Prvog marta 1992. godine Bosanci i Hercegovci su se na referendumu opredijelili za nezavisnost Bosne i Hercegovine. Tog dana je 64 posto građana BiH potvrdno odgovorilo na referendumsko pitanje: Da li ste zato da BiH bude nezavisna država svih njenih građana i ravnopravnih naroda?

Referendum za nezavisnost BiH održan je na preporuku Arbitražne komisije Međunarodne konferencije o Jugoslaviji, u završnoj fazi disolucije bivše SFRJ. Kada je Skupština Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine usvojila Deklaraciju o nezavisnosti, tadašnji lider SDS-a, a sada haški osuđenik, Radovan Karadžić, otvoreno je za skupštinskom govornicom, pred TV kamerama, zaprijetio muslimanskom narodu rekavši: ''Nemojte da mislite da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak, jer muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rata ovdje!'' Ove riječi nisu bile samo dio neprimjerene skupštinske retorike. Odmah u noći između 1. i 2. marta, kada je proglašenje nezavisnosti SR BiH bilo neupitno, SDS-ove paravojne formacije postavile su barikade u središtu Sarajeva, što je predstavljalo uvod u krvavu agresiju nesagledivih razmjera. Deseci hiljada ljudi su ubijeni, više od milion protjerano, hiljade Bošnakinja silovano, skoro sva privredna infrastruktura, te blizu hiljadu džamija i drugih vjerskih objekata je porušeno, a ratnim zločinima i genocidom izmijenjena je demografska struktura BiH.

Stanovništvo srpske nacionalnosti uglavnom je bojkotiralo ovaj referendum. Odmah po proglašavanju nezavisnosti i međunarodnog priznanja zemlje, u aprilu 1992. godine izbija agresija Srbije i Crne Gore a nedugo nakon toga i agresija Republike Hrvatske na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Republika Bosna i Hercegovina je u Ujedinjene nacije primljena 22. maja 1992. godine, ali, bez obzira na to, nastavljena je bespoštedna agresija. Još 1991. godine, hrvatski predsjednik Franjo Tuđman je u Karađorđevu sklopio sporazum o podjeli Bosne i Hercegovine sa srbijanskim predsjednikom Slobodanom Miloševićem. O planovima podjele Bosne i Hercegovine danas postoji mnogobrojna dokumentacija, među kojom su najznačajniji stenogrami Franje Tuđmana, kao i svjedočenja nekadašnjeg predsjednika Predsjedništva BiH SFRJ Stjepana Mesića i bivšeg premijera SFRJ Ante Markovića te drugih svjedoka.

Rat je trajao do 1995. godine. U njemu su najviše stradali Bošnjaci, nad kojima je počinjen genocid i etničko čišćenje. Rat je započet zarad ostvarenja velikodržavnih projekata susjednih zemalja na račun teritorijalne cjelovitosti BiH.

U američkom gradu Daytonu, 21. novembra 1995., politički lideri sva tri naroda potpisuju mirovni sporazum, čime je neslužbeno završen rat. Konačni sporazum potpisan je u Parizu 14. decembra 1995. Dejtonski sporazum potvrdio je Bosnu i Hercegovinu kao samostalnu i suverenu državu u evropskoj porodici država.

Donesen je i Ustav na temeljima Dejtonskog mirovnog sporazuma. Prema tom ustavu, Bosna i Hercegovina je priznata kao nezavisna, suverena država s punim pravnima subjektivitetom, temeljena na vrijednostima mira i pomirenja i spremna za evro-atlantske integracije. Dejtonski sporazum, uz to što je označio prekid rata, predstavljen je i kao temelj budućoj BiH. I nakon 23 godina, osim prekida rata, malo se šta nabolje promijenilo u ovoj napaćenoj zemlji. Incijatori rata sve do danas na razne načine opstruiraju svaku moguću incijativu koja učvršćuje državnost BiH i funkcionalnost njenih institucija. Oni ne doživljavaju Dejtonski sporazum kao temelj, već kao krov buduće BiH. Svaku pomisao o reviziji tog nakaradnog ustava, koji je glavna kočnica evro-atlantskim integracijama i normalnom životu be-ha građana, srpski političari tendenciozno objašnjavaju kao pokušaj stvaranja unitarne BiH na račun RS-a. Zbog toga, svi dosadašnji pregovori doživjeli su neuspjeh. Međutim, prosto je nevjerovatno kako međunarodna zajednica ravnodušno posmatra destruktivno djelovanje iz RS-a uporno tvrdeći kako do približavanja Evropskoj uniji neće doći sve dok se domaći političari međusobno ne dogovore, iako joj je sasvim jasno da do toga nikada neće doći.

Uostalom, sve što je označilo napredak i približavanje Bosne i Hercegovine Evropskoj uniji, bilo je uz snažne pritiske ili direktno odlučivanje predstavnika međunarodne zajednice, odnosno visokog predstavnika u BiH. Sve je očitije da evropski i svjetski centri moći ne žele istinski pomoći našoj državi, baš kao i u trenucima kada je priznata u Ujedinjenim nacijama kao ni tokom rata. Kako god je srpska strana primorana 1995. na potpisivanje Dejtonskog sporazuma, međunarodna zajednica ima bezbroj načina da primora vlast u RS i u ovom trenutku. Ovakvim načinom djelovanja dodatno se osnažuju secesionističke tendencije u RS-u i iznova budi želja hrvatskih političara za trećim entitetom. Većina bosanskih Srba i Hrvata ne doživljava i ne voli BiH kao svoju domovinu. U toj činjenici trebamo tražiti razloge zašto prvi totalno ignoriraju 1. mart kao Dan nezavisnosti BiH, dok drugi to rade nevoljko ili polovično. No, bez obzira na zamršenost sveukupne situacije, indolentna odnos međunarodne zajednice i anemično djelovanje bošnjačke politike, mi moramo ustrajavati na kontinuitetu naše domovine i uvijek prema njoj iskazivati veću ljubav nego što što oni iskazuju mržnju.