Članovi porodica nestalih ‘92-’95 nisu davali izjave za medije na 20. kolektivnoj dženazi u Gornjoj Kalesiji 1. juna 2018. u znak protesta zbog zastoja u traganju za njihovim nestalim zbog kojeg je u ovoj dženazi ukopana samo jedna žrtva. Njihovo ogorčenje je tog dana izkazano teškom i bolnom šutnjom.

„Razumijemo gorčinu porodica šehida Zvornika, Bratunca, Vlasenice, Srebrenice i porodica svih naših šehida. Razumijemo rezigniranost udruženja koja ulažu velike napore kako bi se istina pokazala u cijelosti. Moramo im pomoći. S ovog mjesta, svi zajedno, pozivamo one koji imaju dužnost da obave sve poslove vezane za grobnice u Bosni i Hercegovini, za identifikaciju i sve drugo što je neohodno kako bismo obavili dženazu namaz svim šehidima, kako bi se oni smirili u svom kaburskom životu i kako bi se smirile njihove porodice i svi mi. Očigledno će ovaj put biti dug, ali mi se nećemo umoriti. Uvijek ćemo biti na ovom mjestu sa Zvorničanima, sa Podrinjcima“, poručio je tuzlanski muftija Vahid-ef. Fazlović na dvadesetoj kolektivnoj dženazi u Gornjoj Kalesiji u kojoj je ukopan samo Omer Subašić, ubijeno na kućnom pragu u Zvorniku 8. aprila 1992. u 76. godini života. Njegovi posmrtni ostaci su pronađeni 2016. u grobnici Kazan Bašče, a identificirani u decembru 2017. godine.
„Niko od nas iz udruženja porodica žrtava na dženazi nije htio dati nikakvu izjavu. Nismo htjeli izaći pred novinare. To je bio naš protest zbog zastoja u procesu traganja za našim nestalim. Iz poštovanja prema dženazi, prema porodici žrtve Omera Subašića koji je ukopan u ovoj dženazi, nismo željeli praviti proteste, željeli smo da se dostojanstveno ukopa. Vidjećemo dogodine, ako se bude živo, šta ćemo dalje. Nije to samo problem Zvornika, znate da je i u Bratuncu samo jedno ukopano, a koliko majki, očeva i djece još iščekuje vijest o pronalasku njihovih nestalih. Tražili smo od Tužilaštva da se ponudi osobama osuđenim za ove zločine da otkriju gdje su lokacije masovnih grobnica, da naprave neku nagodbu sa njima - neka im daju i blažu kaznu samo da dođemo do posmrtnih ostataka naših najmilijih, da ih ukopamo, da dušu smirimo“, kazao nam je predsjednik Udruženja porodica zarobljenih i nestalih lica općine Zvornik Ahmed Grahić nekoliko dana nakon dženaze. Grahić je u grobnici Crni vrh našao posmrtne ostatke oca Hajdara, braće Safeta i Halče, kao i trojicu amidža i četiri njihova sina. „Od te 2003. kada je otkrivena masovna grobnica Crni vrh više nije pronađena nijedna koščica iz grupe sa Bijelog Potoka“, upozorava Grahić.
„Majke umiru ne dočekavši da ukopaju svoje ubijene. Samo u Đulićima su u ove dvije-tri godine umrle majka Hadžira Grahić čijih je pet sinova i pet unuka ubijeno u Bijelom Potoku i majka Senija Ibrahimović čijih je pet sinova ubijeno“, kazala nam je Suada Selimović iz Đulića kojoj su u Bijelom Potoku ubili muža Hasana i njegova četiri brata, najstarijeg Avdiju sa sinovima Amirom i Emirom, Agana, Husejna i Aliju, kao i svekra Safeta. Posmrtni ostaci Alije i Avdijinog Amira još nisu pronađeni.
Nema još 247 stradalih iz Bijelog Potoka. U najavi manifestacija za Glas Drine predsjednik Organizacionog odbora za obilježavanje 26 godina od zločina u Zvorniku Mustafa-ef. Muharemovivć je pozvao na podršku članovima porodica nestalih. „Još uvijek se 418 Zvorničana vodi kao nestali. Njihove porodice i svi mi koji pratimo ovaj proces vidimo da više nema potrebnog intenziteta aktivnosti u potrazi za tijelima ubijenih. Kao da je prisutna poruka: eto dosta je bilo, što je pronađeno pronađeno je, a majke i drugi srodnici još uvijek čekaju mezar za svoje ubijene. Nije isto majki, ocu, sinu, kćerki ubijenih, koji znaju gdje je mezar i onima koji to ne znaju. Mi smo uz njih i pozivamo institucije i medije da ih podrže u njihovim zahtjevima“, kazao je ef. Muharemović.
„Ako znamo da je samo iz Bijelog Potoka 668 muškaraca stradalo, a da njih 247 nije pronađeno, to je 5 punih autobusa ljudi. Nemoguće je da se ne zna gdje su ti ljudi“, kazao je Haris-ef. Mustajbašić, glavni imam Medžlisa IZ Zvornik na pres konferenciji najave manifestacija obilježavanja zločina u Zvorniku i uputio apel onima koji znaju gdje su skrivene grobnice i tako pomognu članovima porodica ubijenih.

Obilježavanje masovnih zločina u Zvorniku traje više od mjesec dana

Obilježavanje masovnih zločina u Zvorniku počinje u Snagovu 29. aprila, a završava 2. juna u Liplju. U Snagovu je 29. aprila 1992. počinjen strašan zločin u kome je 36 Bošnjaka strijeljano u Rašidovom hanu, a zatim spaljeno na lomači. Među njima je bilo dijete od dvije godine, kao i druga maloljetna djeca, trudnice i starci.
Nakon Snagova skupovi podsjećanja se održavaju u Kobilićima, Grbavcima, Jusićima, na Drinjači i Diviču, nakon čega 31. maja tradicionalnom „Šetnjom smrti“ članovi porodica ubijenih i onih koji ih podržaju idu od Klise do Bijelog Potoka podsjećajući na ubijene muškarce sela uz dolinu rijeke Sapne. Nakon toga autobusima idu u Tehnički školski centar u Karakaju i logor Pilicu gdje su vršene masovne egzekucije Bošnjaka.
Tu na tim stratištima vidimo koliko je majkama teško. Čujete kako majka čiji su sinovi išli u ovu školu govori: Umjesto da vam dolazim ovdje na roditeljski sastanak, ja dolazim da vidim gdje ste bili mučeni. Velika je to neprolazna bol, ali i snaga majki na njihovom putu za istinu,“ kaže Mustafa-ef. Muharemović.

Na Klišanskim noćima ove godine bio i Vedad Ibišević

Navečer 31. maja se održavaju Klišanske noći straha i neizvjesnosti kada se podsjeća na noć u kojoj je hiljade stanovnika zvorničkih sela bilo sakupljeno u Klisi i sa zebnjom čekalo šta ih čeka sutra. Ove godine je u okviru kulturnog programa Klišanske noći straha i neizvjesnosti promovirana knjiga „Skinuti sa hljeba i vode“ autora Nazima Ibrahimovića i Hazima Karića u kojoj su skupljene izjave preživjelih svjedoka najtežih zločina počinjenih nad civilima Bošnjacima u zvorničkim selima: Klis, Đulići, Sjenokos, Kaludrani, Džine, Bijeli Potok, Kućić Kula, Mrakodo i drugim. Među brojnim gostima u Klisi sa članovima porodica ove godine je bio i svjetski poznati fudbaler Vedad Ibišević, kao i predstavnici Fonda za humanitarno pravo i Žena u crnom iz Beograda koje su sa članovima porodica ubijenih bile u Šetnji smrti i svim drugim obilascima stratišta, kao i na dženazi.
Manifestacije obilježavanja zločina se završavaju 2. juna u Liplju, na godišnjicu oslobađanja logora za civile koji je ovdje bio smješten. To je jedini logor u BiH koji su mještani sami oslobodili i pri tome pronašli 27 ubijene žrtve, među kojima je bila djevojčica od 12 godina i 11 žena.

Mali broj presuđenih za masovne zločine u Zvorniku

Pred sudovima u BiH donesene su tri presude za zločine nad civilima u Zvorniku. Sreten Lazarević, Dragan Stanojević i Slobodan Ostojić proglašeni su krivima jer su kao rezervni policajci Stanice javne bezbjednosti (SJB) Zvornik i stražari u Sudu za prekršaje i zgradi “Novi Izvor” u Zvorniku nečovječno postupali prema nezakonito zatočenim civilima Bošnjacima.
Pred Specijalnim sudom za ratne zločine u Beogradu za zločine u Zvorniku osuđeni su Darko Janković Pufta, Dragan Slavković Toro, Ivan Korać, Siniša Filipović zvani Lopov i Goran Savić. Bivši komandant Teritorijalne odbrane Zvornika Branko Popović osuđen je na 15 godina zatvora, a ratni predsjednik općine Branko Grujić dobio je 6 godina.
Članovi Predsjedništva RS Momčilo Krajišnik i Biljana Plavšić su pred Haškim tribunalom presuđeni i za zločine u Zvorniku. U prvostepenoj presudi bivšem predsjedniku RS Radovanu Karadžiću stoji i presuda za zločine u Zvorniku u sklopu dijela presude koji se odnosi na zločine u 20 općina, a koji su počeli od marta 1992., kao i kod ratnog komandanta Vojske RS Ratko Mladić i ministra unutrašnjih poslova RS Miće Stanišića. U ponovljenom procesu koji se pred Međunarodnim mehanizmom za krivične sudove u Hagu vodi protiv bivših čelnika Državne bezbjednosti Srbije Jovica Stanišić i Franko Simatović odgovaraju i za zločine u Zvorniku. Sud u Šapcu je osudio bivšeg komandatna paravojne formacije “Žute ose” Dušana Vučkovića, zvanog Repić, na 10 godina zatvora. Vučković se nakon istrage našao i u optužnici Tužilaštva za ratne zločine u Beogradu zajedno sa još šestericom optuženih za zločine počinjene u Zvorniku i okolini nad civilima od početka maja do polovine jula 1992. godine, ali je 17. marta 2005. godine umro u zatvoru.
Suada Selimović je svjedočila u sudskom procesu za zločine u Zvorniku koji je započeo 2005. i trajao pet godina, uz podršku Fonda za humanitarno pravo i Žena u crnom. Izražavajući nezadovoljstvo malom kaznom za organizitora zločina u Zvorniku Branka Grujića koju je već odležao. „Taj Branko Grujić i danas živi ovdje i dio je vlasti. I danas je odbornik u Općini Zvornik“, kaže Selimović koja se sa svojom djecom među prvima vratila u Đuliće. „Ako ne budemo ćutali, ako otkrijemo zločine i masovne grobnice, tek onda imamo šanse za pomirenje“, poručila je Selimović.