Derviš M. Korkut pripada poznatoj travničkoj porodici Korkuta iz koje potiče nekoliko muderisa i muftija.[2] U našoj historiografskoj literaturi o Dervišu M. Korkutu je uglavnom pisano u vezi sa spašavanjem sarajevske hagade iz Zemaljskog muzeja početkom Drugog svjetskog rata i dobivanjem povelje Pravednika među narodima od strane Jad vasemu [3]. U ovom prilogu donosimo manje poznate činjenice iz bogate biografije ovog velikog čovjeka koje se odnose na period školovanja i prve godine zaposlenja, do 1929. godine.
Derviš Korkut je rođen 5. maja 1888. u Travniku, a umro je 1969. godine.
Otac mu je bio hadži Munib ef. Korkut, a majka Šahida Korkut.[4] Imao je četiri brata i pet sestara.[5]
Školovanje
Završio je gimnazijsko školovanje od 1901/02. do 1908/09. školske godine u Velikoj gimnaziji u Sarajevu i položio maturu (ispit zrelosti) 26. 6. 1909. godine. Nakon završene Velike gimnazije u Sarajevu otišao je na studije u Carigrad gdje je završio Teološki fakultet Otomanskog univerziteta u Carigradu. Diploma o završenom studiju islamskih nauka (idžazetnama) mu je izdana 19. šabana 1332. odnosno 13. jula 1914. godine.
Školovanje u Carigradu je završio u julu 1914. i već je u augustu bio kod kuće u Travniku, gdje je ostao do juna 1916. godine. Davao je privatne časove iz islamske vjeronauke te turskog, francuskog i njemačkog jezika.
Zaposlenje
Prvo zaposlenje mu je bilo mjesto vjeroučitelja islamske vjere u Muškoj učiteljskoj školi (Preparandiji) u Derventi. Prema dekretu, u službu je trebao da stupi 1. 7. 1916. godine, a prvu zakletvu na službu položio je 16. jula 1916. godine. Bio je obavezan da položi nastavnički stručni ispit kako bi bio imenovan pravim srednjoškolskim vjeroučiteljem, iako je Ministarstvu podnosio molbu da bude oslobođen od polaganja ispita.
- decembra 1920. godine, na traženje Derviša M. Korkuta Ministarstvo prosvjete KSH je donijelo Rješenje o prestanku njegove službe u Derventi pa je 31. 1. 1921. godine razriješen od svih obaveza u Derventi.[6]
U vezi sa vjerom i narodnosti izjašnjavao se da je Bošnjak muslimanske vjere.
Prema Osobniku, Derviš M. Korkut je sasvim dobro govorio i pisao srpsko-hrvatski i turski jezik, a dobro njemački, francuski i arapski dok je engleski, latinski i talijanski pomalo razumijevao a nije mu bio nepoznat ni žargon Jevreja-Sefarda, španjolsko-jevrejski.
Ulema-medžlis je dekretom od 21. septembra imenovao u privremenom svojstvu Derviša ef. Korkuta, vjeroučitelja u Muškoj učiteljskoj školi (Preparandiji) u Derventi za ekonom-prefekta (mudiri-dahilija) okružne medrese u Sarajevu. U svojstvu ekonoma Korkut je ostao veoma kratko, jer je već sljedeće godine dobio novu službu u Beogradu.
Ukazom Ministara vjera br. 6074 21. juna 1921. godine imenovan je za načelnika III klase u Muslimanskom odjeljenju Ministarstva vjera KSHS. Na ovom poslu je ostao samo dvije godine jer je bio primoran da zbog netrpeljivosti poslanika radikalne stranke podnese ostavku. Dervišu M. Korkutu je 24. juna 1923. godine naređeno, bez bilo kakvog objašnjenja, da podnese ostavku na radno mjesto načelnika III klase u Muslimanskom Odjeljenju Ministarstva vjera u Beogradu.
U molbi za novu službu koju je 2. februara 1926. godine Derviš M. Korkut uputio Ministarstvu prosvjete u Beogradu, Korkut je tražio mjesto islamskog vjeroučitelja na Muškoj preparandiji u Sarajevu ili činovnika u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. U dijelu koji se odnosi na prestanak rada na mjestu načelnika III klase u Muslimanskom odjeljenju Ministarstva vjera KSHS u Beogradu je naveo: „... Na tom sam položaju bio do 24. juna 1923. godine kad mi je za nekoliko sati uvažena ostavka, koju sam predao na izričit zahtjev zamjenika g. Ministra vjera, tadašnjeg Ministra pravde g. Dr. Ninka Perića. Za moje uklanjanje iz državne službe nije bilo nikakva stvarna razloga, jer sam imao potpune kvalifikacije, a nisam bio ni pod krivičnom ni pod disciplinarnom istragom nego sam čak malo prije toga odlikovan ordenom Sv. Save IV stepena. Po srijedi je bila intriga, zasnovana pomoću nekih činovnika Ministarstva vjera, a izvedena na intervenciju nekih četrdeset narodnih poslanika iz radikalnog kluba, koje je obmanuo đakon g. Božo Lukić, referent Ministarstva vjera, izmamivši većini od njih potpise na prestavku, koju nisu ni pročitali, a kojom se traži, da se otpustimo ja i još neki ispravni činovnici Ministarstva vjera. Prilikom uvaženja moje iznuđene ostavke nije mi data ni najmanja otpravnina niti sam stavljen na raspoloženje nego sam nakon sedam godina ispravne i savjesne službe narodu izbačen na ulicu.
Od stranih jezika govorim i pišem francuski, turski i njemački, a razumijem dosta dobro arapski i prilično talijanski i latinski.(naglasila M.K.)
Osim islamske vjeronauke predavao sam na Muškoj preparandiji u Derventi i na sarajevskoj Okružnoj medresi još i turski jezik kao obligatan, a na derventskoj Muškoj preparandiji i francuski kao neobligatan predmet.
Francuski, turski i njemački umijem osim po uobičajenoj školskoj metodi predavati i po metodama Berlitz te Gaspey-Otto-Sauer i u tom imam dužnu praksu kao i u prevođenju s tih jezika....“ [7]
Derviš M. Korkut nije postavljen za islamskog vjeroučitelja na Muškoj preparandiji u Sarajevu 1926.[8] godine jer je prema izvještaju direkcije Zemaljskog muzeja u Sarajevu bilo neophodno potrebno da se popuni mjesto kustosa za istraživanje i izučavanje historijskih dokumenata na turskom i arapskom jeziku[9]. Kako su postojale budžetske mogućnosti za ovo mjesto, direkcija je Ministarstvu prosvjete predložila da se gospodin Derviš Korkut, koji je posjedovao potrebne kvalifikacije i sposobnosti za to mjesto, postavi za kustosa u Zemaljskom muzeju u Sarajevu.
Odlukom Ministarstva prosvjete br. 811 od 5. 3. 1927. postavljen je 14. 4. 1927. godine za kustosa u Zemaljskom muzeju u Sarajevu s pravima činovnika 8. grupe I kategorije, 3 stepena osnovne plaće [10], a 7. 6. 1927. godine priznat mu je 4.- ti stepen. Zakletvu je položio 20. aprila 1927. godine, a nastupio na dužnost u Muzeju 27. aprila 1927. godine.
- 9. 1929. godine postavljen je za muftiju u Travniku pa je 28. 9. 1929. godine razriješen dužnosti u Zemaljskom muzeju u Sarajevu.
Vojna služba:
U skladu sa čl. 29 Zakona za obranu zemlje kao teolog bio je oslobođen služenja vojnog roka. O tome je u Austrougarski konzulat u Carigradu 29. oktobar 1912. godine dostavljena obavijest Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu u Sarajevu. U Obavijesti je navedeno kako je 14. oktobra 1912. godine Ministarstvo financija u sporazumu sa Ratnim ministarstvom priznalo za godinu 1913. postojanje olakšica (povlastica) po čl. 29:1 Obrambenog zakona za Derviša M. Korkuta.
Iako je kao vjeroučitelj i svešteno lice trebao biti oslobođen od mobilizacije ipak je krajem Prvog svjetskog rata mobiliziran pa je kao vojni imam u rangu kapetana II klase služio od početka jula do kraja septembra 1917. godine pri Vojnoj komandi u Beču, vršeći dužnost u 4 zarobljenička tabora i po bolnicama. U oktobru 1917. bio na službi u bolnici za turske vojnike u Hodoninu (Goding Moravska) , a početkom novembra 1917. dodijeljen je Komandi II Sočanske struje pa je do polovine decembra 1917. godine služio u Ljubljani, a onda prešao u Udine (Italija). Kada je raspuštena II sočanska armija, dodijeljen je vojnoj bolnici br. 1313 u Udinama i tu je ostao do augusta 1918. godine.Nakon povratka u Sarajevo stavljen je na raspoloženje vojnom muftiji. Nakon završetka Prvog svjetskog rata preuzela ga je Narodna obrana za Bosnu i Hercegovinu, a po ulasku srpske vojske u Sarajevo dodijeljen je stalnoj Vojnoj bolnici, gdje je bio na dužnosti do 1. januara 1919. godine.
Nova država, Kraljevina SHS mu je priznala kao vojnu službu u narodnoj obrani za Bosnu i Hercegovinu period od oslobođenja 3. novembra 1918. do 31. decembra 1918. godine kad je razriješen vojne dužnosti pa se ponovo vratio u Derventu.
Saradnja u časopisima
U personalnom dosjeu Derviša M. Korkuta je navedeno da se bavio i „vanrednim poslovima“ u koje se ubrajala saradnja u raznim časopisima.
Osim redovnih poslova kao državni službenik Derviš M. Korkut je pisao za razne novine i časopise.
Od 1909. je sarađivao u carigradskim novinama „La Tribune des Peuples“ . U Sarajevu je sarađivao u časopisima: „Gajret“, „Pravda“, „Iršad“ i „Večernja pošta“, u Beogradu „Glasnik Saveza trezvene mladeži“ „Prilozi XVIII internacionalnog kongresa o alkoholizmu“- 1926. godine. Svi radovi su posvećeni suzbijanju alkoholizma .
Od septembra 1923. do oktobra 1925. je bio generalni sekretar Jugoslovenske muslimanske narodne organizacije („Maglajlića grupa“) u Sarajevu, a onda se preselio u Travnik i tu ostao do februara 1927. godine kad je ponovo došao u Sarajevo na mjesto kustosa u Zemaljskom muzeju u Sarajevu.
Zaključak
1888. godine je rođen u Travniku Derviš (Munib) Korkut;
1908/09. školske godine završio u Veliku gimnaziju u Sarajevu;
26. 6. 1909. godine maturirao;
1914. godine završio u Carigradu Teološki fakultet Otomanskog univerziteta:
- Od 1. jula 1916. do februara 1920. radi kao vjeroučitelj u Muškoj preparandiji u Derventi;
- Godine 1918. mobiliziran i služio kao vojni imam, prvo pri austrougarskoj vojsci a onda u Narodnoj obrani za Bosnu i Hercegovinu na službi u Vojnoj bolnici u Sarajevu;
- Od februara 1920. do 21. juna 1921. radi kao ekonom prefekt u Okružnoj medresi u Sarajevu;
- Od 21. juna 1921. do 22. juna 1923. načelnik III klase Muslimanskog odjeljenja u Ministarstvu vjera KSHS u Beogradu;
- marta 1927. postavljen za kustosa u Zemaljskom muzeju u Sarajevu;
- 18. augusta 1929. postavljen za muftiju u Travniku
[1] Arhiv Bosne i Hercegovine, Zbirka dosjea državnih službenika, kutija Ko. Svi biografski podaci kao i fotografija iz 1928. godine su preuzeti iz personalnog/osobnog dosjea: Osobnik Derviš (Munib) Korkut Podaci se odnose na period do 1929. godine jer je 15. 9. postavljen za muftiju u Travniku pa je 28. 9. 1929. godine razriješen dužnosti u Zemaljskom muzeju u Sarajevu.
[2] Hfz. Mahmud Traljić je za ovu porodicu napisao: Travnička grana porodice Korkuta imala je značajan udio u muslimanskoj duhovnoj inteligenciji u Bosni i Hercegovini tokom devetnaestog i u prvoj polovini dvadesetog vijeka te tako ostavila dubok trag u životu naše islamske zajednice. Derviš Muhamed eff. bio je muderis Elči h. Ibrahim-pašine medrese i muftija u Travniku više od četrdeset godina (1830-1873). Njegovi sinovi Muhamed Hazim ef. I Ahmed Munib ef. Bili su također muderisi. Muhamed Hazim ef. je bio i muftija travnički, a Ahmed Munib ef. član Ulema.medžlisa i zamjenik reis-ul-uleme. Muhamed Hazim efendijin sin, Muhamed Asim ef. bio je, također, muderis, a sinovi Ahmeda Munib efenfije, Sakib ef. i Derviš ef. bili su između ostalog muftije u Travniku, a Besim ef. profesor Šerijatske sudačke škole i Više islamske šerijatsko-teološke škole. I sinovi Muhamed Asim efendije, Širadž ef. I Derviš ef. (Ibnul-Ajn), također su bili muderisi. Traljić. M.: „Derviš-ef. A. Korkut (Ibnul_Ajn) (1900-1943) – Glasnik VIS, XXXIX/1976, br. 6, str. 630-632
[3] Iziskivalo bi dosta prostora da se navedu svi članci koji se u cjelini ili djelimično odnose na zbivanja u vezi sa sarajevskom hagadom (kodeksa sefardskih Jevreja) , dok je manje poznato da je Derviš M. Korkut bio jedan od potpisnika, sa bratom Besimom ef. Korkutom čuvene Rezolucije El-Hidaje, protesta sarajevskih muslimana intelektualaca protiv zlostavljana pripadnika pravoslavne i jevrejske vjere.
Za spašavanje jevrejke Mire Papo od Jad vasema 1999. godine Derviš M. Korkut je proglašen za Pravednika među narodima. Certifikat Pravednika je uručen njegovoj supruzi Servet..
[4] Oženio se relativno kasno, 1940. godine sa mladom Albankom Servet iz Kosovske Mitrovice. Dobili su sina Muniba i ćerku Abidu. Kad je 1946. godine Derviš M. Korkut osuđen od nove komunističke vlasti „zbog saradnje sa okupatorima“ na osam godina robije (u zatvoru u Zenici je robijao 6 godina) njegova supruga Servet je sa djecom otišla kod svoje rodbine u Kosovsku Mitrovicu. Tamo je umrla od meningitisa kćerka Abida pa se, nakon što je Derviš M. Korkut pušten iz zatvora, u Sarajevo vratila samo sa sinom Munibom. Godine 1955. dobili su kćerka Lamiju kojoj je bilo 14 godina kad je 1969. godine otac preselio.
[5] Prema Osobniku Korkut je u Travniku posjedovao nedijeljen dio u 80 dunuma zemlje, 1 kuću u Travniku i 1 kuću na selu
[6] Direktori škola su bili obavezni da u personalne dosjee nastavnika upisuju svoja zapažanja o njima. Direktor Muške preparandije u Derventi Đ. Pavičić za Derviš M. Korkuta je 27. juna 1917. godine napisao:
Derviš ef. Korkut je zdrav i fizički dobro razvijen. Kao svršeni gimnazijalac i vlastitim marom stečenom općom naobrazbom nadilazi daleko onaj stepen erudicije, koji smo do sada vični susretati kod islamskih vjeroučitelja , tako da je on svojim obrazovanjem u svjetskim predmetima potpuno ravan ostalim članovima učiteljskog zbora. Vrlo je marljiv, pa neprestanim čitanjem svoju naobrazbu dopunjuje.
U službi je revan i tačan. Premda je kao nastavnik još početnik , nema njegovu saobraćaju sa učenicima prigovora. Kao drug u zboru bio je do sada vazda snošljiv i koncilijantan, a prema pretpostavljenoj direkciji poslušan.
Privatni život mu je sređen i bez prigovora.
Od kako je u službi, nije se moglo opaziti da bi se bavio politikom, a kao da to nije činio ni prije. No usprkos toga nije nedavna stranačka i kulturna borba među našim muslimanima, u kojoj su sudjelovali i njegovi najbliži rođaci, ostala na njega bez uticaja, tako da on pod perspektivom tog uticaja još i danas vidi mnogu stvar, pa makar za nju nemao nikakvog povoda. Pod tim uticajem rado se isprva upuštao u kritike, no od neko se doba toga ostavio. Da li iz uvjerenja, ili opreznosti, ne da se reći.
Sumira li se sve u svemu, mislim da ne bi bilo zapreke imenovanju Korkutovu pravim srednjoškolskim učiteljem, ukoliko udovolji svojoj dužnosti u pogledu formalnog osposobljenja.
[7] Arhiv BiH, Fond: Kraljevska banska uprava drinske banovine – Prosvjetno odjeljenje, IV- 2557/1929.
[8] Na ovo mjesto Ministarstvo prosvjete je imenovalo Abdulaha Zečevića iz Dervente
[9] ABH, U Osobniku Derviša M. Korkuta se nalazi i dopis Zemaljskog muzeja
[10] U tom svojstvu primao je od dana nastupa dužnosti putem direkcije Zemaljskog muzeja u Sarajevu ove prinadležnosti: osnovna plaća...... din. 5.520
položajna plaća .. din. 4.200
redovna stanarina . din. 1.578
svega redovne prinadležnosti din.11.295
