Vihor rata”, “grad koji se zaledio”, “bratoubilački rat” i slične romantizirajuće sintagme umanjuju prave namjere i obim onoga što se desilo u Bosni i Hercegovini, a to su agresija i genocid. Ne postoji mnogo istina – istina je samo jedna i iza nje stoje historijske i pravno utemeljene činjenice. Međutim, postoji niz neistina, lažnih vijesti i malicioznih interpretacija koje služe raznim ličnim i političkim interesima onih koji ih p(r)oturaju.

Nakon Drugog svjetskog rata i otkrića razmjera zločina Trećeg Rajha, svijet je bio šokiran obimom zla kojeg je čovjek mogao nanijeti drugom čovjeku. Približno šest miliona Židova iz raznih dijelova Europe, koje je vlada nacističke Njemačke smatrala ‘nepodobnim’ su ubijeni u logorima. Romi, osobe s raznim vrstama invaliditeta i ostale skupine koje su arhitektima genocida predstavljale prepreku u stvaranju društva kakvog su oni zamislili, su također bili predmetom istrijebljenja. Mnogi su tada pomislili da su jedino čudovišta bila uključena u ubijanja i mučenja. Međutim, u redovima nacističke mašinerije zatekli su ‘obične’ ljude, a ne žive inkarnacije Iblisa i njegove nevidljive vojske. U godinama poraća mnogi znanstvenici iz raznih društvenih i humanističkih nauka su se uključili u potragu za odgovorima na pitanja: kako i zašto je došlo do Holokausta?

Problem čudovišta

Ljeto je 1961, doba mira i prosperiteta. Savršeno prosječni učesnici u eksperimentu profesora Stanleya Milgrama će uskoro saznati niz izuzetno neugodnih činjenica o sebi, koje se mogu sažeti u jednu rečenicu: sposobni su ne samo ubiti, već i mrcvariti mrtvo tijelo zato što im je čovjek u bijelom mantilu rekao da to trebaju učiniti. U onome što će postati jedno od najpoznatijih i najkontroverznijih istraživanja u socijalnoj psihologiji, Milgram je ispitivao pokornost autoritetu, difuziju odgovornosti i konformizam. Rezultati su bili prilično jednostavni: 26 od 40 ispitanika je zadalo električni šok od 450 volti kolegi studentu čija je jedina krivica bila to što nije mogao zapamtiti nasumične riječi, dok su svi učesnici zadali šok od najmanje 300 volti (ispitanik je na početku jasno naglasio da ima problema sa srcem), zato što ih je naučnik-instruktor nagovorio da to učine. Milgramova metodologija, kao i rezultati, su od tada reinterpretirani te danas postoji opći konsenzus da pokornost autoritetu ne objašnjava u potpunosti strahote genocida i ljudske okrutnosti. Međutim, to je bio značajan pomak od pretpostavke da su organizatori i egzekutori neracionalni monstrumi, a ne obični ljudi koje možemo sresti u svojoj porodici, komšiluku ili na radnom mjestu.

Etiketiranje počinilaca genocida kao čudovišta i stvorenja iz noćnih mora, na određenom nivou, distancira jedno racionalno ljudsko ponašanje kao što je nasilje od samog ljudskog iskustva. Shodno vjerovanju, ne očekujemo od neracionalne nemani da poznaje šta je dobro, a šta loše, u terminima ljudske moralnosti. Opasno je čovjeka, čak i implicitno, odriješiti odgovornosti. Štaviše, ovakva konceptualizacija odiše iluzijom da, jednom kada “monstrumi” kao što su Hitler, Karadžić, Mladić ili Pot nestanu, genocidni planovi, politike i posljedice nestaju zajedno s njima. Gorka istina je da se genocid može desiti bilo kojem narodu, u bilo koje doba, kada se za to stvore socio-politički uslovi. To je proces čiji je glavni cilj uništenje jedne nacionalne, etničke, rasne ili religijske skupine i zahtijeva masovnu mobilizaciju ljudi na putu do tog cilja. Stoga niko – od arhitekata, preko intelektualne elite i propagandne mašinerije, pa sve do ljudi koji u konačnici ubijaju – nema rogove niti naoštrene očnjake, već začuđujuće obična ljudska lica.

Problem bolesnika

Iščitavajući i slušajući komentare na različite fašističke i nacionalističke činove i zlodjela osoba koje negiraju, opravdavaju ili glorificiraju genocid nad Bošnjacima, često nailazim na oznake poput: bolesnici ili ludaci. Ovakve izjave mogu se okarakterisati kao uvreda svim osobama koje se pošteno bore s simptomima različitih mentalnih bolesti. Istraživanja dosljedno pokazuju da mali procenat nasilja počine osobe koje pate od mentalnih poremećaja. Ovakvo etiketiranje dodatno ojačava stigmu vezanu uz ovu vrstu poremećaja i slabi položaj tih osoba u društvu. Nadalje, kategorizirajući fašistička uvjerenja kao bolest, mi implicitno opravdavamo ponašanja proizašla iz njih. Iako među ljudima koji podržavaju ekstremne desničarske ideologije postoje oni mentalno oboljeli, njihovo stanje per se ih nije prisililo na to. Pretvarati se da su nečija uvjerenja izvan njihove kontrole, umanjuje činjenicu da su ona uvijek lični izbor. Korak dalje je razmišljanje da osoba nije kriva za vlastitu mentalnu bolesti, ali da ona jeste njena odgovornost. Osim ukoliko se ne radi o očitom psihotičnom stanju u kojoj se osoba odvaja od realnosti, gdje i zakon i religija oslobađaju pojedinca odgovornosti, ne možemo govoriti o posebnom tretmanu zločinaca zbog bilo kojeg drugog popratnog stanja. Svaka odrasla osoba je dužna pobrinuti se za vlastito blagostanje i poduzeti korake prema ozdravljenju. Kriviti mentalnu bolest za radikalizaciju velikog broja individua, slično kao i dehumaniziranje genocida i nasilja, ometa pojedinca u shvatanju kompleksnosti socijalnih procesa koji do njih dovode. To također dovodi do privida da se to dešava samo nekom drugom, tamo u nekom gradu na drugom kraju države, te da se ne može desiti nama i ljudima u našoj okolini. Što, dakako, ne može biti dalje od istine.

Problem dubinske individualne analize

Svjedoci smo da je Zapadna akademija fascinirana ratnim zločincima i ubicama iz cijelog svijeta. Najsvježiji primjer vjerovatno je knjiga Moj ratni zločinac, autorice Jessice Stern, u kojoj ona piše o Radovanu Karadžiću kao o finom gospodinu s manirima i pjesniku. Neki znanstvenici su zavirivali u djetinjstvo Slobodana Miloševića, u pokušajima da objasne njegovu ulogu u genocidu i agresiji na Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i Kosovo. Tamo pronalazimo podatke o zlostavljanjima, samoubistvima i gubicima u Miloševićevoj familiji. Dok je s jedne strane razumljivo da nauka traži odgovore zašto je neko postao upravo takav kakav jeste, kako bi se faktori rizika propoznali i prevenirali, s druge strane ovakva objašnjenja vrlo lahko mogu upasti u zamku opravdavanja. Ne može se poreći postojanje određenih crta ličnosti koje olakšavaju da osoba počini zločin, međutim one nisu ključne. Traume u djetinjstvu jesu jedan od faktora koji mogu doprinijeti uključivanju u nasilje kasnije u životu, međutim šta je sa ljudima koji nakon izuzetno traumatičnih djetinjstava nisu izrasli u ratne zločince i ubice? Da li je i jedno dijete odraslo u Srebrenici u periodu od 1992-1995. godine – uz strah, glad, stradanja, nesigurnost, bol i gubitak najbližih – otišlo ubijati nevine ljude u Srbiji? Naravno da nije! Opet se vraćamo na koncept slobode izbora i svjesnosti te mogućnosti. Čak i kada se čini da osoba prisiljena učiniti nešto i da nema mogućnost izbora, ona to ipak ima.

Genocid i agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu je izuzetno važna tema o kojoj je potrebno govoriti koristeći jasnu terminologiju koja jasno objašnjava istinu o onome što se dogodilo. Jezičke sintagme korištene u svakodnevnom govoru su često vrlo pouzdan indikator različitih oblika negiranja genocida. Stoga je, na putu ka zacjeljivanju historijskih rana, vrlo važno jasno baratati terminologijom koja se oslanja na historijske činjenice i pravomoćne presude. “Vihor rata“, “grad koji se zaledio”, “bratoubilački rat” i slične romantizirajuće sintagme umanjuju prave namjere i obim onoga što se desilo u Bosni i Hercegovini, a to su agresija i genocid. Ne postoji mnogo istina – istina je samo jedna i iza nje stoje historijske i pravno utemeljene činjenice. Međutim, postoji niz neistina, lažnih vijesti i malicioznih interpretacija koje služe raznim ličnim i političkim interesima onih koji ih p(r)oturaju.

Početkom rata, tačnije agresije, na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine, koja zahvata teritoriju cijele države putne, telefonske, željezničke i druge veze, kako Bosne i Hercegovine sa svijetom, tako i unutar same države, u većini slučajeva su prekinute. Ipak, u dom muftije Halilovića stigla je vijest 28. juna 1992. godine da su poginuli njegova šezdesetogodišnja punica Zumra i njen petnaestogodišnji unuk Enver u Brčkom. Poginuli su 20. juna 1992. godine od eksplozije granate ispaljene sa četničkih položaja. U to vrijeme, njegov punac Ahmed i šura Azem su odvedeni u koncentracioni logor “Luka” u Brčkom, a potom premješteni u “Batković” u Bijeljini, gdje ostaju 4-5 mjeseci. Srećom, spašavaju se i odlaze u Austriju. Ovi događaji ostavljaju trag u duši i srcima porodice Halilović. O tome je Ibrahim-efendija kazao: ”Evo šta nam donosi ovaj bezumni rat. Bože, kazni sebebdžije ovog krvavog rata, a pomozi i nagradi mirotvorce. Amin”. Ovi događaji su tek uvertira u ono što će se dešavati muftiji Ibrahim-efendiji Haliloviću i njegovoj supruzi Emini.

Zahid-ef. Makić, banjalučki imam, 23. 9.1992. godine, tragično je izgubio život u povratku kući nakon obavljenja akšam-namaza u “Mehdibeg” džamiji. Ubijen je iz vatrenog oružja. Dženaza mu je klanjana 26.9.1992. godine, a ukopan je u haremu Stupničke džamije. Ovako teška sigurnosna i ekonomska situacija počela je utjecati zdravlje muftije Halilovića. Muftija je u 1992. godini s 92 kg tjelesne težine smršao na 68 kg i isticao da se ne osjeća dobro. A, kada je riječ o ekonomskoj situaciji, kao ilustraciju spomenimo da je plata Muftije u mjesecu januaru 1993. godine iznosila 13 njemačkih maraka.

“U gluho doba noći”, kako to navodi muftija Halilović, 7. maja 1993. godine, srušene su dvije banjalučke džamije “Ferhadija” i “Arnaudija”. To je bio neizreciv bol u dušama Bošnjaka Banja Luke. Ova rušenja najavila su još teža vremena za Bošnjake Banja Luke, a posebno za muftiju Halilovića koji je bio vjerski poglavar toga područja, u čije se srce usadio nemir, tuga i bol.

Zločinački hir se nastavljao, a Bošnjaci su tonuli u dublju agoniju miniranjem džamije u Vrbanji 11. maja 1993. godine. Muftija je uputio pismo Predragu Radiću, predsjedniku Skupštine opštine Banja Luka, u kojem ističe bol i žal za srušenim džamijama te, između ostaloga, kaže: ”Toga dana (7. maja) iza 14 sati tražio me zamjenik komandira Stanice milicije “Centar”, gosp. Mudrinić Pero sa grupom milicionera. Pomislio sam da su se, vršeći svoju dužnost, našli u neposrednoj blizini sjedišta Islamske zajednice i htjeli mi izraziti saučešće povodom rušenja džamija i podijeliti veliki bol sa mnom. Međutim, umjesto očekivanog, oduzeli su mi automobil “Opel IDA” reg. br. BČ-592-30, ključeve i saobraćajnu dozvolu. Tom prilikom rekao sam samom sebi: ”Bože moj, zar baš meni, i baš sada?”

U 1993. godini ili godini “rušenja džamija u Banjoj Luci”, srpska policija privela je Ibrahim-ef. na saslušanje, gdje je nekoliko sati bio izložen verbalnom maltretiranju i islijeđivanju, nakon čega je pušten. Iste te godine je pokušan atentat na njega u njegovom stanu. Naime, nakon rušenja džamija muftija je sa suprugom Eminom i nekoliko komšija redovno obavljao, uglavnom, noćne namaze u svojoj kući, gdje bi poslije popili kahvu i družili se. Te noći su u sobi, gdje su inače klanjali, upalili svjetlo, ali su na prijedlog Ibrahim ef. otišli u dnevnu sobu da prvo kahvenišu. Poslije nekoliko momenata čula se pucnjava i vidjela prašina kako izlazi iz te sobe. U trenutku kada su ušli u sobu, neko je pucao s ulice rafalom iz automatskog oružja. Srećom, niko nije povrijeđen.

Banjalučki muftija Ibrahim ef. Halilović (1946-1998.)

U 1994. godini dva puta, 09.6.1994. i 13.6.1994. godine, muftijin sin Emir Halilović dobiva poziv za vojnu službu. Nakon predočenja dokaza da je Emir u Austriji, taj problem je riješen. Inače, Emir je otišao u Austriju još u martu 1991. godine, prije početka Agresije.

Novo privođenje i saslušanje, repriza onog iz 1993. godine, dogodilo se u 1995. godini, a Ibrahim-ef. je ponovo pušten. U ovoj godini ponovo se desio pokušaj atentata na Muftiju i njegovu suprugu, koji su jednog ljetnog dana sjedili u dvorištu kuće u kasnim poslijepodnevnim satima. Trenutak nakon što su ušli u kuću, čuli su jaku eksploziju od koje su im polomljena stakla na prozorima. Kada su izašli u dvorište, vidjeli su krater koji je napravila ručna bomba, poznata kao kašikara. I ovaj put je, nasreću, izbjegnuta tragedija.

Tiranija, zlostavljanje, silovanja, maltretiranja i ubistva u Banjoj Luci su bila svakodnevna pojava kojoj su bili izloženi tamošnji Bošnjaci od strane srpsko-četničkih policijskih i vojnih snaga. Između ostalog, novine “Oslobođenje” zabilježile su jedan slučaj u januarskom broju 1996. godine. U članku se kaže: ”…Potkraj juna 1992. godine, (Ranko) Češić je sa izvjesnim Slobodanom i još šest pripadnika srpske vojske provalio u kuću Ahmeta Rašidovića. Zlikovci su prvo pokupili nakit, dragocjenosti i devize, a potom ubili Zumru, Envera, Sadana, te pucali u Kadu Huseinbašić koja je, srećom, ostala živa… Iako je rat zaustavljen krajem 1995. godine, potpisivanjem mirovnog sporazuma u Dejtonu (SAD), sigurnosna, kao i svaka druga situacija u Banjoj Luci, još nije bila na zadovoljavajućem nivou. Nakon prestanka ratnog stanja muftijina glavna preokupacija, osim njegovih redovnih obaveza, bila je povratak izbjeglih i raseljenih osoba, te izgradnja porušenih i sanacija oštećenih džamija i drugih vjerskih objekata.

Prvi mart, Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine, neizostavno u nama budi osjećanja radosti ali i nelagode. Radosni smo jer smo postali nezavisna i suverena država, u zajednici evropskih država, a zabrinuti smo i uplašeni jer je taj datum označio uvod u stradanje naše domovine i njenih naroda. To je, zapravo,  bila uvertira u neviđenu agresiju i stradanje, ponajviše,  Bošnjaka. No i pored toga, taj datum nas je opredijelio da se malo prisjetimo tog historijskog trenutka zbog kojeg do danas trpimo njegove posljedice.

Bošnjačko rukovodstvo, koje djeluje u sklopu institucija Bosne i Hercegovine, podnošenjem zahtjeva Međunarodnom sudu pravde u Hagu za reviziju tužbe protiv Srbije (tj. SR Jugoslavije) za agresiju na BiH i genocid nad bošnjačkim narodom, učinilo je historijski podvig i ispunilo emanet koji su pred njega postavili i Uzvišeni Bog i čestiti ljudi.

Kako se ubrzano približava 26. februar – datum apsolutne zastare mogućnosti revizije presude u slučaju Bosna i Hercegovina v. Srbija i Crna Gora pred Međunarodnim sudom pravde (MSP) – u našoj javnosti se aktueliziralo ovo pitanje.