digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage1.gif
Kultura i nauka

Sjećanje na Aliju Isakovića

Autor: Hadžem Hajdarević Januar 29, 2015 0

Kad je polovinom marta 1997. klanjana dženaza rahmetli Aliji Isakoviću (1932.-1997.), nismo mogli ni slutiti da njegovim odlaskom s Ovoga svijeta ostaje daleko veća praznina negoli smo kadar priznati...        

 

Među bošnjačkim inetelektualcima devedesetih godina nije baš bilo previše onih koji su u tim teškim, haotičnim, opasnim vremenima uspijevali razbistriti vlastite i opće (namećućē) mutnine. Isaković je sve vrijeme svoga pisanja i djelovanja bio intelektualac u autentičnom razumijevanju tog pojma. Njegovo Biserje, svojevrsna antologija bošnjačke književne tradicije, objavljeno 1972. godine, bilo je ključna psihološka prekretnica u odnosu samih Bošnjaka naprema vlastite književne povijesti i književne sadašnjosti. Godine 1994. pitao sam se u jednom tekstu, objavljenom u Ljiljanu, da li intelektualci poput književnika Isakovića, profesora Mustafe Imamovića, profesora Rizvića ili Enesa Durakovića, Đenane Buturović, svojedobno Kasima Suljevića ili Kasima Prohića, itd., itd., ne mogu biti članovi ANUBiH samo zbog toga što su se u svojim naučnim radovima i istupima nešto više bavili i bošnjačkom kulturnom, znanstvenom, duhovnom tradicijom i afirmacijom. Isto sam čuđenje ponovio u dvije hiljade i nekoj godini, da bi me jedan od nebeskih ovdašnjih akademika, na bi gajri hak, javno optužio kako sam ja, Hadžem Hajdarević, za “jednonacionalnu akademiju”, kako nisam za ovakvu ANUBiH, koja uključuje sve etničke komponente u BiH, nisam, dakle, ni za bosanskohercegovačku multietničku tradiciju, insinuirajući mi sve što je njegovoj razigranoj, pokvarenoj, lagalačkoj mašti moglo stati pod šešir, da bi isti taj akademik, deceniju kasnije, bio jedna od ključnih perjanica u osnivanju upravo jedne takve “jednonacionalne akademije”. Aliju Isakovića, za razliku od ovdašnjih intelektualaca komformista, ili “mislilaca od prilike do prilike” (Cioran), uvijek je pratila gospodstvena dosljednost u stavu, mišljenju i držanju. Zato se često čekalo (i slušalo) šta će o nečemu kazati Alija Isaković. Poštovao je i mišljenje sa kojim se ne bi lično slagao. Najbolje se to vidjelo u ratnim sarajevskim razgovorima intelektualaca koje je okupljao KDM “Preporod” i HKD ”Napredak”. Pomišljam (i smijem se, smijem se i ražalošćujem dok pišem ovaj tekst) šta bi Isaković rekao za ovu i ovakvu, tzv. BANU.

 Najosebujnija je bila Isakovićeva borba za bosanski jezik. Njegov Rječnik karakteristične leksike... štampan je uoči velikosrpske agresije na državu Bosnu i Hercegovinu. Tiraž je spaljen s prvim agresorskim granatama, Rječnik... je ponovo štampan 1993. godine. Iako, formalno, nije imao lingvističko obrazovanje, argumentno je skretao pažnju na opaku činjenicu da su Beograd i Zagreb sebe promovirali u naučnoistraživačke jezičke centre, dok su Sarajevo i Bosna pretvoreni u jezičku marginu unutar “zajedničkoga jezičkog naslijeđa”. Ta marginaliziranost najdirektnije se očitovala u tadašnjoj leksikografskoj građi za rječnike “srpskohrvatskog” jezika. (Zanimljivo je da se u tim osamdesetim i ranim devedesetim godinama mnogi sadašnji profesori bosanskoga ne samo da nisu usuđivali proviriti izvan ideološkog yu-modela srpskohrvatski/hrvatskosrpski jezik, nego su i mene lično nastojali uvjeriti kako je iluzorna bilo kakva priča i o bosanskom jeziku i o nacionalnoj odrednici Bošnjak.)

Alija Isaković bi često isticao kako je odnos prema maternjem, bosanskom jeziku fundament bošnjačkoga odnosa prema zemlji Bosni, prema državi Bosni i Hercegovini. Često su citirane ove njegove rečenice: “Naš jezik je naš moral i ne treba osobit trud da bismo objasnili pojam bosanski jezik. Bosanski jezik nije nastao ni u okrilju srpskog ni u okrilju hrvatskog jezika, nije njihova izvedenica, već jedna od objektivnih naporednosti...”

Šta mnogim našim tzv. intelektualcima i bošnjačkoj javnosti godine 2015. znači Alija Isaković, pripovjedač, putopisac, romanopisac, dramski pisac, pisac za djecu, esejist, antologičar, leksikograf, scenarist, publicist, urednik, jedan od najvećih autoriteta bošnjačke i bosanskohercegovačke intelektualne zajednice, ako se, gotovo dvije decenije nakon njegova preseljenja na Ahiret, nije našlo načina objaviti izabrana Isakovićeva djela? Ima li u srednjoškolskoj lektiri Isakovićeve knjige putopisa Jednom? Nema! Čak ni u medresama nije u lektiri jedan od najvećih bošnjačkih romana XX. stoljeća: Pobuna materije. Od Isakovićeve drame Hasanaginica i velike monografije o ovoj najpoznatijoj bošnjačkoj baladi kao da je jedino ostalo to da nas samozvanī naciodužebrižnici nastoje pretvoriti u tužnu i uplakanu siročad Nesretne Ljubovce... (Ali, to su već neke druge teme i naše ovdašnje nevolje s njima i s nama ovakvima kakvi jesmo.)

Neka je rahmet plemenitoj i uzornoj duši moga prijatelja i učitelja rahmetli Alije Isakovića!

 

Tekst u cijelosti možete pročitati u printanom izdanju Preporoda od 15. januara 2015.

« Promovirana knjiga „Vodič kroz Medinu“ Tri hiljade KM za Kur’an namijenjen knezu Obrenoviću »
nazad na vrh

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine