Međutim, prvi susreti stanovnika Bosne sa islamom sežu dalje u prošlost (koja je mračna u pogledu izvora, ali ne i u pogledu konkretnog sadržaja toga vremena, tj. događaja kojima je obilježena). Naime, već od sredine trinaestog stoljeća na prostorima Balkana je zabilježeno djelovanje različitih derviških redova koji su bili prethodnica osmanskih vojnih akcija. Ti redovi su imali funkciju upoznavanja lokalnog stanovništva, njihovih vjerovanja i običaja, a uporedo s tim zadatak širenja islama među narodom, više djelom a manje riječju. Samo prisustvo islama oličeno u praksi derviša – a sve to prije vojnih osvajanja – ukazuje na činjenicu da su oni naišli na dobar prijem kod domicilnog stanovništva, da su bili prihvaćeni kao drugačiji, kao neko ko je donosio sadržaje vrijedne pažnje i poštovanja. Sa dolaskom Osmanlija i vojnim širenjem na prostore Balkana počinje masovno prihvatanje islama od strane bosanskog naroda – prihvatanje koje je kroz literaturu problematizirano kao fenomen u smislu njegovog karaktera i uzroka koji su doveli do njega. Jedan od uzroka koji se spominje kao mogući, a koji je doprinio lahkom i brzom primanju islama od strane bosanskog stanovništva jeste sličnost između učenja islama i bogumilskog vjerovanja koja je primjetno i na teorijskoj i na praktičnoj ravni.

Ajvaz-dedin san

U tom smislu, jedan od najljepših historijskih romana koji tretira sudbinski trenutak dolaska Osmanlija na prostor Bosne i ukupnu promjenu modela kulture i poetike življenja je roman „Ajvaz-dedin san“, historičara i publiciste Envera Imamovića. Kroz roman se provlači već spomenuta ideja o osmanskom osvajanju srca, pa tek onda teritorija. U središtu radnje ovog romana nalazi se život Ajvaz-dede, šejha koji skupa sa svojim dervišima dolazi u Prusac kako bi upoznao lokalno stanovništvo, te vjersku i kulturnu tradiciju Bosne. Ajvaz-dedo u Pruscu zatiče već izgrađene religijske institucije, te se počinje interesovati za specifičnosti u vjerovanju i obredima Bogumila. Na jednom susretu, kako to roman opisuje, Ajvaz-dedo je predstavnicima Bogumila izložio osnovna učenja islama koja su iskazana na ravni vjerovanja kroz imanske šarte, te na polju prakse ili obredoslovlja kroz islamske šarte. Bogumili predvođeni gostom Radinom potvrdno i blagonaklono su prihvatili Ajvaz-dedin govor, uviđajući mnoge zajedničke crte između vlastitog vjerovanja i vjerovanja muslimana. U atmosferi jednog međureligijskog dijaloga praćenog obostranim uvažavanjem i razumijevanjem upoznali su se jedni s drugima – Ajvaz-dedo je predstavio islamsko učenje, a gost Radin bogumilsko vjerovanje, kao i njegove razlike u odnosu na istočnu i zapadnu verziju kršćanstva – pravoslavlje i katoličanstvo. Nijedan roman, naročito ako on predstavlja lirsku poetizaciju nečijeg života, ne treba uništiti sa puno teorije. Zbog toga, i zbog želje da čitaoci osjete jezik i stil ovog izvanrednog djela, u nastavku donosimo izvadak iz romana „Ajvaz-dedin san.“ Jedna od značajnih stavki bogumilskog vjerovanja je stav o Isusu kao čovjeku, a ne Bogu (kada Allah dž.š. u Kur'anu naređuje Muhammedu a.s. da pozove jevreje i kršćane na okupljanje, zapovijeda mu da ih upozori kako je u svrhu toga nužno da napuste praksu uzimanja jednih drugima – ljudi međusobno - božanstvima). Na tom tragu je i izjava gosta Radina koju nam Enver Imamović donosi u svom romanu – umjetnički oblikovanu:

Osnovno pitanje oko kojeg su se vodile rasprave, pa čak i sukobi, jeste tumačenje suštine vjerovjesnika Isusa. Po Ariju, crkvenom ocu koji je djelovao dvije stotine godina poslije rođenja Isusa, u božanskoj trojici samo je Bog-otac vječan. Prva njegova tvorevina bio je Sin, ili Logos, a tvorevina Logosa bio je Sveti Duh. Zato Sin ne može biti ravan Ocu, već samo sličan njemu. Po tom učenju Krist, odnosno Isus, nije imao božansku, nego prividnu ljudsku narav. Naglašavajući potrebu za ustezanjem od ljepota ovog svijeta jer je on , kako Bogumili vjeruju, mjesto gdje Sotona neprekidno djeluje zavodeći ljude, gost Radin ističe razne prakse kojih se u životu imaju pridržavati posebno stariji Bogumili, iako su ti propisi općenitog karaktera, tj. važe ta sve: Vjera nam zabranjuje razmetanje i razbacivanje.U hrani smo krajnje skromni. Našim vjernicima zabranjeno je jesti svinjsko meso. Onim koji se drže strogo propisa, zabranjeno je jesti svaku hranu koja potječe od životinja: meso, mlijeko, jaja i maslo. Tih propisa se ne moraju pridržavati stroga svi, ali se pod starost mora povesti više računa o svemu. Za nas bogumile veliki je grijeh da jedan ima jesti i piti, a drugi da gladuje. Onaj ko ima više, dužan je dati onome ko nema. Vjera nas uči da se treba uzajamno pomagati i zajednički dijeliti dobro i zlo.

Sličnosti su i više nego očigledne: skromnost u jelu i piću, međusobno pomaganje kao obaveza, davanje bogatih siromašnima i njihovo podupiranje - sve su to osobine kako bogumilstva, tako i islamskog učenja. Gost radin na nekoliko mjesta u romanu govori o obredima koji su karakterizirali Crkvu bosansku. U razgovorima sa Ajvaz-dedom, on uočava sličnosti izmeđi islamskog i bogumilskog obredoslovlja. Tako se u romanu navodi da su Gost Radin i njegovi prijatelji sa velikim čuđenjem slušali Ajvaz-dedino izlaganje o postu i njegovim propisima. Nakon što je završio svoj govor, Ajvaz-dedo je upitao za razlog njihovog čuđenja, na što mu je gost Radin kazao: To što smo čuli o vašem postu začudilo nas je jer i mi u našoj vjeri imamo nešto slično. Ne znam da li ti je poznato da post imaju i kršćani, ali to se kod njih ni po čemu ne može porediti s onim kako je kod vas i kako si opisao. Kod njih je za to vrijeme dozvoljeno skoro sve jesti i piti, mora se suzdržavati samo od nekih jela. Ali post kod nas bogumila skoro je skroz-naskroz kao kod vas, s tim da kod nas traje punih 40 dana godišnje. Zato smo se iznenadili kad smo čuli da smo i u tome slični – objasni gost Radin. Navedeni primjeri, ali i mnogi drugi spomenuti u romanu „Ajvaz-dedin san“ (čije čitanje ovom prilikom toplo preporučujemo) navode nas na potrebu da tezu s početka teksta, koja sličnost između islama i bogumilstva uzima kao ključni razlog masovnog prihvatanja islama stanovnika Bosne, uzmemo ne kao nečiju puku želju ili izmišljotinu, već kao objektivnu istinu. Istinu koja potvrđuje činjenicu da se islam širio mačem – ali ne ratnim, već mačem istine i pravednosti koja je osvajala ljudska srca otvarajući im vidike istine i života kojim je Bog zadovoljan.