digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage1.gif
Kultura i nauka

Sindom sagorijevanja u radu kod imama

Autor: Januar 16, 2016 0

9.1.2016.god. na Islamskom pedgoškom fakultetu, odsjek Socijalne pedagogije, pred komisijom u sastavu prof.dr.sc. Izet Pehlić, predsjednik; prof.med.sc.Mevludin Hasanović, mentor i član komisije i doc.dr.sc. Almira Isić, član; magistrantica Lamija Mehmedić je javno uspješno odbranila magistarski rad na temu "Sindom sagorijevanja u radu kod imama" te je stekla zvanje Magistar znanosti Socijalne pedagogije

Time je bh znanost obogaćena za novo originalno pionirsko znanstveno djelo i za novu originalnu znanstvenicu, navodi mentor kandidatkinje prof .med .sci. Mevludin Hasanović.

Kandidatkinja Lamija Mehmedić uz objašnjenje pojma sindroma sagorijevanja i opis profesija koje sindrom sagorijevanja obuhvataju apostrofira jasnu potrebu definiranja i prihvatanja imama, vjerskog službenika kao ravnopravnog člana radne zajednice u kojoj imam svakako ima svoje mjesto. Također ukazuje na neophodnost definiranja profesije imama koja nije jasno određena, jer imam nije samo predvodnik u džematu nego njegovo djelovanje obuhvata mnoge druge oblasti poput odgoja i obrazovanja, socijalnog rada, javnog djelovanja u društvu itd. Količina i različitost situacija kroz koje imam biva izložen tokom svog profesionalnog djelovanja upućuju na potrebu osposobljavanja i jačanja imama kako bi taj zadatak lakše iznio. Zaključuje da uprkos činjenicama koje upućuju na veliku mogućnost sagorijevanja kod imama ne postoji niti jedan naučno-istraživački rad koji se bavi ovom temom na našim prostorima i šire.

„Vjerski službenici, u ovom slučaju imami, osobe su koje su prisutne u životu čovjeka od rođenja do smrti. Imam  je osoba koja će dočekati novorođenče na ovaj svijet učeći mu ezan i ikamet, zatim će se baviti njegovim vjerskim odgojem i obrazovanjem kroz mektebsku pouku, učestvovat će u njegovoj radosti pri stupanju u brak kao i kod rođenja djeteta, bit će tu u bolesti i neimaštini, podijelit će s njim  tugu pri gubitku dragih osoba i ispratit će ga na onaj svijet. Znači, imam je  prisutan u životu čovjeka u svim bitnim trenutcima u njegovom životu. On se raduje kada je radost, tuguje kada je tuga, uči i poučava, dočekuje i ispraća sa ovoga svijeta, pomaže u nevolji i neimaštini, suosjeća u bolesti, i to sve neovisno o njegovom trenutnom stanju dvadeset četiri sata u sedmici“.

Imami u našem društvu ne uživaju mjesto koje im pripada. O imamima često drugi iznose svoje mišljenje i zlonamjerno ih predstavljaju. Međutim, uprkos teškim optužbama, tužna je činjenica da imami nemaju volju za vlastitom i ispravnom prezentacijom. Zaboravlja se činjenica da su imami u najtežim periodima islamske povijesti, posebno na našim prostorima,  bili zaštitnici vjere, promotori kontinuiteta pamćenja i pismenosti, arhivari znanja bez kojeg bi muslimanska kultura bila samo objekt arheološkog studija. Bez tog i takvog imama koji je svoje znanje prenosio na ono najvrijednije u ummetu-djecu, ugasio bi se ionako mali plamen vjere na našim prostorima.

 

« Delegacija TIKA-e u posjeti IPF-u Buljubašić: Pjesništvo je borba jezikom »
nazad na vrh

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine