U školi, na ulici, među vršnjacima, na fakultetu, u svakodnevnom životu uopće, svako dijete ili odrasli pojedinac svojim ponašanjem i govorom odražava vrline, manire, osobine, znanje, vještine, navike, jednom riječju, odgoj koji u sebi nosi iz porodice.

Da se podsjetimo: „Odgoj je proces formiranja čovjeka kao ljudskog bića, njegovih fizičkih, intelektualnih, moralnih, estetskih i radnih osobina. U odgojnom procesu odgajatelj i odgajanik putem komunikacije i interakcije planiraju, ostvaruju i vrednuju cjelovitiji razvoj ličnosti.“

U porodici, glavni odgajatelji svoje djece su roditelji. Odgoj u porodici započinje odmah po rođenju djeteta. Porodični sistem je jako dinamičan, te razne situacije u porodici mogu da utječu na pozitivno i negativno ponašanje djeteta. Uzajamnim odnosima između djece i roditelja stvara se dinamika u porodici, kroz koju se uče prva pravila ponašanja, jačaju i razvijaju ego procesi, stječu navike, internacionaliziraju vrijednost i ideali, vrši proces identifikacije.

Djeca se trebaju odgajati sistematski. Uspjeh u odgoju djeteta rješava se u mladim godinama, do pete godine života, kako su pisali poznati pedagozi. Kakav će biti čovjek, kakve će vrijednosti nositi sa sobom, zavisi posebno od toga kakvim ga roditelji učine do njegove pete godine života. Ako roditelji do pete godine ne odgajaju dijete kako treba i ne prenose na njega higijenske, društvene, kulturne, moralne i vjerske manire, onda će kasnije morati dijete preodgajati.
Na prvi trenutak možete pomisliti: Pa šta dijete može doživjeti do pete godine života, jer  roditeljima se čini da sve ide dobro. A u desetoj ili jedanaestoj godini sve iznenada pođe na gore i roditelji se pitaju ko je iskvario dijete, a sami su odgovorni za njegov odgoj od prve do pete godine.

Dobra i ugodna, intimna i topla atmosfera u porodici, sigurnost koju pružaju zdravi interpersonalni odnosi, prvi su preduvjet uspješnog razvitka osobnosti i značaja djece i omladine. Porodica udara temelje cjelokupnoj ličnosti djeteta ostvarivanjem fizičkog, intelektualnog, moralnog, estetskog i radnog odgoja. Ona daje ono što je bitno i od čega kasnije škola i ostale društvene institucije polaze i na čemu grade odgojni utjecaj na dijete.
Osim toga, porodični odgoj ima naročit značaj i za emotivni razvoj ličnosti, jer se u porodici stvaraju prve emotivne veze i od tih prvih emotivnih veza u velikoj mjeri će zavisiti kasniji emocionalni razvoj i uravnoteženost jedne ličnosti.

Vaše dijete je vaše ogledalo, baš kao što ste i vi njegovo. Gledajući dijete može se mnogo toga saznati o roditeljima, o prilikama u porodici, o međusobnim odnosima, o navikama, osobinama ličnosti osoba koje ga okružuju. Tako se vi ogledate u djetetu. A sve što vi radite, kako se ponašate, kako se ophodite jedni prema drugima, kako govorite, gestikulišete, sjedite,  jedete, dijete vidi od vas, tj. ogleda se i ugleda na vas. Kopira vas, identifikuje se sa vama.

Kada je riječ o navikama, treba napomenuti da o svakom čovjeku možemo suditi, između ostalog, na osnovu njegovih higijenskih, kulturnih i radnih navika. A te navike se stječu u djetinstvu. Ne dozvolite da drugi loše sude o vašem djetetu, znajte da su roditelji prvi na spisku odgovornih za njegovo ponašanje.

Savremena porodica suočava se sa planetarnim iskušenjima i problemima. Savremene pošasti: droge, alkohol, igre na sreću, mas mediji i neprakticiranje vjere produbljuju krizu koja ne bira i ne pita već samo razara i pustoši. 

Sadašnjost nam je ovakva:

Članovi porodice imaju malo vremena da budu zajedno. Komunikacija među supružnicima je smanjena na minimum. Roditelji imaju malo vremena da se aktivno bave odgojem i obrazovanjem svoje djece onoliko koliko im je potrebno pa su takvi izloženi svim gore pobrojanim pošastima. Djecu treba vratiti da budu doista djeca koja neće zaboraviti na svoje roditelje. Roditelji su čuvari, staratelji i pastiri svoje djece i kao takvi neće degradirati svoju časnu zadaću odgoja i obrazovanja.

U razgovoru sa mladima saznali smo da najveći utjecaj u njihovu životu imaju vršnjaci i mediji. A kada ulica, vršnjaci i mediji uzmu odgoj u svoje ruke, tu nastaje kriza identiteta. Činjenica je da nikada više međuljudski odnosi nisu bili nagriženiji i da nikada više odgojna komponenta u obrazovanju nije bila zapostavljenija nego danas.
Mladi imaju višak dosade, a manjak ambicija.

Posebno ističemo problem medija koji polahko preuzimaju vodeću ulogu u desakralizaciji i dehumanizaciji ljudskog života. Nerijetko se populariziraju vanbračni odnosi, blud, građanski neposluh, odvajanje vjere od svakodnevnog življenja, uživanje u haramima (alkohol i droge). Evidentna je intencija da se u društvu naruši moral, sram, stid, saosjećanje zbog tzv. modernog/savremenog življenja koje Zapad favorizira kao najbolji mogući način življenja.

Dragi roditelji,

radite na svojoj nadogradnji, na svom permanentnom odgoju i obrazovanju, jer ako dijete vidi da vi slobodno vrijeme koristite čitajući knjigu i ono će posegnuti za njom. To će imati mnogo više efekta od priče: «Hajde sine, čitaj neku knjigu, trebat će ti…». Takve i slične fraze vremenom djetetu postanu dosadne, čak naporne i u njemu, stalna prisila, može proizvesti samo apatiju ili čak antagonizam i prema vama i prema knjizi. Djeca ne vole kada im se previše pridikuje, naređuje, kada ih tjerate da nešto urade. Umjesto samo riječima, pokažite im ono šta trebaju da usvoje i svojim djelima. Tako će lakše, brže i s više volje naučiti mnogo toga. Jer, ako tražite od djeteta da pospremi krevet kada ustane, nemojte da vam se desi da vaš krevet dijete zatekne neuredan. Prigovorit će vam to kad-tad. Ako odvraćate dijete od gledanja u ekran (bilo ekran TV-a ili računara), nemojte se odmah nakon izrečene opomene djetetu, okrenuti i upaliti televizor. Tako dolazite u kontradikciju sami sebi, a djetetu to sigurno neće pomoći. Najbolji odgoj djeteta je odgoj ličnim primjerom.

U odgoju djece nađite sredinu!

Dakle, dogovarajte se sa djetetom, saslušajte i njegovo mišljenje i podržite ga u dobru! Nastojte da budete što pravedniji prema djetetu: nagradite ga kada uradi nešto dobro (to može biti i pohvala, kompliment, poljubac za manju djecu, čestitanje stiskom ruke za nešto stariju, omiljeni kolač ili neki poklončić, zavisno od urađenog),  ali i kaznite za loše ( u oblike kazne spadaju prijekor, kritika, zabrana, …). I budite dosljedni u postupcima, posebno kada se radi o djelovanju oba roditelja. Ono treba da bude usaglašeno i sinhronizovano. Ako majka ne dozvoljava djetetu da bude više od dva sata napolju, onda dijete treba da dobije isti odgovor i od oca i obrnuto.

Primjena nagrade i kazne

Naći pravu mjeru između nagrade i kazne znači riješiti problem odgoja. Davati djeci podršku, nagrađivati ili kažnjavati, sve mora biti usklađeno tokom dječijeg rasta. Temeljni cilj roditeljskog angažiranja je postati prijatelj svog djeteta, ali samo u skladu s njegovom sposobnošću da u tome razumije i odgovornost. Neki roditelji čine greške iz želje da postanu prijatelj svom šestogodišnjaku. Roditelji trebaju biti pažljivi kada je u pitanju podrazumijevanje pojma prijatelj.. U ovoj dobi dijete treba roditelja, a ne prijatelja.
Mnoga istraživanja su pokazala da su djeca koja su često kažnjavana od svojih roditelja, u društvu s drugima i sami primjenjivali kaznu. Danas sve više preovladava mišljenje da se fizičko kažnjavanje djece treba potpuno izbaciti iz prakse. Daleko je bolje za dalji dječiji razvoj, pozitivno ponašanje u školi, dobar školski uspjeh, dati težište nekim drugim blažim oblicima sprečavanja.

Djecu je poželjno podsticati, ali kako su istraživanja pokazala, tamo gdje se dijete podstiče kroz materijalne oblike stimulacije, onda dijete u takvoj sredini postaje egoistično. Za dobar uspjeh i ponašanje učenika u školi, roditelji trebaju nagradu i kaznu koristiti smišljeno, kvalitetno i odmjereno.

I ne zaboravite:

(Autorica je pedagogica u OŠ „Lukavac Grad“

Lukavac)