Nepune dvije sedmice nakon formiranja Vlade FBiH, premijer Nermin Nikšić se obratio građanima izvinjenjem u pokušaju i to zbog izjave ministrice Vlade koju predvodi. Naime, bosanskohercegovačka javnost je s ogorčenjem i nevjericom svjedočila izjavama federalne ministrice kulture i sporta Sanje Vlaisavljević u gostovanju na N1, a koja se odnosila na pitanje rehabilitacije ratnih zločinaca. S obzirom na prirodu izrečenoga ovdje ćemo ponoviti šta je to ministrica Vlade FBiH kazala:

„Imate nešto što je jako važno da znamo, a to je da čovjek koji odsluži kaznu za ono što je učinio on mora biti rehabilitiran u društvu.“

„Ali on je i dalje ratni zločinac“, kazala je novinarka Burdžović.

“On je odslužio kaznu, bilo tko da je, evo Sanja Vlaisavljević je odslužila kaznu za ratni zločin, šta sad vi mislite, trebamo li Sanju Vlaisavljević na Goli otok poslati nakon odslužene kazne jer ona više ne zaslužuje da bude ljudsko biće zato što je bila suđena i presuđena”, rekla je Vlaisavljević.

Na pitanje novinarke da li to znači da ratne bi zločince trebalo dočekivati i govoriti kako oni više nisu ratni zločinci, podsjetivši na nedavno izrečenu izjavu Lidije Bradare, ministrica kulture u Vladi FBiH je dva puta ponovila: „Jako dobro je to rekla.“

Da se podsjetimo, kada je u pitanju slučaj Bradara, riječ je o njenom slavljeničkom dočekivanju ratnog zločinca Darija Kordića 2014. godine u Busovači, a potom izjavi od 10. marta ove godine kojom to opravdava ističući da je “valjda prestao biti ratni zločinac”. Kazala je kako se ne stidi fotografije s Kordićem, te to obrazložila riječima: “Ne možete se odreći prijatelja koje steknete tokom života. Teško je u Bosni i Hercegovini, ako težite procesu pomirenja, imati samo jednu istinu i samo pričati o jednim stvarima”.

Na njenu izjavu tada je reagirao i OHR saopćenjem, naglašavajući da su trijumfalizam i glorifikacija ratnih zločinaca neprihvatljivi. U saopćenju, između ostalog, stoji “Ratni zločini se ne mogu poništiti. Činjenica da je neko izdržao kaznu ne znači da su ti zločini nestali, već da je pojedinac kažnjen za svoju krivičnu odgovornost”.

Dva mjeseca poslije, ministrica u Vladi FBiH, u javnom nastupu, ode i korak dalje. Zagovara rehabilitaciju ratnih zločinaca, i javnosti ponudi sliku sebe same kao ratnog zločinca – ona samu sebe zamišlja kao osobu koja je presuđena za ratni zločin spaljivanja žena i djece – i od nas traži da prihvatimo da bi ona nakon odsluženja zatvorske kazne zasluživala da bude ono što danas jeste – ministrica kulture i sporta.

Sanja Vlaisavljević jezičkim i pseudo-logičkim vratolomijama, tačnije devastacijom jezika nastoji zakloniti užasni akt ratnog zločina. Pred javnost stavlja sliku čiji je cilj da zanemarimo prirodu i sami čin spaljivanja žena i djece. Ministrica, i to ni manje ni više nego kulture, sebe, dakle, može zamisliti kao počinioca takvog zločina i traži od nas da prihvatimo. Čisti užas koji ima i nastavak u kojem premijer Vlade FBiH Nermin Nikšić kaže:

„Naravno da ima svako pravo na svoje stavove. S njenim stavom se uopće ne slažem. U ime Vlade i u svoje ime izvinjavam se svima koji su povrijeđeni izjavom, prije svega žrtvama. Smatram da se trebamo baviti žrtvama, a ne onima koji su radili zločine. Za mene je zločinac zločinac, bez obzira na odsluženu kaznu. Za mene nema dileme da su to ljudi koji su svoj život obilježili nanoseći zlo nevinim žrtvama. Kao premijer Vlade, izvinjavam se”. Naizgled paradoksalna, a zapravo duboko licemjerna izjava, koja bi i da pruži tobožnju satisfakciju žrtvama a i da novopečenoj ministrici ostavi prostor za to da o ratnom zločinu i zločincima ima mišljenje, kao da se radi o procjenjivanju nekog odjevnog predmeta ili omiljene lektire. Zar je bilo previše da od premijera Nikšića, kao reakciju na ove izjave čujemo naprimjer: „Kao premijer Vlade učinit ću sve kako bi se građani ove zemlje osjećali sigurno. Svako ko podržava, slavi ili traži zaboravljanje ratnih zločina završit će na smetljištu historije. Oni koji zagovaraju takve stavove kreiraju politički narativ koji nije prihvatljiv, makar bio član ove Vlade. Nećemo podržati takve stavove.“A nije. Nažalost, čuli smo otužno poistovjećivanje s ministricom i potrebu da se kaže nešto što bi trebalo zvučati kao stav o ovom pitanju. Ako nas je ičemu naučio ovaj slučaj, to je koliko su izabrani zvaničnici sposobni da idu daleko u traženju od nas da toleriramo zločin i zločince. Ne bi čudilo da Dario Kordić ili Biljana Plavšić uskoro postanu savjetnici u vladi jer ‘’nećemo ih valjda na Goli otok’’.

Ratni zločinci ne mogu biti zaboravljeni zato što se u javnosti potura, između ostalog, konstrukcija rehabilitacije koja se primjenjuje na konvencionalne prestupnike. Oni to nisu. Ratni zločinci ostaju ratni zločinci, ma šta Vam moralni kompas i trenutna politička pozicija, omogućavala da možete kazati. U Vaše političko naslijeđe, ministrice Vlaisavljević, uključili ste, u pokušaju dodvoravanja političkoj partiji koja vas je kandidirala, skandaloznu, užasnu sliku kojom ste se predstavili kao osoba koja sebe može zamisliti kao osuđenika za ratne zločine, a koji su, uz svo zlo, uključivali spaljivanje žena i djece. Što je moguće u jeziku, moguće je i u stvarnosti. Ili, rečeno jezikom filozofije, granice jezika su granice iskustva svijeta.

Dok se za prevenciju nasilja donose mjere koje bi djecu iz škola smještale direktno na psihijatriju zbog samog spomena nasilja, dotle nam ministrica kulture javno nudi zamišljaj same sebe kao zločinca i traži od nas da prihvatimo da nakon što je odslužila kaznu smatramo kako se ništa nije dogodilo. I svaku kritiku naziva orkestriranom hajkom na nju. Trebala bi još samo dodati ‘’zbog prava na mišljenje’’ pa da cinizam u koji je upalo bh. društvo bude veći. Da smo zlonamjerni, rekli bismo da je ova nastavnica sociologije i voditeljica školskih debatnih klubova karijeru političkog aparatčika izgradila na narativu kako, eto, svako malo neko na nju, slobodnomisleću, ni krivu ni dužnu naravno dok se ruga ljudima druge boje kože ili poziva na rehabilitaciju ratnih zločinaca u pauzi od kulture dijaloga, provodi medijsku hajku.

Premijer Vlade u kojoj je ona ministrica od nas traži da taj njen stav zanemarimo. I da se ne bavimo pitanjima revizionizma tj. ratnim zločincima. Jer sve je stvar ličnog stava, premijeru je svaki zločinac - zločinac, ministrici baš i nije, Bože moj... Zločin se u takvim okvirima, i s ovakvim opravdanjima, ipak isplati – postaje odobreno, prihvatljivo sredstvo za stjecanje političke moći. A žrtve - legitimna meta?

Imala je ministrica, u ovom javnom nastupu još jednu poruku, nastavljajući Bradarin niz, o istinama: „Morate prihvatiti da u Bosni i Hercegovini ne postoji jedna sveta istina, nego da postoje tri istine“. Ne moramo, ministrice. Ratnim zločincima ostaje moralna odgovornost, a političarima, osim ako ne računaju na mobilizaciju novih ratnih zločinaca, obaveza da im ne budu zagovornici. Ratni zločinci ne mogu biti zaboravljeni zato što se u javnosti potura, između ostalog, konstrukcija rehabilitacije koja se primjenjuje na konvencionalne prestupnike. Oni to nisu. Ratni zločinci ostaju ratni zločinci, ma šta Vam moralni kompas i trenutna politička pozicija, omogućavala da možete kazati. Ratni zločin, uči nas to međunarodno pravo, ne zastarijeva. U Vaše političko naslijeđe, ministrice Vlaisavljević, uključili ste, u pokušaju dodvoravanja političkoj partiji koja vas je kandidirala, skandaloznu, užasnu sliku kojom ste se predstavili kao osoba koja sebe može zamisliti kao osuđenika za ratne zločine, a koji su, uz svo zlo, uključivali spaljivanje žena i djece. Što je moguće u jeziku, moguće je i u stvarnosti. Ili, rečeno jezikom filozofije, granice jezika su granice iskustva svijeta.