Zaboravljene žene učenjaci islama

Autor: Avgust 25, 2015 0

Dr Akram Nadwi je pripremio zbirku od 40 tomova o ženama islamskim učenjacima. Mehrunisha Suleman i Alaaf Rajbee su 2007. u Emelovom tekstu “Zaboravljene žene učenjaci islama” analizirali izgubljeno nasljedstvo ovih žena i njegov utjecaj na današnji svijet

 

 Ako nekoga dovoljno dugo nazivate lopovom vremenom će pomisliti da je zaista lopov. Isto tako, ako dijete nazivate glupim odrašće u ubjeđenju da je zaista glupo. Ova iskrivljena slika o sebi opisuje duboko ukorijenjenu problematiku koja okružuje žene u Islamu. Mediji i akademski krugovi neprekidno prikazuju Islam kao jednu seksističnu, patriarhalnu religiju koja potčinjava žene implicirajući njihovu inferiornost. Kako konzervativni tako i radikalni krugovi nastoje promjeniti ovaj seksistički imidž. Islamski feministi postavljaju žene kao bastion nekog novog islama, islama bez spolova, slobodnog od okova muške uleme, i tjeraju ih da postanu imami i državne vođe. Istovremeno možete naći neograničen broj imama sa azijskog potkontinenta koji će prava žena spremno označiti kao opasan uvoz sa Zapada protiv kojeg se najbolje boriti tako što ćete žene zadržati u kući, daleko od radnih mjesta i obrazovnih institucija. Čini se da je mala razlika između ženomrzačkih mula i naprednih feminista: oboje su reakcija na nedostatak pouzdanja u svoju vjeru. Socijalni i politički nemiri prošlog stoljeća potresli su ummet do same srži – do te mjere da izgleda da komentatori ne smiju braniti ni osnovni društveni odnos između muškaraca i žena. Između ovih veličanja i osuđivanja navodnog islamskog mizoginizma, studija Šejha Muhammeda Akrama Nedwija o ženskim prenosiocima hadisa (el-muhaddisat) u pravi čas podsjeća da spol ne mora biti problem u islamu. Medijsko predstavljanje islama kao uzroka potčinjavanja žene predstavljalo je ključnu inspiraciju za Šejha da otpočne ovo desetogodišnje proučavanje. Kao znanstveni saradnik na Oxfordovom Centru za islamske studije on se suočio sa neslaganjem među Muslimanima u pogledu na njihovu historiju. Postojala je ogromna potreba da se pronađu tačni historijski podaci o mjestu žene u islamskoj tradiciji.

 

Pogrešan dojam o ženama učenjacima

 Često se koristi argument da je odsustvo žena među islamskim učenjacima utjecalo na interpretaciju Kur’ana i hadisa. Međutim, historijski podaci pokazuju primjere fetvi izdatih od strane muških pravnika, koje su bile u u velikoj mjeri protiv muškaraca i u korist žena. Osim toga, često su o izvrsnim ženskim učenjancima svjedočili njihovi muški učenici. Imam Dhahabi je primijetio da među ženskim prenosiocima hadisa ne možemo naći nijednog lažnog. Integritet i neovisnost ženskih učenjaka bili su besprijekorni. Naravno, svakom seksističnom muškarcu bilo bi teško priznati ove činjenice. Pošto danas žene jako malo učestvuju u podučavanju hadisa i izdavanju fetvi, stječe se pogrešan dojam da je i u prošlosti uvijek bilo tako. Kao što šejh Akram opisuje: “Kada sam počeo, mislio sam da se radi o možda 30 do 40 žena”, međutim kako je istraživanje napredovalo, broj podataka o ženama učenjacima je neprestano rastao, sve dok na kraju nije skupljeno ništa manje od 8000 biografskih zapisa. Ovaj ogromni broj svjedoči uistinu o bitnoj ulozi žene u očuvanju i razvoju islamskog učenja još od vremena Poslanika a. s. Žene sa kojima se Šejh Akram susreo bile su daleko iznad prosjeka, čak šta više, neke su bile daleko ispred svojih muških suvremenika. Bile su to izuzetne žene, koje ne samo da su aktivno učestvovale u društvu već su ga i reformirale. Veoma je upečatljiv nivo njihovih inelektualnih dostignuća i poštovanje koje im je zbog njega ukazivano.

 

Pored poznatih ličnosti, kao što je Aiša Siddika, kćerka Ebu Bekra, ovo djelo spominje i mnoge druge veličanstvene učenjakinje. Fatima el-Batazahijja, učenjakinja iz 8. stoljeća, u Damasku je predavala proslavljeno djelo Sahihul Buhari. Bila je poznata kao jedan od najvećih učenjaka svog vremena, što je naročito došlo do izražaja za vrijeme hadždža, kada su se vodeći učenjaci (muškarci) toga vremena sjatili iz daleka da bi je slušali dok govori. Prelijepa je to slika, nekog odavno zaboravljenog islama – dostojanstvena, starija žena, koja danima podučava svoje učenike u samoj Poslanikovoj džamiji. Kada bi se god umorila naslonila bi glavu na Poslanikov mezar i nastavila podučavati svoje učenike satima. Svaka žena, koja je u novije vrijeme posjetila Poslanikovu džamiju, zna kako je frustrirajuće ne moći čak ni vidjeti Poslanikov mezar, a kamoli nasloniti glavu na njega.


Druga, Zejneb bint Kemal, poučavala je više od 400 hadiskih djela u 12. stoljeću. Njeni “tovari” tekstova privlačili su veliki broj učenika. Bila je rođeni predavač, puna strpljenja, što je osvajalo srca onih koje je podučavala. Zahvaljujući takvoj intelektualnoj reputaciji njen spol je nije sprječavao u tome da predaje u nekima od najprestižnijih akademskih institucija u Damasku.


Zatim je tu i Fatima bint Muhamed el Samarkandi, pravnica, koja je savjetovala svog poznatijeg muža kako da izdaje fetve. Zatim, Umm el-Darda, koja je još kao mlada uobičavala sjediti sa muškim učenjacima u džamiji. “Pokušavala sam obožavati Allaha na svaki način”, pisala je, “ali nisam mogla naći bolji od sjedenja i raspravljanja sa drugim učenjacima.” Postala je profesor hadisa i fikha i predavala i muškim odjeljenjima. Jedan od njenih učenika bio je i halifa Damaska. Toliki trud i posvećenost ovih žena islamu nisu mjerljivi današnjim standardima. Međutim, one su imale i nekih bioloških prednosti u odnosu na muškarce. Naime, ženski prenosioci hadisa bili su često traženi od strane učenika hadisa zbog njihovog dužeg životnog vijeka, što je skraćivalo lanac prenosilaca. Iako se studija šejha Akrama fokusira na prenosioce hadisa, otkrio je da su žene učenjaci značajno doprinjele i izučavanju ”teologije, logike, filozofije, kaligrafije i mnogih drugih disciplina koje prepoznajemo i cijenimo kao islamske.”

 

Fundamentalna jednakost muškarca i žene

 Prisustvo ženskih učitelja nije jedina potvrda važnosti žena u historiji islama. Kur’an, koji je privobitno zapisan na pergamentima i životinjskim kostima, bio je povjeren Hafsi, kćerci Omera r. a. Halifa Osman r. a. je uz pomoć ovih sačuvanih zapisa izradio šest standardiziranih primjeraka Kur’ana i poslao ih u glavne političke i kulturne centre islamskog carstva. Naredio je da se sva nestandardizirana izdanja spale, što ukazuje na ogromno povjerenje koje je imao u Hafsine sposobnosti i karakter. Ashabi, ali i svi drugi ugledni učenjaci, nikada nisu sumjnali u vrijednost učenja žena zbog njihovog spola.

 

Uzme li se u obzir islamsko učenje o fundamentalnoj jednakosti muškarca i žene, djelo šejha Akrama zaista ne bi trebalo biti iznenađujuće. Poslanik nas je učio da ne pravimo razliku između vjernika na osnovu njihovog spola. Pripadnici oba spola imaju ista prava i obaveze da uče i podučavaju – od memoriziranja i prenošenja Kur’anskih ajeta i hadisa do interpretiranja ovih izvora te upućivanja drugih Muslimana kroz fetve (pravna mišljenja). Žene imaju istu obavezu kao i muškarci da podstiču na dobro i odvraćaju od zla. Prilično logično, iz ovoga proizilazi da one ne mogu ispuniti svoju dužnost kao muslimanke ako ne mogu postati učenjaci i biti sposobne da razumiju, interpretiraju i podučavaju. Ako potčinjavanje žene nije rezultat islamskog učenja, odakle onda tako grube povrede prava žena u muslimanskom svijetu danas?


Svođenje žene samo na ulogu majke i domaćice je relativno moderan fenomen (Nije li Aiša predvodila vojsku, a Ummu Selema učinila da se izbjegne kriza na Hudejbiji?) Krajnji uzrok ovog složenog i višeslojnog problema je veoma diskutabilan. Međutim, nekoliko bitnih faktora zaslužuju pažnju. Hegemonija zapadne civilizacije u modernom svijetu sa sobom neizbježno nosi to da muslimanski svijet postaje žrtva svojih slabosti. Pozicija žene u judeo-kršćanskoj tradiciji je uvijek bila problematična. Najočigledniji primjer je biblijska priča o protjerivanju Adama i Eve iz raja. Eva je izravni krivac za prvobitni ljudski grijeh. Ona predstavlja slabiji spol u priči (porođajni bolovi se u kršćanstvu tradicionalno smatraju kaznom za ovaj prvi grijeh).

 

Čak i ako zanemarimo teološku pozadinu, činjenica je da je jednakost između muškaraca i žena kasno zaživjela u Evropi. Rasprave o tome da li žene imaju status “ljudskog bića” vođene su 16. stoljeću, a jednaka prava kao muškarci žene dobijaju tek u 19. i 20. stoljeću. Mizoginizam je bio internacionaliziran od strane zapadnih kolonijalnih vlasti, koje su isključile žene iz poslova učitelja u džamijama i političkih pozicija u društvima koja su kolonizirali, kako primjećuje Aisha Bewely, spisatljica i prevoditeljica Kur’ana: “Prizma kroz koju je Zapad posmatrao Muslimanke bila je već iskrivljena, a kada se jednom nametnulo i usadilo muslimanskim društvima, ovo stajalište vremenom se etabliralo kao norma”. Kako je tehnološki i naučno naprednija zapadna kultura oduševljavala muslimanske intelektualce, oni su se sve više otvarali vrijednostima, koje je ta kulturs donosile sa sobom.

 

8000 muslimanskih učenjakinja

 Najjednostavnije je uprijeti prstom u “Zapad” kao krivca, no to još više ukazuje na to da se sudbina muslimanke ne može odvojiti od sudbine muslimanske zajednice kao cjeline. Povlačenje žena iz javnog života je također i posljedica straha. “Trenutna kulturna nesigurnost Islama pokazala se lošom za njegove učenjake ali i za žene”, kaže Šejh Akram. “Naša tradicija je postala slaba, a kada ljudi oslabe, postaju oprezni. Kada su oprezni svojim ženama uskraćuju slobode.” Želja muškaraca da zaštite žene je prerasla u pretjerivanje do te mjere da je potkopala kvalitet Muslimanske zajednice. Kada onda nekolicina žena, koje se uspiju osloboditi, počne propagirati ekstremne struje feminizma, rezultat svega toga postaje jedan začarani krug sumjne, straha i potčinjavanja.

Objelodanjenje historije muslimanskih učenjakinja, koja broji 8 000 žena, izazvaće različite reakcije iz različitih krugova. Ženomrsci će ove podatke vjerovatno zanijekati i pokušati potkopati njihovu vjerodostojnost. Feministi će biti zadovoljni što je neko odradio dobar posao za njih. Najbolja pouka, međutim, nalazi se u motivaciji za pisanje ovog djela. Šejh Akram pokušava vratiti ljude tradicionalnom islamu sa namjerom da pokaže da islam nije mizogen i da rani islamski učenjaci nisu imali predrasuda prema ženama. Optužbe da njegova studija podstiče na slobodno miješanje spolova i zanemarivanje principa čednosti su neosnovane. Jasno je iz uvoda u njegovo djelo od 40 tomova da je hidžab sunnet Božijeg Poslanika i da “omogućava ženama da budu prisutne i vidljive u javnosti na jedan siguran i dostojanstven način”. Činjenica da je šejh Akram priznati učenjak sa prestižnog instituta Nadwat al Ulama iz Lucknowa u Indiji i da je studirao islam na tradicionalan način ide u njegovu korist. Učenjaci poput šejha Karadavija bili su više nego voljni da priznaju njegovo istraživanje i otkrića.


Ironično je da su naše zaboravljene žene učenjaci provele svoje živote u potrazi za historijskim činjenicama, dok su Muslimani odavno zaboravili njihov doprinos. Historijska kritika je jedan od osnovnih načela islama. Kur’an zahtijeva: “O, vjernici, ako vam nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u neznanju nekome zlo ne učinite, pa da se zbog onoga što ste učinili pokajete." (49: 6) Preispitati današnje medijsko predstavljanje islama nije samo dobra ideja nego i vjerska dužnost muslimana da tragaju za istinom.

 

Jednom kada potvrdimo istinitost historijskih činjenica da žene, ustvari, nisu potlačene od strane islama i da su od samog početka igrale važnu ulogu, ne smijemo se na tome zaustaviti. Islam nije došao kao skup doktrina, koje određuju prava žena, ljudska prava ili prava životinja. Islam nam daje sva ova prava i obaveze kada iskreno prihvatimo Allahova prava. Vjera, a ne suhoparna racionalnost, omogućava nam da izgradimo društvo u kojem će se poštovati prava svih kroz pokoravanje Njegovoj riječi i Njegovim poslanicima. Stoljetna optuživanja za mizoginizam su se ustalila i pretvorila u stvarnost, ubijedivši same muslimane u manjkavost islama. U svijetu u kojem se neke žene drže zaključane u kućama dok se druge kandidiraju za predsjednike, djelo Šejha Akrama bi nam trebalo uliti povjerenje u pravičnost islama. Ne zato što dokazuje da je islam imao mnogo ženskih učenjaka, već zato što dokazuje da je bilo puno velikih učenjaka, koji su slučajno bili žene.

 

Emel, Muslim Lifestile magazin, Velika Britanija

Sa engleskog prevela Lejla Mezit

 

 

 

 

 

 

 

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija