50godina.jpg
digitalbanner-naslovna7.jpg

O konceptu kritike i pohvale

Autor: Hazim Fazlić Oktobar 11, 2021 0

Klasična kultura islama

Oni koji rade sa ljudima i čiji je rad izložen sudu javnosti, nerijetko se susreću sa kritikama i pohvalama na rezultate svoga rada. Mnogi koji iznose kritike su dobronamjerni, ali zbog neiskustva, nerazumijevanja i pomanjkanja mudrosti nisu u stanju uputiti konstruktivnu kritiku na najbolji način. Također, oni koji su kritikovani počesto se ljute i prepiru zbog upućene kritike, a nerijetko postaju depresivni i razočarani zbog mišljenja jednog ili više pojedinaca o njihovom radu ili ličnosti. S druge strane, prekomjerno hvaljenje osobe može dovesti do uobraženosti i oholosti iste, te se i sa ovom, takozvanom pozitivnom kritikom, mora biti pažljiv i razumjeti njene koristi i štete. U svome djelu El-Ahlak vel-Sijer (Moral i ponašanje), veliki islamski učenjak Ibn Hazm el-Endelusi govori o negativnim kritikama koje znaju naljutiti i poniziti, i pohvalama, koje znaju ohrabriti, ali i pobuditi aroganciju i taštinu. U ovome tekstu osvrnućemo se na rad ovog istaknutog islamskog učenjaka u kontekstu negativne i pozitivne kritike. U bosanskom jeziku ustaljena je upotreba riječi kritika za negativnu kritiku, a pohvala za pozitivnu kritiku, te ćemo ova dva termina ovdje tako i koristiti.

Kritika kao realnost

Nemoguće je u potpunosti izbjeći kritike. Bez obzira na to šta radili, koliko plemenit i čestit čin ili napor bio, ljudi će vas kritikovati. Ibn Hazm veli: “Ko vjeruje da može potpuno izbjeći prezir i kritiku ljudi lud je.”[1] Ljudi upućuju kritike ili zbog iskrene želje i namjere da pomognu – nudeći osobna zapažanja i konstruktivne prijedloge za poboljšanje – ili zbog svoje lične nesigurnosti, te im negativne kritike pomažu da se podsvjesno osjećaju bolje. Sama kritika može biti pozitivna ili negativna, ovisno o motivu i načinu na koji je ista upućena. Ponekad, čak i pored najbolje namjere, kritika neće biti dobro primljena jer je nakaradno upućena. Ako se kritike upućuju s pravim motivom i namjerom, primatelj se može osjećati ohrabreno i potaknuto na akciju. Ako kritika ima pogrešan motiv, primatelj se može osjećati povrijeđenim, ljutitim i defanzivnim.

Kritika isto tako može biti opravdana i neopravdana. Ibn Hazm veli da ako nekog “ljudi kritiziraju pravedno i on postane svjestan njihove kritike, moglo bi mu pomoći da izbjegne ono zbog čega je kritiziran; a ovo bi bilo veliko bogatstvo, kojeg bi samo neispravni ostavili. Ako ga nepravedno kritiziraju i on postane svjestan njihove kritike i ustraje, postao bi vrliji svojom ustrajnošću i tolerancijom.”[2]

Ukoliko nam je upućena dobronamjerna i opravdana kritika, ona će nam omogućiti da poboljšamo svoj karakter i djela, te postanemo svjesni bilo koje greške koja je s pravom potaknula takvu kritiku, pa ćemo je ukloniti iz svoje ličnosti. Ako su kritike neopravdane i nezaslužene, unatoč njihovoj destruktivnosti, i one mogu biti blagoslov. Prije svega, to je potvrda da ste zaista na dobru, tako da su vaši neprijatelji morali lagati i klevetati da bi vas kritikovali. I drugo, ako ovu neopravdanu kritiku uzmemo samo kao Allahovo iskušenje i ako se trudimo i ustrajemo u tom iskušenju, onda će nam ona služiti samo za uvećanje naših vrlina. U svakom slučaju, efekti će biti dobri za vjernika. 

Osim vrline koju bi neko stekao ustrajavanjem kroz iskušenja zbog neopravdane kritike, vjernik će primiti i dobra djela onoga koji ga je oklevetao. Ako klevetniku ne preostanu dobra djela, tada će njegova žrtva moći na njega svaliti neka svoja loša djela na Sudnjem danu. O tome je govorio Poslanik a.s. kada je upitao svoje ashabe: “Znate li ko je muflis (bankrot)?” Ashabi odgovoriše: “Muflis je onaj koji nema para ni imetka.” A Poslanik, s.a.v.s., reče: “Zaista je pravi beskućnik od mog ummeta onaj ko dođe na Sudnjem danu sa namazom, postom, zekatom, a na dunjaluku je nekoga psovao (grdio), nekoga potvorio, nečiji imetak je jeo, prolio je nečiju krv ili je nekog udario, pa će svakom od njih biti dato od njegovih dobrih djela, a ako nestane njegovih dobrih djela, prije nego što izmiri ono što je on dužan ljudima, onda će se uzeti od njihovih grijeha, pa će se natovariti na njega i biće bačen u džehennemsku vatru.”[3] 

Postoji kazivanje o Hasanu el-Basriju, r.a, da je neki pojedinac govorio protiv njega iza njegovih leđa. Sljedećeg dana Hasan el-Basri poslao je tom pojedincu korpu voća, rekavši da je nedavno obaviješten da mu je taj čovjek dao neka od njegovih dobrih djela, pa mu je poslao ovo voće u znak zahvalnosti. Zaista, Ibn Hazm je s pravom govorio da će vjerniku biti najpotrebnija ova dodatna djela na Sudnjem danu. A koji je bolji način za zaraditi takva djela nego bez ikakvog napora s naše strane? 

Suočavanje sa kritikom

Nakon negativne kritike, posebno neopravdane i one koja je upućena na neprikladan način, prirodno je da čovjek reagira, da se brani i uzvrati napad. Oni koji se bave tematikom kritike preporučuju smirenost i suzdržanost. Iste i slične poruke nalazimo u islamu. Za vjernika kojeg neopravdano kritikuju utjeha može biti u Božijem Poslaniku, a.s, kojeg su neopravdano napadali i kritikovali njegovu misiju. Nazivali su ga luđakom, pjesnikom i sihirbazom. Uzvišeni Allah ga bodri riječima: “I otrpi ono što oni govore i izbjegavaj ih na prikladan način.”[4] “Zato otrpi njihove riječi i obavljaj molitvu, hvaleći Gospodara svoga, prije izlaska Sunca i prije zalaska njegova, i obavljaj je u noćnim satima, i na krajevima dana – da bi bio zadovoljan.”[5] Sam Poslanik je izbjegavao kritikovati ljude, nego je u njima pronalazio ono što je dobro i pozitivno te to promovirao. Ebu Hurejre prenosi da Božiji Poslanik s.a.v.s. nikad nije kritikovao hranu. Ako mu se dopadala – jeo ju je, ako nije istu bi ostavio. Od Enesa ibn Malika se prenosi: “Putovali bismo sa Poslanikom s.a.v.s. i niti su oni koji poste kritikovali one koji ne poste, niti su oni koji ne poste kritikovali one koji poste.”

Ako neko svojom kritikom bezrazložno napada i vrijeđa, ne treba ga ohrabriti ljutnjom, odbranom i pravdanjem, jer će znati koliki uticaj je postigao. Preporučljivo je zanemariti takvu osobu i ići svojim putem. Kao što reče Dejvid Brinkli “uspješna osoba je ona koja može postaviti čvrste temelje ciglama koje drugi bacaju na nju.” Svaki čovjek ima svoj vlastiti izbor da prihvati ili odbaci kritiku. Onda kad se kritika na pravi način odbije, osoba koja vrši napad osjeća se ispuhano ili poraženo. Ako je pak kritika konstruktivna, ali nije najbolje upućena, najbolji način je da se dodatnim pitanjima razjasni njen smisao i namjera. To omogućava kritičaru da shvati da se iz njegova mišljenja i preporuke želi nešto naučiti.

Primanje negativnih povratnih informacija nikada nije ugodno. Međutim, postoji jedan bitan način da se izbjegne destruktivni uticaj negativne kritike a u isto vrijeme da se iz nje nešto nauči. Kada imate visoko mišljenje o sebi i kritika vam naiđe, bez obzira je li na dobar način upućena ili ne, neće vas potresti, jer ste emocionalno jaki. Čut ćete riječi, one će biti registrirane u mozgu i možda će vas malo pogoditi, ali nećete biti potreseni. “Konačni dokaz veličine leži u mogućnosti podnošenja kritike bez ogorčenja.” Kada ste emocionalno jaki, nivo vašeg samopouzdanja je visok i vaša percepcija sebe nije iskrivljena. Ovim mentalnim sklopom izolirani ste od osjećaja napada kada neko ponudi negativne kritike. Ako je kritika bila korisna, možete uzeti u obzir ono što je rečeno i iskoristiti to kao priliku za učenje. Ako vam nije pomogla, vaše snažne emocije dat će vam samopouzdanje da znate da ono što se govori ne definira ko ste. Izgradnja jakih emocija najbolji je način da možete odbiti negativne riječi. Emocionalno jaka osoba moći će prepoznati motiv kritičara i biti spremna podnijeti svaki napad. Na kraju, kao što reče Fred Allen, “Da kritika ima bilo kakvu moć naštetiti, smrdljivi tvor bi do sada izumro.”

Kako uputiti kritiku

Ako neko želi primiti kritiku na konstruktivan način, isto tako mora naučiti davati kritiku. Kritika upućena na pravi način ima veliku šansu da bude dobro primljenja. Onaj ko umije uputiti kritiku može isto tako prepoznati onog ko nema to umijeće, tako da će on kritičara prije sažalijevati nego što će kritičar na njega ostaviti utisak. Istina je da niko ne voli biti kritikovan. Ipak, kad čovjek iznosi svoje kritičko mišljenje potrebno je da to učini na mudar i pravi način.

Kritika se upućuje mirnim i tihim glasom, a onaj koji je upućuje navodi stvarni razlog zbog kojeg to čini. Motiv kritičara trebao bi biti da se drugom ili drugima pomogne, a ne da se on ili oni ponize, uvrijede ili otjeraju. Stoga se kritike ne daju u stanju uznemirenosti i ljutnje, niti se iznose javno, osim ako to situacija zahtijeva, a zarad općeg dobra. Potrebno je izbjegavati riječi “uvijek” ili “nikad” jer se time konkretno djelo ili situacija prenosi na cjelokupno ponašanje i djelovanje jedne osobe. Kritika se završava pozitivnim tonom i doprinosom date osobe, po mogućnosti uz stisak ruke, zagljaj ili kompliment. Čini nam se uputnim ovdje spomenuti američkog predsjednika Abrahama Linkolna, koji je jednom prilikom rekao: “Ima pravo da kritizira onaj ko ima srca da pomogne.” Kad budemo spremni pomoći i odvojiti svoje vrijeme, energiju i novac za osobu do koje nam je stalo, tek onda imamo moralno pravo uputiti kritiku.

 

 

Pozitivne kritike i pohvale

Analizirajući učinke pohvale na ljude, Ibn Hazm primjećuje da bi ljudima trebala kritika biti draža od hvale. “Ko pažljivo ispituje stvari i disciplinira se da se osloni na činjenice, više bi uživao u tome što ga ljudi kritiziraju nego što ga hvale. To je zato što, ako ga pravedno hvale i on postane svjestan njihove pohvale, to bi ga moglo učiniti taštim i to bi obezvrijedilo njegove vrline. Ako ga nepravedno hvale i on postane svjestan njihove pohvale, postigao bi sreću od onoga što je lažno, a to bi bila velika greška.”

Što se tiče pohvale, bila ona opravdana ili neopravdana, učinci joj mogu biti štetni po pojedinca. Gora je neopravdana pohvala jer pojedincu daje lažni osjećaj vrline, ponosa i sreće. Neopravdana pohvala čini da čovjek vjeruje da je častan i plemenit kad to uopće nije slučaj, te se tako još više upušta u svoje greške, smatrajući ih vrlinama. Što se tiče opravdane pohvale, ona sadrži korist, ali ako je pojedinac nje svjestan i zanosi se njome, riskira da izgubi vrijednost svih vrlina koje mu je donijela ta pohvala na prvom mjestu. Najgori slučaj bio bi kad bi se to dogodilo u nečijem ibadetu, u tom slučaju pojedinac može pasti u manji širk. Primjer takve pohvale je kazivanje o čovjeku koji je klanjao u mesdžidu dok su ga neki prolaznici promatrali. Počeli su naglas komentirati o ljepoti njegovih namaza, kako je bio skroman, kako je savršeno stajao, kako upotpunjava ruku i sedždu, kako lijepo uči. Čuvši ova hvaljenja, čovjek se okrenu (usred namaza), pa reče: “Usput, ja i postim.”         

Poslanik, a.s, upozoravao je svoje drugove na olahku i bezrazložnu hvalu. Od Ebu Bekra, r.a. prenosi se da je neki čovjek spomenut kod Vjerovjesnika, a.s., a ovaj ga je pohvalio. Tada je Allahov Poslanik, a.s, rekao: “Teško tebi! Odrubio si glavu svome drugu! Kada neko od vas treba da pohvali svoga brata, neka kaže: ‘Smatram ga takvim, a Allah najbolje zna. Pred Allahom ne hvalim nikoga, ali mislim da je takav i takav’, ako to on zna o njemu.”[6] Ebu Hurejra i Ibn Omer, r.a. prenose da je Allahov Poslanik, a.s, rekao: “Saspite zemlju u lice onima koji hvališu.”[7] 

Unatoč ovome, može se reći prijekornom stavu Poslanika a.s. o hvaljenju, ipak nalazimo hadis koji opravdanu i iskrenu pohvalu dozvoljava, smatrajući je ovozemaljskom dobrom vijesti za vjernika. Ibn Hazm pominje ovaj hadis u sljedećem kontekstu:

“Da nije hadisa Poslanika o pohvali: 'Ona (pohvala) je ovozemaljska dobra vijest za vjernika' [8], bila bi dužnost pojedinca da želi biti neopravdano kritiziran više nego opravdano hvaljen. Ali, s obzirom na ovaj hadis Poslanika, a.s, jasno je da se dobra vijest dobija samo od opravdanih djela, a ne iz neopravdanih djela.”

Komentirajući ovaj hadis, imam Nevevi navodi riječi uleme koja kaže da je to radosna ubrzana vijest kojom mu se nagovještava dobro i ona je dokaz da je Uzvišeni Allah zadovoljan njime i da ga voli. Potom mu se dadne da bude prihvaćen na Zemlji, odnosno tada ga ljudi hvale iako on ne traži njihovu pohvalu. U suprotnom, to je pokuđeno.[9]

Zaključak

Nije lahko primiti kritiku i mnogi se poslije nje osjećaju potištenim, ljutim i nezadovoljnim. Mnogima je potrebno nekoliko dana ili više da kritiku prihvate i sa njom se na konstruktivan način suoče, da li je u potpunosti odbacujući ili mijenjajući svoj način ponašanja i djelovanja. Stoga oni koji upućuju kritike, ali i oni koji ih primaju, moraju biti svjesni namjere koja se iza kritike krije, načina na koji je kritika upućena, i procesa kroz koje zbog kritike prolazi. Islam preporučuje umjerenost, umješnost i blagonaklonost u kritici jer time želimo svome bratu ili sestri pomoći, a ne odagnati ih od sebe ili od islama. Islam insistira na namjeri ili nijjetu koji će pomoći objema stranama, kritičaru i kritikovanom, da se na najbolji način okoriste od iste.

Isto tako, islam preporučuje umjerenost u hvaljenju, jer prekomjerna hvala šteti i nerijetko vodi u uobraženost i oholost. Ljudska je potreba da se lični doprinos zajednici ili društvu, ili osobeni način ponašanja i djelovanja, prepozna, vrednuje i istakne. To vrednovanje izražava se, između ostalog, i pohvalom koja mora biti opravdana i umjerena. Svrha pohvale je da ohrabri i podstakne osobu na još bolje ponašanje ili pristup, a ne da osnaži uobraženost i osjećaj važnosti i samoisticanja.

Molimo Allaha dž.š. da nas negativne kritike ne pokolebaju u našem ustrajavanju na dobru, a pohvale ne odvedu stazom neiskrenosti, arogancije i uobraženosti. Amin! 

 

[1] Imam ibn Hazm el-Endelusi, El-Ahlak vel-Sijer (Moral i ponašanje), http://www.muslimphilosophy.com/hazm/akhlaq/index.html

[2] Isto.

[3] Muslim, Tirmizi.

[4] Kur’an, 73:10.

[5] Kur’an, 20:130.

[6] Buhari i Muslim.

[7] Tirmizi.

[8] Muslim.

[9] Nevevi Šerhu Sahihi Muslim, citirano u: https://el-asr.com/tekstovi/u-bezdanu-pohvala/

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine