Bošnjaci između historijskih činjenica i romantičnih legendi

Autor: Fuad Ohranović Juni 28, 2015 0

Mnogi su čuli poznatu misao o historiji kao učiteljici života. S druge strane, postoji ‘’dijagnoza’’ mnogih domaćih i stranih ‘’eksperata’’ o tome da na Balkanu ima previše historije. To dvoje zajedno može značiti, ili da smo genijalni pa se oko nas balkanskih naroda skupilo mnoštvo učitelja, ili nam treba čitav tim specijalnih učitelja jer imamo strašne probleme u razvoju.

 U svakom slučaju historija, ili bolje rečeno njene interpretacije, predmet su zanimanja gotovo svakoga ko zna čitati i pisati na ovim prostorima. Još ako se nakon jedne ili dvije pročitane knjige, ili gluho bilo, dva članka sa nekog internet- portala, počnu tumačiti historijski procesi, začas se može stvoriti ’’previše historije’’.

Historija je nauka koja priznaje samo činjenice koje stoje na čvrstim historijskim izvorima. Ona ne poznaje tumačenje procesa iz davne prošlosti današnjim civilizacijskim i društveno- političkim odnosima. I dok na jednoj strani imamo one koji se bave historijom sa jasnom namjerom da svojim podvalama diskredituju postojanje države Bosne i Bošnjaka, na drugoj strani imamo pristalice romantičnih legendi i mitova koji prestaju biti bezazleni onda kad iz naninog krila dođu u javni prostor. Ako želimo da budemo shvaćeni kao ozbiljni egzekutori svih podvala na račun Bosne i Bošnjaka koje su zlonamjerno iznošene u prošlosti, onda moramo da počnemo od svoje avlije.

Nezavisnošću Bosne i Hercegovine i vraćanjem svoga historijskog imena, Bošnjaci su dobili priliku za svoju punu nacionalnu afirmaciju i pravo da budu subjekt u svim društvenim procesima koji se tiču kako naroda tako i države BiH. A uz svako pravo dolaze i odgovornosti. Nažalost, često u javnosti neki naši intelektualci, politički i vjerski prvaci, iznose paušalne i netačne ocjene koje se tiču historije Bosne i Bošnjaka. Dakako, bavljenje historijom i njeno proučavanje ne treba da bude rezervisano samo za historičare. Pogotovo u našim prilikama, poznavanje glavnih tokova nacionalne historije nameće se kao obaveza svakom obrazovanijem Bošnjaku. Ali, davati ocjene historijskih procesa, bez konsultovanja šire stručne literature, predstavlja prije svega nepoštovanje istine, a onda i ljudi koji su čitave živote ulagali u svoje obrazovanje i istraživanje naše prošlosti. U ovom tekstu navešćemo neke primjere zloupotrebe historije u kontekstu trenutnih društvenih zbivanja.

Tako se skoro, iz usta jednog dežurnog zaštitnika bošnjačkog nacionalnog bića, čula tvrdnja da Bošnjaci uopće nemaju slavensko, nego isključivo ilirsko porijeklo. Ta tvrdnja je valjda u javnost iznesena s ciljem da se nacionalni identitet, između ostalog, profilira i u pravcu prekida veze sa Slavenima i svoju posebnost u odnosu prema Srbima i Hrvatima dokaže nepostojanjem zajedničkih predaka. To je primjer zloupotrebe historije i iznošenja neistina. Historijske činjenice kažu da su dolaskom Slavena i Avara u VII stoljeću romanizirani i poluromanizirani Iliri (Iliri koji su prihvatili rimsku kulturu i običaje) bili pokoreni i vremenom utopljeni u većinsko slavensko stanovništvo. Naravno, civilizacija koji je postojala prije dolaska Slavena nije mogla preko noći u zemlju propasti. Došlo je do prožimanja koje je trajalo duže vremena i u kojem je slavenska većina trijumfovala nametanjem svoga jezika i kulture. Ostali su neki nazivi mjesta i poneka riječ kao svjedočanstvo postojanja raznih naroda i civilizacija na ovim prostorima, koje su itekako ostavile traga u našem genetskom kodu.

Reći da Bošnjaci nemaju slavensko porijeklo notorna je neistina isto kao reći da nemaju ni ilirsko. Štaviše, rezultati naučnih istraživanja pokazuju da je proces saživljavanja starosjedilačkog ilirskog stanovništva i došljaka Slavena bio jako intenzivan i da su Iliri imali velikog utjecaja na slavenske pridošlice. O tome svjedoči veliki broj toponima (nazivi rijeka i planina) iz rimskog i predrimskog perioda i brojne riječi koje su Slaveni preuzeli od starosjedilaca. To su historijske činjenice koja su sada poznate. Sasvim je druga stvar to što je seoba naroda u ranom srednjem vijeku, dakle u vrijeme kada nijedna današnja evropska nacija nije bila formirana ni u onom srednjovjekovnom smislu, iskorištena u smislu romantičnog dokazivanja posebnosti bošnjačkog etnosa! Takve tvrdnje je lahko naučno diskreditirati, a dovode nas Bošnjake u opasnost da budemo neozbiljno shvaćeni jer svoj nacionalni identitet gradimo na tvrdnjama koje se uopće ne mogu dokazati. I što je najgore, te tvrdnje nam uopće nisu potrebne da bi bilo šta kome dokazivali. Obzirom da postojanje Bosne uopće nije sporno od sredine X stoljeća kada je bizantski car Konstantin Porfirogenet (945.-959.) spominje u svome djelu ‘’De administrando imperio’’, više od 1000 godina starosti je sasvim dovoljan argument onome koji traži neki historijski međaš kao dokaz postojanja države i naroda.

Druga interesantna tema o kojoj se često ‘’mudruje’’ jeste dolazak Osmanlija i širenje islama na prostoru Bosne i Hercegovine. Među nekim Bošnjacima vlada mišljenje da su svi naši preci primili islam čim je sultan Mehmed II Fatih prešao Drinu. A onda mu pripremili doček u Jajcu na kojem je više od 30 000 ljudi izgovorilo šehadet i regrutovano u janičare. Baš kao da je sultan Mehmed II došao u prijateljsku posjetu kraljevini Bosni, a ne sa sabljom u ruci i vojskom iza sebe. Argument za masovno prihvatanje islama neki historičari su našli u prepisu janičarskog zakona iz prve polovine 18 stoljeća! Dakle gotovo tri stoljeća poslije osmanskog osvajanja Bosne. Hroničar Dursun-beg, koji je bio učesnik osvajanja Bosne, zapisao je da se domaće stanovništvo sklanjalo ispred osmanske vojske po prirodnim skloništima i teže pristupačnim mjestima, te da je sultan Mehmed II Fatih zarobio veliki broj ljudi. Dursun-beg nije naveo nikakav podatak o masovnom prihvatanju islama. Da se taj događaj stvarno desio, sigurno bi se našao u tadašnjim hronikama jer više 30 000 ljudi koji su navodno primili islam odjednom, a zatim regrutovani u janičare i nije podatak koji se tako lahko može sakriti. Spomenimo i da je janičarski odred u vrijeme sultana Fatiha brojao 8000, a u vrijeme sultana Sulejmana Zakonodavca, na vrhuncu moći Osmanskog Carstva, oko 12 000 ljudi.

Sultan Mehmed II pitanje Bosne nije završio osvajanjem u junu 1463. godine. Čim je glavnina osmanske vojske otišla, ugarska je vojska provalila u Bosnu i uz pomoć domaće vlastele, krajem 1463. osvojila Jajce. Sultan Mehmed II morao je ponovo doći u Bosnu 1464. godine ali bez nekog velikog uspjeha. Bosna je ostala podijeljena između Mađara i Osmanlija. Ugarski kralj Matija Korvin od osvojenog dijela Bosne formirao je Jajačku i Srebreničku banovinu. Bojeći se nezadovoljstva vlastele i naroda, sultan Mehmed II je od jednog dijela osvojene bosanske teritorije, 1465. godine formirao osmansku vazalnu kraljevinu Bosnu na čelu sa kraljem Matijom iz porodice Kotromanić. Ova tvorevina je trebala da služi kao tampon zona između osmanskih i ugarskih pozicija u Bosni. Taj projekat vazalne kraljevine potrajao je sve do 1476. godine kada je ona ukinuta, a njena teritorija priključena Bosanskom sandžaku. Srebrenička banovina je od strane Osmanlija osvojena 1512. godine, a Jajačku banovinu su osmanske jedinice osvojile tek 1528. godine u vrijeme namjesnikovanja Gazi Husrev-bega.

Sve ovo ide u prilog činjenici da naši preci i nisu bili baš najsretniji sa dolaskom Osmanlija. Odnosno, da je proces prihvatanja islama i saživljavanje sa osmanskom državom trajao puno duže. Proces prihvatanja islama bio je posebno intenzivan u 16. stoljeću, pogotovo nakon osmanske pobjede na Mohaču 1526. godine, a trajao je i u narednim stoljećima. Tim procesom su prvo bili obuhvaćeni gradovi, zatim mjesta na važnijim komunikacijama i na kraju zabačenija područja. Islam su prihvatali kako pripadnici Crkve bosanske tako i pravoslavci i katolici. U popisnim defterima 15. i 16. stoljeća možemo pratiti nove muslimane po tome što im je umjesto imena oca pisalo ‘’sin Abdullaha’’ (Allahovog roba). Također, česti su slučajevi jednostavnog prevođenja značenja imena na turski ili arapski jezik, pa je Vuk poslije primanja islama postao Kurt, Gvozden je postao Timur, Živko je postao Jahja itd. U popisnim defterima 15.-tog i 16.-tog stoljeća nalazi se veliki broj spahija nemuslimana koji su širom Bosne imali svoje zemljoposjede- timare. To je još jedno svjedočanstvo slobode vjere u jednoj islamskoj zemlji dok je u Evropi harala inkvizicija i dok su trajali progoni svih onih koji su se suprostavljali zvaničnoj Crkvi. Također, to je i dokaz da Osmanska Carevina nije provodila nasilnu islamizaciju i da naši preci nisu prihvatali islam samo da bi zadržali ili dobili zemljišne posjede.

Nauka je još davno dokazala da nije bilo govora o nasilnoj islamizaciji. Još u prvoj polovini 20 stoljeća historičar Vladislav Skarić zapisao je da ‘’19. vijek ne bi zatekao nijednog hrišćanina, niti bi bilo ijedne crkve i manastira da je islam širen državnom silom.’’ Drugi historičar Vladimir Ćorović u ‘’Istoriji Jugoslavije’’ pisao je: ‘’Mi imamo više hrišćanskih priznanja da Turci nisu nagonili svijet da prime njihovu vjeru, ni među Grcima, ni kod nas. Jedan naš pisar iz godine 1509. koji nimalo ne voli Turke, ipak savjesno priznaje kako u to vrijeme ‘’mnogi nemučeni ni od koga odstupiše od pravoslavlja i pristaše uz njihovu vjeru’’.

To su historijske činjenice o nekim procesima iz naše prošlosti. Njih ne treba posmatrati iz konteksta današnjih društvenih zbivanja niti ih zloupotrebljavati u dokazivanju ispravnosti nekog političkog stava ili akcije. Predmet zanimanja bošnjačkih političkih prvaka treba da bude sadašnjost i budućnost naše zemlje, a uleme moralni i vjerski preporod društva. Naravno, i jedni i drugi imaju pravo i obavezu da se zanimaju za historiju i da je proučavaju, ali politička funkcija ili ahmedija na glavi, nikome ne daju pravo na tvrdnje koje je nauka davno argumentovano odbacila, te da na takav način dovode Bošnjake u zabludu. Uostalom, dovoljno je Balkanu jedan narod koji je svoju nacionalnu historiju izjednačio sa mitologijom. Takvima treba odgovoriti argumentima i činjenicama a nikako mitovima. U suprotnom, mogli bismo stvoriti generacije koje neće učiti iz poraza, nego će pred njima zatvarati oči lažno ih prezentirajući kao pobjede.

 

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro