacija, naročito u Hrvatskoj i Sloveniji, problem je na koji Islamska zajednica teško može utjecati, ali se može nastojati podići svijest o važnosti zbližavanja i opasnosti od fragmentacije koja uništava i dugogodišnje uspješne projekte. U mnogim zemljama regiona vidljivost muslimana ovisi u prvom redu o njihovom prisustvu u obrazovanju, medijima, javnim ustanovama i slično, a trenutno stanje je takvo da postoji značajan broj istaknutih muslimana u društvima regiona koji djeluju kao jake individue bez ikakve želje za međusobnom saradnjom zbog mnogih zajedničkih projekata koji su vremenom privatizirani. U tom kontekstu, Islamska zajednica može imati medijatorsku ulogu u cilju zbližavanja tih ljudi u organizacijama koje bi djelovale u tim društvima. Potencijal muslimanskih privrednika, naročito onih koji se ne mogu smatrati redovnim u džamijskim aktivnostima, je malo iskorišten, a oni mogu omogućiti pokretanje određenih projekata kao što je, primjera radi, osiguranje prvog kulturnog centra u Skoplju kako bi se znalo da u ovoj zemlji postoji bogato naslijeđe muslimanskog i bošnjačkog identiteta koje inače prožima cijeli region.

"Beogradska" budućnost

Dok Novi Pazar i gradovi koji pripadaju teritoriji Sandžaka, zbog brojnosti vjerničke populacije, kao i brojnosti onih koji pomažu svoje rodne krajeve iz inozemstva, muslimani u srednjem i sjevernom dijelu Srbije prepušteni su silnicama asimilacije bez dovoljno institucionalnih mogućnosti da podignu svijest kod novih generacija da budu slobodni u ovoj zemlji. Nakon raspada Jugoslavije u mnogim gradovima Sandžaka muslimani su osjetili slobodu, napredovali u svojim vjerskim aktivnostima, izgradnji infrastukture, dok su se u Beogradu muslimani suočili s velikim izazovima. Prvi je jak utjecaj asimilacije što je ostavilo posljedice na identitet muslimana, drugi je nedostatak kvalitetnih vjersko-kulturnih sadržaja čime bi se ojačao identitet muslimana te formiranje paralelne vjerske zajednice koja na svojevrstan način radi protiv unaprjeđenja muslimanskog identiteta u Beogradu. Djelovanje te paralelne zajednice sa sjedištem u Beogradu savršeno se okalemilo na srbijansku politiku. Naravo, zahvaljujući naporima Mešihata u Novom Pazaru muslimani nisu sami, ali je pitanje koliko se pomaže Mešihatu da prebrodi sve izazove koje sputavaju ove muslimane da žive islam punim plućima u Beogradu, ali i Vojvodini. Islamska zajednica sa svojim vjerskim objektima je neosporno važan izvor svih komunikacija, ali ogroman broj muslimana ostaje izolovan jer nisu privrženi džamiji i džamijskim aktivnostima. S obzirom na strukturu muslimanskog stanovništva glavni problem muslimana jeste nedostatak kulturnih udruženja koja bi bila naslonjena na neku maticu ili instituciju koja bi koordinirala rad. Pod pritiskom ovih izazova mnogi nemaju taj luksuz da uspostavljaju konekcije s drugim muslimanima u regionu, a, s druge strane, pitanje je koliko muslimani znaju i žele znati za muslimane u Beogradu i Vojvodini.