Pamćenje i usmeno prenošenje sudbina značajnih ličnosti ili događaja kroz narodne priče ili predanja baština je koju dijeli čovječanstvo. Na tome počiva tradicija svijeta. Svako ljudsko društvo ima svoje vlastite priče; uglavnom dobro poznate prenošene su između generacija, i važan su način prenošenja znanja, informacija i historije. Neka priča može imati više svojih verzija, iako često isprepletenih starim legendama važan su element narodne tradicije bez pretenzija da budu prihvaćene kao činjenice. Neki protagonisti ovih narodnih predanja su potpuno izmišljeni likovi, dok su neki historijske javne osobe, kakav je, naprimjer, Hasan Nazir, utemeljitelj Aladža džamije. Predanja o njemu i gradnji Aladže isprepletena s historijskim činjenicama odnose se na određeno vrijeme i mjesto, i ispletena su oko generacijama dostupnih i vidljivih građevina i toponima.

Selo Vakuf se nalazi na 30 kilometru od Foče prema Taslidži (Pljevljima) karavanskog, trgovačkog puta koji je izgradilo Osmansko Carstvo od Dubrovnika preko Trebinja, Bileće, Gacka, Foče, Taslidže, Bijelog Polja, Niša, Sofije, Edirne do Istanbula.

Predanje o dječaku Hasanu

U Vakufu su živjele ugledne i imućne porodice Ćerimovića. Historičar, hafiz Alija Delić, koji je istraživao porijeklo porodica ovih krajeva, smatra da su Ćerimovići  ovdje domicilno stanovništvo. Pripadali su vjeri bogumila, ali su vrlo rano primili islam. U okviru devširme, viši janjičarski oficir je krajem 14. stoljeća našao Hasana kao dječačića koji čuva koze. Hasan mu je kazao da ima 40 koza, te kako je kojoj kozi ime, te od koje je koze koje jare... Pošto je Yayabaša vidio da se radi o veoma inteligentnom, i fizički veoma spremnom djetetu, poveo ga je na dvor.

Historijske činjenice govore da je dječak mogao pohađati školu Osmanske Carevine, koja se tada sastojala iz teških tjelesnih vježbi, učenja turskog, arapskog i perzijskog jezika, kaligrafije, književnosti, fikha, akaida, kiraeta, zakonodavstva i upravljanja državom. Sistem školovanja je bio specifičan i jedinstven u svijetu. U prvu godinu se upisivalo 9.000 učenika. Nakon tri godine odabirano je 3.000, nakon slijedeće tri godine odabirano je 300 najuspješnijih učenika, te nakon slijedeće tri godine odabirano je trideset najboljih učenika koji su tri slijedeće godine prisustvovali sjednicama vezira (Vlade) Osmanskog Carstva. Imali su rezervne stolice pored vezira, prema afinitetima koje su pokazivali u toku školovanja. Pratili su rad vlade, ali nisu imali pravo diskusije i glasanja. Na ovaj način mnogi bosanski sinovi su došli do najviših državnih funkcija u Osmanskoj Carevini.

Hasanov povratak

Hasan je imao sklonosti prema finansijama i trgovini. Kada je završio školovanje na Top Kapi u Istanbulu, raspoređen je kao zapovjednik jedne janjičarske jedinice.

Kada se Hasan (Nazir) Ćerimović, sin Jusufov, nakon ranjavanja u vojnom pohodu na Mađarsku demobilisao, Porta ga je postavila za nazira (po tome je i dobio ime Nazir), inspektora carskih prihoda u Hercegovačkom sandžaku sa sjedištem u Foči, stavljajući u njegovu nadležnost niže službenike. Poštenje i stručnost omogućili su mu mjesto među carskim velikodostojnicima, koji su se direktno brinuli o prihodima države. Iz dokumenata Dubrovačkog arhiva vidi se da je Nazir najveći dio svoga života proveo u Foči kao inspektor carskih prihoda.

Predaja kaže da je Hasan kada je krenuo u Foču da preuzme dužnost nazira rekao: „Gdje nađem majku tu ću sagraditi džamiju“. Njihov dramatični susret po sadržaju sličan je nekim drugim predajama, ali u predaji, ili u verziji koju sam ja zapamtio od svoga babe, potanko je opisan.

Majku je našao u polju na desnoj obali Ćehotine kako na ponjavi suši žito. Natjerao je konja i prosuo žito.

„Jadan, sinko, što mi to prosipaš. Nemam više, a nema mi ko zaraditi“, reče mu.

„Selam, majko“.

 „Alejkumu selam, sinko“, prošapta.

„Što si sama majko, zar nemaš nekoga od evlada“?

Ona sagnu glavu, pa je onda podiže. „Imala sam sina jedinca. Nestalo ga je od koza kada je bio dijete i od tada živim sama. Prošlo je mnogo godina od tada, ne znam je li živ“.

„Da ti se sada sin vrati, majko, bi li ga poznala“? upita.

„Na desnoj ruci je imao ožiljak, ujeo ga je konj za mišicu“.

Hasan je brzo zavratio rukav, a ona sa strepnjom gledala dok se ne pojavi ožiljak na bijeloj mišici.

On ču' njen uzdah: „Hasane sine“!

Zagrliše se plačući. Stiskala ga je uza se kao da će ponovo nestati, onda je odmakla glavu: „Ostario si, ali si isti onaj moj Hasan što ga je nestalo od koza“. Osjetio je kako njen stisak popušta, a onda ona klonu niz njega. Uhvatio ju je objema rukama. Srce joj toliku sreću nije moglo izdržati.

„Majko, naše će se duše spojiti u Džennetu, kao što smo se mi sada sastali na Dunjaluku. Ovdje ću napraviti džamiju.“

 Predaja o gradnji

U našem kraju postoji predaja i o završetku gradnje džamije. Kada su neimari počeli praviti kubbe, neimar-baša izmjeri duvarove (zidove) i jednu mjeru dade hajir-sahibiji Hasanu Naziru, a drugu uze sebi i – uteče. Hasan Nazir se naljutio, jer bez njega nije mogao džamiju zgotoviti, a kada se ovaj pojavio, nakon što je protekla cijela godina, htjede ga ubiti. Neimar-baša zamoli hajir-sahibiju da malo stane i da mu da mjeru koju mu je on dao prije godinu dana, a izvadi i onu koju je ostavio za sebe i njima izmjeri duvarove džamije. Pokazalo se da su duvarovi za cijeli aršin manji, jer se toliko za godinu dana kamenje sleglo. Onda neimar-baša reče Hasanu: “Da sam onda po tvojoj zapovijedi kubbe na duvarove metn'o, džamija bi se srušila za malo godina. A sada, kada metnem kubbe, smijem se zakleti da će stajati sve do Kijameta i da joj ništa neće faliti.” Hajir-sahibija Hasan Nazir vidje da neimar-baša ima pravo, oprosti mu što se od njega cijelu godinu skrivao, učini mu zahvalu, lijepo ga nagradi i džamiju završi.

Takođe, postoji predaja da je selo Vakuf dobilo naziv po tome što je Hasan Nazir uvakufio zemlju svoje majke kao vakuf Aladža džamije, pa je tako i selo dobilo naziv Vakuf. Pošto je Hasan imao titulu čelebija, jer je bio vojni zapovjednik, izvodio je vojsku na visoravan Zelendo, da se igraju džilita, tj. izvodio taktičku obuku, pa je po njemu to mjesto dobilo naziv Čelebići, udaljeno od Vakufa sedam kilometara.

Ova predanja su u našem narodu u okolini Foče bila živa i često pripovijedana mlađim generacijama. Bez obzira na njihovo izvorište, ona su dio ukupne ljudske tradicije pamćenja i kao dio ljudske baštine ona su pečat u vremenu, baš kao što su to i građevine poput Aladža džamije. I sve ih trebamo čuvati.