Evociram svoje djetinjstvo i dječaštvo između 1955. i 1970. Vrijeme kada je na sijelima pjevana junačka pjesma. Kada se satima s velikom pažnjom slušalo opjevanje junaštva naših predaka uz pratnju krajiške tambure. Junački podvizi braće Halila i Muje Hrnjice snažno su prožimali svijest slušatelja, upijali se u moju dječiju psihu kao voda u spužvu. Svi smo mi željeli biti Mujo i Halil Hrnjica, Tale Ličanin, Mustajbeg Lički, Alija Đerzelez. Nesebični i hrabri, čestiti i plemeniti, nepobjedivi kao i oni što su bili. Iz njihovih općevaljanih vrlina sasvim je razumljivo da je junačka pjesma svojim univerzalnim vrijednostima – viteštva, alturizma, čestitosti i žrtvovanja za dobrobit svoje zajednice – snažno djelovala na oblikovanje takvih vrijednosti kod njenih slušatelja i kod mene samog.

Slijedi sažetak markantnih estetskih, etičkih i psiholoških osobenosti junačke epike Bošnjaka u kojima se ogleda karakterologija ovoga etnosa i sastojbine moje osobne psihologije. Motto i duhovnu inspiraciju za moj sažetak ove karakterologije nalazim u trajno aktualnoj psihološkoj sintezi bošnjačkoga mentaliteta u disertaciji Safvet-bega Bašagića iz godine 1912.:

Jedan narod može izgubiti moć i gospodstvo, slava njegova oružja može isplaviti, bajrak pod kojim je vojevao može postati plijenom neprijatelja, njegova prava i pravica mogu se pretvoriti u mrtva slova na papiru – kratko rečeno: jedan narod može doživiti pravi politički, socijalni i ekonomski fiasco u svojoj postojbini.

Sve je to privremeno, sve to može biti od danas do sutra. Ali ipak imade nešto što nije prolazno, što ne može ni puki slučaj, ni najljući neprijatelj da uništi, a to su umotvorine koje zovemo literaturom. U tom carstvu ni sila, ni slučaj, dapače ni zub vremena, ne može pomrčati umne stečevine naroda koje je privrijedio kada je pobijedio varvarstvo i neznanje. Taj trijumf ostaje na vijeke jer je on amanet budućim naraštajima i vremenima. (Safvet-beg Bašagić, Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti, 1912: 8.) 

Junačka epika Bošnjaka je izraz ratništva, gajenja i veličanja ratovanja južnoslavenskih muslimana da junačkom borbom opstanu u svojoj postojbini, na svom južnoslavenskom prostoru. U junačkoj pjesmi su južnoslavenski muslimani, generacijama, od 15. stoljeća sve do sredine 20. stoljeća, ispoljavali svoje ratništvo, veličali i njegovali borbenost, idealizirali ratničke i moralne vrline, umnu i fizičku snagu junaka, razvijali vjersko jedinstvo, borili se za zajedničke političke interese. Po ovim svojstvima i po svojem smislu, bošnjačka je epika jednaka svakoj drugoj epskoj pjesmi uopće, na Balkanu i u svjetskim razmjerama, s bitnom razlikom da su vrijednosti za koje junaci Bošnjaci živote zalažu utemeljene u islamu, u turskoj državno-političkoj idejnosti i u bosanskom domoljublju.

2. Po islamskim vrijednostima i turkofiliji ova je junačka epika autohtona i jedinstvena pojava u južnoslavenskom prostoru. Smisao i karakter ratništva u bošnjačkoj epici utemeljen je u odbrani i u širenju islama u proturskoj državnoj ideji, u odbrani bosanskoga prostora. Sve tri ove vrijednosti su jedinstvene, nerazdvojive i ravnopravne. Na te vrijednosti pjesnik ne troši puno riječi, jer se te vrijednosti u junačkoj pjesmi podrazumijevaju:

I rad Boga da izgubi glavu,

I rad turskog dina i imana,

Porad šana našega sultana,

Radi našeg ludog sibijana,

I rad naše zemlje i vatana. 

(Ženidba Smailagić Mehe. Prir. Enes Kujundžić. Sarajevo 1994: 10.166 -10.172.)

Etika viteštva je markantna osobina ove epike. Viteštvo čini uzorni, univerzalni etos i moralitet epike Bošnjaka. Viteštvo u junačkoj pjesmi uopće, i u pjesmi Bošnjaka zasebno, ostvaruje se pod jednakim, istim uvjetima i viteškim pravilima ravnopravnosti vođenja junačke borbe ili dijeljenja mejdana. Viteštvo eposa Bošnjaka je gajeno i pretočeno iz stvarnosti u junačku pjesmu. Viteštvo kao forma ravnopravnosti u vođenju borbe u bošnjačkoj epici je nastalo kroz višestoljetni vodeći socijalni status južnoslavenskih muslimana u Bosanskom pašaluku, kroz njihov socijalni, politički i vojni (su)vladajući političko-upravni status s Osmanlijama. Bošnjaci su i pjesmom veličali taj svoj status u njihovom kršćanskom okruženju. Takav socijalni, vojni i politički vodeći status Bošnjaci su u ratničkoj stvarnosti osvajali zalaganjem svojih života, ratovanjem za interese islama, kroz turska osvajanja, u odbrani bosanskih granica, odnosno u zaštiti vlastitih interesa. Bošnjaci su i u stvarnosti i u junačkoj pjesmi bili „sorguč Carevini.“ – kruna ili perjanica Osmanskoga Carstva. Kada sultan iscrpi sve mogućnosti u zaštiti interesa, u borbi da zaštiti čast i teritoriju Carstva – posljednji koji će založiti glavu da zaštiti Carstvo, je junak Bošnjak. Bez Bošnjaka ne ima junaka – karakterističan je stih bošnjačkog eposa i etosa. Riječ je o središnjoj vrijednosti – etosu bošnjačke epike za koji se gine, život zalaže i junak žrtvuje.Ovu središnju ideju bošnjačkoga junaštva najbolje ispoljava pjesma Filip Madžarin i Gojeni Halil.

U viteštvu junaka Bošnjaka sabrano je niz općeljudskih vrlina. Među vrlinama je najbitnija primjena navedenog principa ravnopravnosti u borbi protivnika, viteštva kao univerzalne vrijednosti. Zatim vođenja borbe ili mejdana radi náma i obrane svoje časti, mejdani radi zaštite časti djevojaka i borbe junaka radi zaštite starih i nemoćnih. U domenu etike viteštva u južnoslavenskoj je epici bošnjačka epika jedinstvena uslijed činjenice da je ovaj epos razvio jedinstvenu etiku borbe radi borbe, junaštva radi junaštva. U kojoj mjeri je razvijeno viteštvo u ovoj epici, svjedoče primjeri u kojim je još jedna borba s (istim) protivnikom vrjednija nego pogubljenje protivnika. Tomu je bitan razlog da junak kroz još jednu borbu s protivnikom stječe nám, ugled u društvu, čast i čestitost. Rijetko su koji junaci u južnoslavenskom eposu uopće kao u bošnjačkom tako osjetljivi na nám, na dobar glas u svojoj okolini, kao što su tašti i osjetljivi junaci Bošnjaci. Da bih ovu bitnu tezu o etosu junaštva radi náma i radi junaštva u ovoj epici argumentirao, dostatno je podsjetiti na srodnost u karakteru jednoga Đerzelez Alije ili braće Muje i Halila Hrnjice s Homerovim Ahilejem. Ovi su naime junaci jedinstveni u epskom junačkom svijetu po hibrisu junaštva. Taj svoj hibris ispoljavaju kroz agon, u njima nesavladivi poriv za borbom, za još jednom pobjedom protivnika. Riječ je o porivu ili nagonu koji Hrnjice i Ahileja trajno i nezaustavljivo vodi iz borbe u borbu, iz jednoga u drugi mejdan, s krajnjim efektom ovoga hibrisa u rastu njihove slave i nepobjedivosti.

Ovdje je riječ o tzv. l’ art pour l art junaštvu – junaštvu radi junaštva. Onom junaštvu koje poznaje i homerska i srednjovjekovna viteška epika i bošnjačka junačka pjesma. U tom smislu je bitno markirati da je npr. Halil Hrnjica istinski vitez bošnjačke epike. Ovaj etos bošnjačke epike s visoko razvijenim viteštvom i mejdanom radi mejdana nastao je i njegovan u usmenoj tradiciji Bošnjaka kroz njihov višestoljetni politički i vojni suvladajući socijalni status u vrijeme osmanskoga upravljanja Bosanskim pašalukom. Bošnjaci su u stvarnosti bili ratnički narod cijelo vrijeme od 15. do 19. stoljeća. Njegovali su ratništvo kao zanat, a u sklopu ratništva su u svojoj sredini njegovali viteštvo kao vlastiti ratnički moralitet.

3. Specifikum bošnjačke unutar južnoslavenske epike su duge pjesme s prosječno hiljadu stihova, s pjesmama razvijenog sižea, u kojima se u jednoj pjesmi opjevaju dva paralelna sadržaja. Neke pjesme imaju tri paralelna tijeka radnje koje se ujedinjuju u jedinstvenu sižejnu cjelinu. U takvom usložnjavanju kompozicije i sižea radnje riječ je o zasebnom kvalitetu ove epike, kvalitetu koji je nastao njegovanjem zapamćivanja, odnosno njegovanja sposobnosti memoriranja i usmenog saopćavanja, s posljedicom prerastanja pjesme u složenu usmenu tvorevinu poznatom kao ep, u ep tipa Homerove Ilijade i Odiseje. Za nastanak i oblikovanje epa kao usmene tvorevine pretpostavka je vremenski dugo razvijena usmena tradicija, i naročita umna sposobnost memoriranja. Riječ je o nošenju u svijesti više junaka, više epizoda, relativno klišejnih opisa, usmenih formula oblikovanja. Prerastanje junačke pjesme u ep – kao jedinstvenu sadržajnu cjelinu s više hiljada stihova – jest autohtona osobenost bošnjačke u balkanskoj i u svjetskoj epici. Po estetičkim kvalitetima i po načinu tvorenja sižea (kompoziciji) jednoga epa s više hiljada stihova bošnjačka je epika uporediva s vrhunskim svjetskim epovima poput Ilijade i Odiseje. Otkrivajući i analizirajući bošnjački junački epos, američki naučnici su utvrdili kako se komponira i koji su principi usmenog tvorenja epa uopće, epova poput Homerove Ilijade i Odiseje. Uzor ili model za njihovu teoriju usmenog tvorenja ili nastajanja epa, kroz „pjevače priča“ su imali u epu Ženidba Smailagić Mehe, u jedinstvenom epu s 12.311 stihova autora Abdulaha Avde Međedovića (1880-1953).

Cijeli tekst u Preporodu od 15. januara