Kad je u Foči 31. maja 2013. godine, prije šest godina, dakle, održan, u organizaciji Rijaseta Islamske zajednice, okrugli stol pod optimističkim nazivom “Rekonstrukcija Aladža-džamije u Foči”, koliko god sam se radovao obnovi jedne od najveličanstvenijih islamskih građevina osmanske arhitekture u Bosni iz sredine šesnaestoga stoljeća, pribojavao sam se hoće li se za taj veliki obnoviteljski poduhvat imati dovoljno organizacijske, finansijske, pa i društvenopolitičke moći i strpljenja. Jedan sam od onih koji je, od 2001. godine, kad sam prvi put iza agresije i rata stupio na fočansko tlo, više puta, tužan do nebesa, dolazio na opustošeni i upoganjeni prostor gdje se nekada uzdizala džamija Aladža, svaki se put naivno i besmisleno pitajući do kojih ovozemaljskih granica može dosegnuti ljudska bestijalnost i zloba. Jesu li imalo zadrhtale ruke onom mineru zločincu koji je 2. augusta 1992. godine Aladžu opasivao eksplozivom? Koliko je ta uzvjerinjena spodoba uživala u trenutku ubijanja Aladže i pretvaranja džamije u lešinu koju valja pitbulski rastrgati i zakopati na više različitih mjesta? Ko se u Foči smio pobuniti pred surovim barbarskim činom? Kamenje Aladže džamije nalaženo je pomiješano s tijelima Bošnjaka u masovnim grobnicama na području Općine Foča. Taj džamijoubica, siguran sam, nikad nije čuo ni za vakifa Hasana Nazira, ni za strpljivog i visprenog graditelja Aladže Ramadan-agu, ni za velikoga beogradskog povjesničara umjetnosti na Balkanu i humanistu Andreja Andrejevića, koji je, dvadesetak godina ranije, oblikovao monografiju o Aladži džamiji u Foči. A kad je 30. maja 2014., godinu dana nakon okruglog stola o potrebi rekonstrukcije fočanske Aladža-džamije, na kojemu su sudjelovali istaknuti domaći povjesničari umjetnosti, kulturolozi, arhitekti, konzervatori, funkcioneri Rijaseta Islamske zajednice, i mnogi drugi, upriličena svečanost polaganja kamena temeljca za obnovu Aladže džamije, uvjerio sam se da mojim sumnjama, hvala Bogu, nema nikakva mjesta. Jedino što me je tog majskoga dana obespokojavalo i rastuživalo bila je stranačkopolitička, predizborna upotreba važnoga povijesnog čina od strane pojedinih oholih političkih (samo)zvanaca, te teferičkoseoski design pojedinih popratnomuzičkih i scenskih dionica ove, reklo bi se, sudbinski važne manifestacije po cijeli fočanski kraj i po državu Bosnu i Hercegovinu.

U posljednjim svojim odlascima u Foču, u martu i u aprilu, uvjerio sam se da se Aladža džamija nanovo uzdigla na desnoj obali rijeke Ćehotine i da svojom lijepošću i gracioznošću čini da grad Foča manje bude unakaženi grad, grad-bogalj, nakon bjesomučnih nacističkih razaranja gotovo svih segmenata mahalskih i gradskih cjelina koje imaju ikakvu vezu s islamom, s muslimanima, s tradicijskim bosanskim muslimanskim graditeljskim i socijalnoživotnim vrijednostima.

Za Aladžu me snažno vežu uspomene iz medresanskih ramazanskih dana. Bio sam četvrti razred Gazi Husrevbegove medrese kad sam, u ramazanu 1976. godine, bio raspoređen kao teravih-imam upravo u džamiju Aladžu. Vjerskoprosvjetni referent u Odboru Islamske zajednice bio je Ibrahim ef. Pajić, dobri i plemeniti Ibrahim-efendija, kojemu su mnogi tzv. džematlije, čak i unutar Odbora IZ-e, često pili krv na slamku i, na kraju, petljavinskim policijsko-doušničkim metodama otjerali iz Foče. Bilo je to ono doba kad su u mnogim općinama uz Drinu (Foča, Goražde, Zvornik, Bijeljina itd.) nametani vještački bezbjedonosni problemi vis a vis rada imama i funkcioniranja islamskog života općenito. Upravo sedamdesete godine u tom smislu zaslužuju jednu široku sociopsihološku analizu i temeljitu znanstvenu ekspertizu...

Aladža džamija mi je te 1976. godine, nekako, bila smještena na posebnom mjestu, na kraju velikoga i ne baš uređenoga parka, odatle je počinjala istoimena mahala, džamija je stajala u zelenilu, kraj tople Ćehotine, i djelovala mi je kao Ljepotica na osamku. Tad još neću znati da je ova desna Drinina pritoka u historiji i na geografskim kartama, sve do austrougarskog perioda, bila poznata kao Tihotina; prvi slog će, međutim, na svoj način “pobjesnjeti”, pa će se ti premetnuti u tje, a unutarfonološko “nasilje” zvano jotovanje hidronimu Tihotina nametnut će oblik Ćehotina. Ni jednoj rijeci do koje sam dolazio toliko ne priliči sanjivonježni naziv Tihotina kao, upravo, rijeci Ćehotini!

Te 1976. godine, kao stipendist Odbora Islamske zajednice Foča, boravit ću u Aladži i gotovo dva mjeseca prije ramazana. Efendija Pajić zadao mi je ugodan posao da vodim vjersku pouku. Sve vrijeme sam stanovao u Donjem Polju kod čestitog domaćina Hasana Njuhovića i njegove hanume Fadile. Fadila je bila mlađa sestra Razije-hanume Škrijelj, u Sarajevu, kod koje sam stanovao u prva tri razreda Gazi Husrevbegove medrese. Životi i sudbine znaju biti povezanijima negoli možemo i pretpostaviti. Niko ne zna šta se 1992. dogodilo sa starim bračnim parom Njuhović, nisu imali djece, sigurno se u tamošnjoj velikoj kući i prostranoj avliji razbaškario jedan od onih koji ih je i ubio...

U ramazanu sam učio jutarnju mukabelu. Kako sam bio potanak u kiraetu a u prvom safu imao redovnog namaščiju hafiza Uzeira Aganovića, koji se nije sustezao da me ispravi i kad on ne bi dobro čuo a nekmoli kad bih ja pogriješio u izgovoru pojedinog harfa ili tedžvidskog pravila, džuzeve sam morao dobro izučiti dan ranije, ponoviti naglas samome sebi dva ili tri puta, pa sam, evo, danas zahvalan i rahmetli hafizu Aganoviću što sam bolji u učenju Kur'ana negoli se javno sâm predstavljam. Aladža džamija bi na teravih-namazima bila dupke puna. Volio sam pričati, uvijek sam bio ponosan na sebe što mogu lijepo i tečno pričati, pa sam svaku večer, baš svaku večer, držao vazove. Koliko god sam znao do kojih granica valja ići, u čemu se i gdje ne smije “pretjerati”, često sam imao osjećaj da ovo moje što trenutno govorim neko vjerovatno i drukčije čuje i na svoj način sluša. Nikad, doduše, u Foči nisam bio dodatno informativno saslušavan. Nisam im bio zanimljiv, šta li? Jesam u Sarajevu, ali to je bilo znatno kasnije, i ni sam ne znam koliko puta.

Monografiju beogradskog profesora Andreja Andrejevića o džamiji Aladži, štampanu 1972. godine, čitao sam upravo tog ljeta i te rane, ramazanske jeseni 1976. godine Jedan mi je primjerak poklonio Ibrahim ef. Pajić. U tim je godinama, kako je govoreno, Aladža džamija bila djelomično i restaurirana. Samo ime džamije dobiveno je, prema turskom jeziku, usljed bogate živopisne urešenosti. Ni u jednoj džamiji nisam osjetio toliku nježnu svjetlosnost i harmoniju u bojama. Dominirala je topla tirkizna boja i boja zlata. Povjesničari umjetnosti će reći da je u to vrijeme u osmanskoj likovnoj umjetnosti dominirao utjecaj perzijskog osjećaja za ekspresiju i ravnotežu boja. Satima sam znao posmatrati minucioznu harmoničnost arabeski i naslućujućih floralnih motiva. Pričali su mi kako su talijanski vojnici u Drugom svjetskom ratu u Aladži zatvarali konje, te strugali zlatninu s pojedinih levhi i arabeski. Čudilo me kako džamija i više nije bila oštećena. Na vanjskom zidu se jasno vidjelo bahato premaltavanje džamijskih zidova u vrijeme austrougarske vlasti. Od starijih domaćina čuo sam i za mnoge predaje koje se vežu za Hasana Nazira i njegovu majku koja ga je dugo čekala da se vrati iz Carigrada, a kad su se majka i sin sreli i prepoznali, majka je uslijed ushićenja preselila na Onaj svijet. Na tom je mjestu i sagrađena džamija Aladža. Predanja su uvijek čedniji, ali, često, i bezobzirniji dio nacionalne povijesti.

Cijeli tekst u specijalnom prilogu o Aladži u printanom izdanju