Ova veličanstvena zadužbina Hasana Nazira stoljećima je svojom ljepotom plijenila izazivajući divljenje svakog dobronamjernog Božijeg stvorenja. Sve do 2. augusta 1992. godine. Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu potpuno je uništena, a njeni ostaci planskom akcijom su uklonjeni sa lokaliteta gdje je stoljećima stajala. Aladžu nije srušio bijes pojedinca, nije ju minirala neodgovorna grupa „pijanih mladića“. Aladža je uništena sistemski, planski, organizirano u sklopu projekta uništenja našeg naroda i njegove kulture na obalama Drine. Zajedno sa Aladžom srušeno je i drugih 10 Božijih kuća u gradu Foči. Islamska zajednica je obnovila do sada tri: Atik Ali-pašinu džamiju, džamiju Bajazida Velije – Carevu, čije je otvorenje bilo 12. maja 2017. godine i sada Aladžu.

Specijalni prilog o Alaži čitajte u printanom izdanju

Prema svim relevantnim pokazateljima Foča je bila jedan od najljepših gradova, grad muzej, na cijelom Balkanu i grad koji se u arhitektonskom smislu mogao nositi sa Sarajevom, Mostarom i Livnom. Njen geografski položaj na granici sa Crnom Gorom, nažalost, nije joj uvijek bio prednost već veliki usud. Stoljećima su karavane iz Dubrovnika prolazile Fočom i to neposredno pored Aladže džamije. Pa dalje na istok i obratno. Taj geografski položaj, na raskrsnici puteva omogućio je takav veličanstveni razvoj grada na dvije rijeke. Ali, taj geografski položaj  je, također, smetao đavolovim slugama koji ne mogu podnijeti ljepotu, naročito onu izgrađenu u Božije ime. Sve što je dragi Bog dao u ovom gradu je zadivljujuće savršenstvo Njegovog stvaranja. Ćehotina i Drina na kojima leži Foča, te dvije rijeke kao da su iz Dženneta. A, ipak kad pogledamo povijest i stradanje našeg naroda, ta silna krv nevinog čovjeka što stoljećima teče Drinom, kao da je sam đavo svoj krvavi pir provodio baš ovdje, i kao da je to radio baš što ne može podnijeti ljepotu Božijeg stvaranja.

U takvom ambijentu, u takvom prirodnom okruženju nastala je naša Aladža. Nju nije sagradila ruka majstora. Nju je sagradila plemenita duša Hasana Nazira. Samo plemenite duše mogu u sebi izgraditi takvu ljepotu, a majstor je samo zadužen da toj plemenitoj ljepoti duše da dunjalučki okvir. Jer, džamija nije ništa apstraktno. Nije čak ini ono vidljivo u konačnici. Ona je odsjaj ljudske duše koja se vidi u vremenu i prostoru. Graditi Božije kuće na korist ljudima veličanstveni je čin pobožnosti, predanosti Bogu Dragome.  Rušiti Božije kuće je napad na Boga Dragoga. Jer, džamija je Njegova kuća. Možemo danas biti ponosni što pripadamo graditeljima, a ne rušiteljima. Možemo biti sretni i zahvalni Gospodaru Svih svjetova što je baš nama učinio čast i dao nam u zadatak da se uzdižemo sa uzdizanjem Aladže.  

U kakvim okolnostima dočekujemo njeno otvorenje

Foča danas nema stalnoga džemata. Aladža nema svoga džemata. Njene džematlije su pobijene, protjerane. Blizu pet hiljada Fočaka su na različite načine izgubili živote tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Preko 700 žrtava se još uvijek vode kao nestali. Foča je grad u kome su zločinci naročito bili okrutni prema ženama. Preživjeli su se snašli nekako, tamo negdje daleko od Aladže. Ta trauma zločina koja traje više od stoljeća ostavila je tragove na ljudima, duboke tragove koje nije moguće izbrisati. Nije moguće se postaviti i ponašati kao da se ništa nije desilo. Ali, ne treba ni davati za pravo onima koji su upravo htjeli postići takav efekat.

U Foči, u samom gradu, živi jedna mala zajednica muslimana sastavljena od uglavnom starijih ljudi. Imami koji su živjeli i radili u Foči sve ove godine pokušavali su tu malu zajednicu držati na okupu. Svaki naš čovjek ima svoju vlastitu brigu, svoju vlastitu tugu, svoju vlastitu bol. Valja nam se s tim nositi, razumjeti ih i prihvatiti. Zahvalni smo našim imamima na njihovom doprinosu. Nije to bio nimalo jednostavan i lahak zadatak. Asim ef. Karović, Besim ef. Hodžić, Faruk ef. Džankić, Dženan ef. Krajišnik učinili su koliko su mogli, znali i umjeli. To možemo reći i za Fadil-ef. Arifovića, Miralem-ef. Hodžića i Salem-ef. Ćemu imame u džematima Jeleč, Tjentište i Mrežica. Posljednjih godina nisu zabilježeni nikakvi značajniji problemi usmjereni prema toj maloj zajednici muslimana. Pa, i gradnja Aladže se odvijala u potpuno normalnom ambijentu bez ijednog incidenta. Nadamo se i molimo Dragoga Boga da tako i ostane.

Šta je nama Aladža

To je najčešće pitanje koje nam ljudi postavljaju kada dođu da obiđu ovu džamiju. Nema tu pametnog odgovora, ali nema ni potrebe za dugim objašnjenjima. Aladža je, ili će biti, nama ono što mi od nje učinimo. Puno dobrih ljudi je doprinijelo njenoj izgradnji. Hvala im svima. Ali, život Aladže i naš život sa Aladžom biće ono što mi uradimo sa svoje strane. Aladža je prilika da se saberemo, da se malo zamislimo, da malo sjedemo sa sobom i planiramo šta nam je raditi nakon njenoga otvaranja. Dosta toga smo već uradili. Napravili smo neke pretpostavke da se dižemo sa Aladžom. Njena izgradnja je već pokrenula neke  pocese kojih ranije nije bilo. Trudili smo se sve ove godine da nakon otvorenja ne ostane sama. Svjesni smo činjenice da nema džemata, da nema dovoljno ljudi koji bi došli obaviti namaz u Aladži. Ali, nećemo samo čekati da se desi kakvo čudo. Nećemo se jadati nikome. Zasukali smo rukave i „tražimo“ razloge da dođemo, da se okupimo i da ljude dovedemo u Foču. Ako postoji neki termin koji bismo mogli koristiti kao sinonim za Aladžu sada onda je to uzdizanje, njeno i naše. Zajedničko. Uzdizanje iz svih naših namjernih promašaja, iz naših sujeta, iz naših oholosti, nadmenosti, sveznalaštva. Uzdizanje od potrebe za gaženjem malog običnog čovjeka, ponižavanja ahmedije i od strane nekih koji je nose i onih koji bi da joj „uzimaju“ mjeru. Uzdizanja od sitnih, malih, dnevnih, piljarskih računica od kojih nikakva hajra i nikakve koristi nema. Vrijeme je. Za uzdizanje iz blata u koje smo se sami uvalili, koje smo sami proizveli, u kojem se počinjemo osjećati normalno. Vrijeme je za dostojanstvo ljudsko u pokornosti Bogu, predanost Njemu, na korist ljudima. Vrijeme je za sve to sa Aladžom. Za sve nas.

Već ovoga ramazana Aladža će, ako Bog da, živjeti jedan od svojih najljepših ramazana u zadnjih nekoliko decenija, računajući i one prije njenog rušenja. Planirali smo da imamo iftar svaku noć u ramazanu. Trudićemo se da napunimo džamiju na teravih namazu. Već smo isplanirali itikaf, Lejletu-l-Kadr kao centralni program za Muftijstvo  goraždansko i, naravno, ramazanski bajram namaz ćemo klanjati u Aladži. Mukabela, ramazanski zikr i dova za Domovinu biće još neki od naših ramazanskih sadržaja ove 2019. godine.

Tokom godine ćemo nastaviti sa različitim sadržajima obilježavanja 470 godina Aladža džamije i time ovu godinu učiniti obilježenom ovim velikim jubilejom. Ovi naši pokušaji uzdizanja zajedno sa Aladžom nisu mali koraci u ambijentu i okolnostima u kojima djelujemo i radimo. Oni su naš doprinos boljem sutra i naš dug prema svakome šehidu čija je plemenita duša našla smiraj kod Svoga Gospodara.

Hvala svima koji su doprinijeli da se Aladža uzdigne. Hvala svima koji okupljaju ovu malo zajednicu vjernika. Hvala našim prijateljima koji nas podržavaju u našim projektima. Molim Gospodara da ih sve za to nagradi bez računa ikakva. 

Dolaziti Aladži znači dolaziti sebi.