Život iz invalidskih kolica zna biti veliko iskušenje, koje bi u mnogima ugušilo iskru volje za životom. Da, mnogi bi ljudi pokleknuli, ali ne i junakinja naše priče. Fikreta se nije predala, već je bolest iskoristila u svoju korist, kao inspiraciju i dodatnu motivaciju da pokaže kako i osoba s posebnim potrebama može biti uspješna u onome što radi.

Sve je počelo od nekoliko stidljivo ispisanih redaka kojima je mlada pjesnikinja pokušala da olakša dušu, i na papir prenese zapažanja o svijetu i samoj sebi. Danas je Fikreta renomirana pjesnikinja koja iza sebe ima četiri predivne knjige poezije i proze, te je rado viđen gost širom BiH i šire. Njen primjer je jasan pokazatelj da među nama žive ljudi ljudi koji snagom svog duha koje se, uprkos teškim zdravstvenim problemima, ograničenjima i iskušenjima, uspiju izdignuti iznad sivila i prosječnosti običnog ljudskog života, vođene mišlju: „Ja ću pobijediti i od svog života napraviti priču o uspjehu!“

Ko je Fikreta Karić?

- Rođena sam četvrtog marta 1989.godine u Doboju. Živim na općini Gračanica. Iako sam osoba sa invaliditetom, trudim se biti što kreativnija i pozitivno ambicioznija. Nastavila sam živjeti kao književnica i baviti se izdavaštvom, tako da iza sebe imam već četiri objavljene knjige:.„Moji snovi“ (2008), „Stihovi moje duše“(2010), „Djevojka sa bisernom suzom (2012) i „Ornament ljubavi“(2014). U slobodno vrijeme se prijavljujem na razne literarne konkurse iz kojih sam do sada osvojila mnoge diplome i priznanja, također sam i dobitnica povelje grada Srebrenika za doprinos književnosti. Možete me posjetiti i na mom web sajtu pjesnikinja.net.

Bolujete od cerebralne paralize. Šta Vam je najviše pomoglo da s optimizmom gledate na život?

- Ja sam u početku života cerebralnu paralizu posmatrala kao neku zvijer, željela sam je svakim danom otjerati od sebe, kako je vrijeme prolazilo tako sam i bolest prihvatila ne kao nedostatak, nego kao najveći poklon od Boga, kao priliku da postanem bolja osoba i pokažem  da i osoba s invaliditetom može postići nešto vrijedno.

Najteže mi je bilo u početku kada kao sedmogodišnja djevojčica nisam  ni znala  šta se to dešava samnom? Zašto se zapravo „ razlikujem“ od drugih mojih vršnjaka/nja u školi? Neprestano su mi se ta pitanja vrtjela u glavi baš poput lingišpira na koji su druga djeca mogla ići, a meni je ostajalo samo da ih posmatram onako  razigrane poput leptirića u zanosu vjetra,ali odgovora i dalje nije bilo. U onom dobu puberteta, teško mi je bilo kada prolaznici dok „idem“ ulicom ostave svoj pogled na meni te u toku razgovora sa mnom na prvom mjestu primijete moja kolica.

Hvala Bogu, kako je vrijeme prolazilo, moj pogled na svijet se polahko mijenjao te sam sve više bila upoznata sa realnošću življenja. Obasjana svjetlošću vjere, vjere koja mi je zapravo i bila potrebna poput hrane i vode kako bi moj život normalno funkcjonisao. Postala sam svjesna da bolest ne mora biti kazna, već prilika da budem bolja i to  saznanje mi je zapravo dalo i odgovor na sva moja pitanja te ogromnu snagu koja mi je, hvala Bogu, pomogla da ustrajem u ovom prolaznom svijetu.

Vaš život koji je po mnogome zaista specifičan obilježava neiscrpna ljubav prema Bogu i lijepoj riječi, književnosti. Recite nam kada se i kako javila Vaša ljubav prema poeziji?

- Počela sam pisati od 2003. godine onako samo za svoju dušu, te nisam ni primjećivala da se vremenom tih tekstova skupljalo sve više. Pišući  tako  sa željom da sve što napišem bude poruka i vremenu i svijetu oko mene da vrijedi živjeti i proživljavati život, radovati mu se i biti u njegovim tokovima.

Poezija je vremenom postala moja velika ljubav i ona smjelo sa mnom „korača“ kroz život. Pojavila se sasvim slučajno, baš kao dar od Boga i ostala zauvijek zapečaćena u mom srcu. Prvu pjesmu sam napisala sa četrnaest godina pod nazivom „Moji snovi“, iz koje izdvajam par strofa:

Jedna djevojka puna je zgoda, živi u nadi da li će da hoda?! Dani jure, godine lete, i dalje ona svoje snove plete. Tužna i sama, srce je boli,  i ona Bože hodati voli!

Koja je vaša poruka ljudima koji prolaze kroz veće životne probleme, poput  teških bolesti? Koliko je važno da čovjek bude zadovoljan s onim što ima?

- Mnogi ljudi su nesretni danas zato što se ne mijenjaju. Žive tako što sami sebe opterećuju depresijom i razmišljanjem, tipa:“ Šta li će se desiti sutra? Da li ću uspjeti?“. Budimo svjesni da to sutra možda neće ni doći. Naučimo odbaciti te brige koje nas more, a još nisu ni došle na red. Ovaj svijet je prolazan, pa neka vam to saznanje otvori oči. Zašto da se opterećujemo sa nečim što će i onako proći, težimo ka vječnim. Promijenimo se ovoga trenutka.

Najbogatiji čovjek je onaj koji je zadovoljan s onim što ima. Razmislimo malo o ovim riječima, izvucimo svako sebi poruku i sigurno ćemo onda ljepše i zadovoljnije živjeti. A koliko je važno da čovjek bude zadovoljan  sa onim što ima saznat ćemo ako se pogledamo u ogledalo, jer tamo ćemo moći vidjeti svoje oči koje gledaju, uši koje čuju, ruke koje imamo, pa ih možemo koristiti za sve životne potrebe i noge koje hodaju, samo ih je potrebno usmjeriti na pravi put. Na gubitku je ona osoba koja objeručke ne prihvati svoj život i ne pokuša ga iskoristiti na najbolji mogući način, ma kakav on  bio.

Recite nam nešto o svojoj posljednjoj knjizi „Ornament ljubavi“. Šta Vam je bila najveća inspiracija?

- Moja poslednja knjiga nosi naziv  „Ornament ljubavi“, a pisala sam ju nešto više od godinu dana s ciljem da bude vjetar u leđa i ta neka „pokretačka snaga“ kako osobama sa invaliditetom tako i onima bez invaliditeta. Najveća inspiracija mi je bila zapravo dokazati da „Ljubav ne poznaje granice. To je Božiji dar, dozvoljen svima onima koji znaju, žele i mogu da vole.“

Riječ je o dvoje mladih koje se vole, bez obzira na to što je jedno od njih Allahovom odredbom prikovano za invalidska kolica. Nadam se da će pomenuta knjiga biti još jedna od dokaza da kolica nisu nikakva prepreka i da su pod ovim nebom jednaki svi.

Možete li nam nešto reći o vašim budućim planovima?

- Čovjek se nikad ne treba udaljavati previše od onoga što voli, tako ću se i ja ako Bog da fokusirati najviše na književnost. Imam u planu također da se sva moja izdanja prevedu na engleski ili italianski  jezik, te da se na osnovu moje  četvrte knjige „Ornament ljubavi“ jednog dana snimi i film. Želim samo znanje ostaviti iza sebe (napisati nešto što će drugima koristiti), te tako ili na bilo koji drugi način pomoći drugima da cijene svaku sekundu ovog prolaznog života.

Izvor: Al Jazeera Balkans