Događaji u Čikagu prije tačno 132 godine promijenili su svijet, omogućili su da u većini država radnici budu zaštićeni zakonom koji im garantuje maksimalno dnevno radno vrijeme od osam sati. Međutim, u Americi, odakle je sve krenulo, ni danas zakonom nije zagarantirano osmosatno radno vrijeme, ni danas nije regulirano pitanje slobodnih dana, godišnjih odmora, plaćanje preko-vremenog rada...

Međunarodni dan radnika, 1. maj, u mnogim zemljama, pa i u našoj, poznat kao Međunarodni praznik rada je neradni dan. Datum su odredile nadnacionalne organizacije bliske socijalističkim i komunističkim partijama kao dan sjećanja na događaje koji su se desili u Čikagu 4. maja 1886. godine.

Karta svijeta na kojoj su crvenom bojom označene zemlje u kojima je Prvi maj službeni državni praznik, a plavom one u kojima nije.

Nastanak sindikata

Kako su se u Americi krajem 19. stoljeća razvijali sindikati i radnički pokreti tako su i sindikalisti počeli birati razne datume kao dane kad bi se trebao slaviti rad. U SAD i Kanadi prvi put je još 1880. godine predloženo da prvi ponedjeljak u septembru bude Dan rada. Oregon je bila prva država u kojoj se 1887. počeo obilježavati Dan rada u septembru, a 1894. godine taj dan je proglašen službenim saveznim praznikom SAD. Prvi uspostavljeni Praznik rada nije bio u maju, već u septembru.
Prvi maj je odabran da bude Međunarodni praznik rada kao komemoracija na žrtve Haymarket demonstracija ili Haymarket masakra koji se desio u Čikagu 4. maja 1886. godine. Naime, nakon Građanskog rata, 80-ih godina 19. stoljeća, u SAD-u naglo počinje rasti industrijska proizvodnja. Čikago je bio najveći i najznačajniji industrijski grad u Americi, gdje su radnici radili 10 sati dnevno, svaki dan osim nedjelje. Grad postaje rasadnik prvih ideja o potrebi radnika za boljim uvjetima rada. Poslodavci su na to odgovorili antisindikalnim mjerama tako što su otpuštali članove sindikata, ucjenjivali su radnike na razne načine, zaključavali su ih u tvornicama, organizirali pokrete štrajkolomoca, upošljavali doušnike i podgrijavali etničke sukobe s ciljem razbijanja jedinstva radnika. Sve glavne novine podržavale su kapitaliste i bile su neprijateljski orijentirane prema malim novinskim glasilima koji su podržavali prava radnika i doseljenika. Međutim, uprkos ovome, sindikalne organizacije su rasle iz dana u dan. Članstvo u organizaciji nazvanoj Vitezovi rada koja je odbijala socijalizam i radikalizam, ali je podržavala borbu za osmosatno radno vrijeme poraslo je sa 70.000 1884. godine na više od 700.000 1886. godine. Međutim, istovremeno se rađaju i anarhistički pokreti s više hiljada članova, većinom doseljenika. Cilj im je bio nasilnim metodama izboriti se za svoja prava. Članovi tih pokreta ubrzano su se naoružavali, dobavljali eksplozive s namjerama da silom preuzmu glavne industrijske tačke u većim gradovima.

Osam sati rada

Oktobra 1884. godine na konvenciji Federacije trgovačkih i radničkih sindikata jednostrano je proglašen 1. maj 1886. danom otkada će širom SAD-a osmosatno radno vrijeme postati standard. Kako se datum približavao, sindikati su pripremali generalni štrajk. U subotu 1. maja 1886. godine na hiljade radnika je stupilo u štrajk s parolom: Osmosatni radni dan s istom plaćom. Pretpostavlja se da je širom Amerike toga dana oko pola miliona ljudi izašlo na proteste. Veliki broj policajaca pokušavao je silom uništiti štrajk. Dovodili su štrajkolomce da rade u tvornicama. Štrajkači, svjesni opasnosti, insistirali su na nenasilnom ponašanju, ali i na očuvanju jedinstva. U tvornici poljoprivrednih mašina u Čikagu 3. maja, uprkos pozivima štrajkača na mir, policija je otvorila vatru. Dva radnika su ubijena, a prema napisima pojedinih novina policija je ubila šestoricu štrajkača.
Nasilje je izazvalo provalu ogorčenja među radnicima. Vrlo brzo je odštampan letak na njemačkom i engleskom jeziku koji poziva radnike da se sutra, 4. maja, okupe na Haymarket trgu da iskažu protest policijskom nasilju. Demonstracije su počele mirno. Oko 3.000 radnika se okupilo na trgu, a veliki broj policajaca ih je opkolio. U 10 i 30 snažne policijske snage su umarširale među demonstrante tražeći da se skup prekine. Iznenada, nepoznata osoba je bacila bombu kućne izrade prema policijskom kordonu. Uslijedio je bjesomučan odgovor policajaca. Neselektivno su otvorili vatru iz svih raspoloživih oružja na nenaoružane radnike. Sedam policajaca je poginulo a veliki broj civila je ubijen u policijskoj odmazdi. Tačan broj poginulih civila nikad nije objavljen. Prema policijskim izvještajima samo četiri radnika su poginula. Međutim, novinari koji su izvještavali s lica mjesta zabilježili su da je na trgu bilo više od 50 mrtvih civila. Zbog toga su događanja na Haymarketu nazvali klaonicom.
Posljedica majskog štrajka u Čikagu bio je opći lov na vještice širom Amerike. Na stotine radnika je uhapšeno a njemački i češki doseljenici bili su izloženi stalnim torturama, provokacijama i maltretriranjima - većinu radnika u Čikagu toga vremena činili su doseljenici iz Njemačke i Češke. Četverica sindikalnih vođa su na suđenju, koje je bilo smijurija od pravde, osuđeni na smrt te su za nešto više od godinu dana pogubljeni vješanjem.
Na Prvom kongresu organizacije socijalističkih i radničkih partija (Druga internacionala) održanom u Parizu 1889. godine zaključeno je da se 1890. godine, gdje je god to moguće, održe demonstracije na godišnjicu čikaških protesta. Formalno, na Drugom kongresu internacionale 1891. godine proglašeno je da se svake godine prvi maj obilježava kao dan kad će radnici demnostrirati za bolje uvjete rada. Kao neradni dan prvi maj je proglašen 1904. godine na socijalističkom kongresu u Amsterdamu. Kao obaveza nametnuta je svim radnicima svijeta da 1. maja prestanu raditi što bi simboliziralo štrajk kao način borbe za bolje uvjete rada.
Širom svijeta počele su se organizirati protesti i demonstracije s ciljem poboljšanja položaja radnika. U komunističkim zemljaka kao što su bile Sovjetski savez, Kuba, Kina Prvi maj je postao najznačajniji praznik. Katolička crkva je 1955. godine Prvi maj posvetila „Sv. Josipu radniku“ jer je Josip, prema njihovom vjerovanju, zaštitnik radnika i zanatlija.

Prvi maj danas

Danas je Prvi maj nacionalni javni praznik u većini zemljama širom svijeta. U nekim zemljama, kao što su SAD i Kanada ili Japan, postoji Dan rada kao praznik, ali se ne obilježava 1. maja.
U skoro svim zaljevskim islamskim državama, uključujući Saudijsku Arabiju i Iran Prvi maj nije praznik. U Iranu je Međunarodni dan radnika priznat kao poseban dan i po zakonu o radu priznat je kao službeni praznik, ali se ne obilježava kao opći nacionalni praznik. Istovremeno, Prvi maj kao Međunarodni dan rada je državni praznik u velikom broju zemalja sa muslimanskom većinom kao što su Egipat, Ažir, Tunis, Maroko, Turska, Irak, Sirija, Palestina, Pakistan, Indonezija, Malezija.