Za terorizam su krivi teroristi, ali za njihovo tolerisanje, poput ambrozije i korova u bašći, za širenje njihove za početak "light" ideologije i teologije kroz džamije, internet portale, literaturu itd. krivi su reisovi, šejhovi, muftije i imami! Na slici je dio zločinačke ekipe bosanskih mudžrima koji u Bosni imaju stotine prikrivenih simpatizera i suportera, i koji samo zbog tehničkih razloga nisu u zemlji ISIL-a. Kada bi im se pružila prilika sjekli bi glave po Bosni prvo hodžama i ostalim "murtedima", minirali turbeta i tekije i činili sve što im "braća" čine u Siriji. Jer oni imaju iste šejhu-l-islame, iste autoritete, iste knjige i iste ideale!

Asasini, fedaini, ekstremizmi i mi

(Harun Bišić, objavljeno: 11. septembra 2004; www.bosnjaci.net)

Negdje krajem 11. stoljeća dok su križarske armade osvajale grad za gradom daru-l-islama u gorju Elburs kod Kaspijskog jezera, u nedostupnoj utvrdi Alamut ili kako su je tada nazivali „Orlovsko gnijezdo" osnovana je sekta haššašina (assasina). Osnivač sekte bio je Hasan ibn Sabbah rođen 1048. godine u gradu Rejju, mjesto blizu kojeg će za samo nekoliko desetljeća nastati grad Teheran. Legenda kaže da je Hasan bio nerazdvojni pratilac poznatog pjesnika Omera Hajjama, ali to se sa sigurnošću ne može potvrditi. Motiv za osnivanje ove sekte Hasan ibn Sabbah kao ekstremni ši'ijja je imao u intenzivnom slabljenju dvije glavne ši'itske dinastije Buvejhida i Fatimijja. Pogotovo Fatimijje su bili oslabljeni jer su izgubili Siriju i ostao im je samo Egipat. Hasan, kao i većina ši'itskih vjernika bio je uvrijeđen ovakvim stanjem. Ši'izam je iz dana u dan bivao ne samo nepoželjan i netoleriran nego i sve više protjerivan. Glavni neprijatelj ši'ijama tada bijaše dinastija Seldžuka koji su bili suniti. U takvom okruženju Hasan je radio nekoliko godina na tome da uspostavi jednu političko vjersku organizaciju čiju djelotvornost i hrabrost će sve do danas opisivati kako historičari i pisci tako i sociolozi i vojni analitičari.

Do danas su ostali neuporedivi zbog hrabrosti i isrtreniranosti, kako one fizičke tako i psihičke. Upravo je njihova nepokolebljiva psiha koju nisu mogli shvatiti i odgonetnuti ni prosti, a ni učeni bila razlogom što su prozvani haššašinima (onima koji su opijeni hašišom). Njihova hrabrost je graničila sa zdravim razumom. Ubojice bi svoju smrt prihvatali sa veseljem i smatrali su se mučenicima tako da su bili optuženi da u stanju transa izvode akcije. Svoje krvoločne akcije i ubistva assasini su izvodili protiv svih svojih neprijatelja. Dobrovoljci bi mjesecima i godinama bili pripremani i trenirani u utvrdama kojima su gospodarili. Poslije toga bi odlazili preodjeveni u civile, obično trgovce i askete u mjesto gdje se je potencijalni neprijatelj nalazio. Detaljno bi pratili navike žrtve. Nakon svih priprema ubistvo je moralo biti izvršeno pred što večim brojem ljudi. Obično bi to bilo u toku same džume namaza, petkom. Time bi se odašiljala poruka svim neprijateljima. Njihov fanatizam i poslušnost tako opisuje događaj koji se desio prilikom posjete jednog franačkog grofa tvrđavi El-Kahf, prilikom koje je tadašnji vođa assasina sa namjerom da pokaže privrženost svojih fidaina naredio da dvojica od njih skoče sa zidina utvrde, što su oni odmah uradili i naravo na licu mjesta ostavši mrtvima. Fidai (množina fidain), komandos koji bi izvršio ubistvo bio bi isječen na licu mjesta. I pored toga akcije nisu jenjavale, tako da su vremenom assasini postali strah i trepet svih njihovih neprijatelja. Narkotik koji bi prema ovoj tvrdnji konzumirali dovodio bi ih u stanje koje ih je ispunjavalo osječajem da su u raju. Bez obira na sve njihov uspjeh je bio začuđujući. Izvodili su ubistvo za ubistvom. Ubijali su sve svoje neprijatelje, kako sunite isto tako i ši'ite. Ono što će im pored ostalog zamjeriti jeste njihov savez sa križarima. Zbog njihovog saveza bili su proganjani iz grada u grad, iz ulice u ulicu. Bili su linčovani. Njihov, može se reći najveći neprijatelj bijaše Ibn el Hašab, upravo ši'itski učenjak i uglednik iz Sirije. Sav napor ipak je bio uzaludan jer su ekstremisti bili regrutirani iz dana u dan, te su svoje akcije nastavljali "neometano". Svo vrijeme svoga postojanja assasini pored toga što su bili infiltrirani u društvu nastavljali su egzistirati i u utvrdama širom Srednjeg istoka. Glavni njihov centar bijaše utvrda Alamut o kojoj je slovenski pisac Vladimir Bartol napisao istoimeni roman.

Fenomen assasina mnogima je neshvatljiv i danas. Neki su pokušali usporediti japanske kamikaze sa njima. Također neki kada ulaze u genezu modernog islamskog ekstremizma skloni su da ga na određen način vežu sa assasinima. Upravo zbog toga napravili smo i ovaj kratki osvrt na njih.

Kada je riječ o islamskom ektremizmu pojedinci idu još dalje i tvrde da je nasilje svojstvena odlika islama. Jedan od takvih je i Faraj Fuda (Faradž Fuda), kontraverzni egipatski mislilac koji je zbog propagiranja sekularizma i sam ubijen. Naime on objašnjavajući i opisujući taj fenomen islamističkog nasilništva kaže da je islamska historija u svojoj najuzvišenijoj fazi bila unakažena krvoprolićima, a za to mu je dokaz smrt trojice od prve četvorice halifa, koji su kao što je poznato umrli nasilnom smrću. U svojim kritikama islamista (konkretno Muslimanske braće i selefija) on kaže da su ubistva, a naročito ona politička, značajka islamske povijesti, kako one klasične, tako i moderne. On se ne usteže u svojim kritikama optužiti između ostalih i azharsku ulemu. Ismijavajući svaki pokušaj osnivanja islamske države veli da je ona utopija, kao i komunizam. U svojoj knjizi "Hatta La" osvrće se i na taj dio "islamske“ forme pa veli da se muslimani ne mogu suočiti sa savremenosti i izazovima modernog svijeta nošenjem brada i oblačenjem pakistanske odjeće. Po njemu su islamisti danas (Faraj Fuda je ubijen u atentatu 1992. godine) primjer strogoće i stagnacije koja preovladava na savremenoj muslimanskoj sceni.

Za njih kaže:

"Ti ljudi (islamisti) mrze društvo, pa je i pravo društva da izrazi istu razinu mržnje prema njima...Islamisti su optužili društvo za džahilijjet, pa je pravo društva da njih optuži za ekstremzam i plitkoču uma... Islamisti nanose štetu islamu... Islamisti odražavaju samo svoju psihološku bolest, te je vrijeme da ova vjera (islam) i mi - muslimani, odbacimo njih - islamiste zauvijek" (U knjizi Hatta La)

Po njemu su svi islamistički pokreti po svojoj naravi politički, ti pokreti manipulraju islamom i vjerskim osjećajima masa da bi ostvarili svoj politički program. Danas, sigurno kao nikad prije islamom se pokušava manipulirati, te se u njegovo ime rade stvari na koje se možemo samo zgrožavati. U očima nemuslimana o islamu i muslimanima biva formirana slika upravo onakva kakvu su željeli prestaviti ini orijentalisti i svi din dušmani. U tome im kao nikad pomažu pojedinci i grupe iz redova muslimana. U svome ekstremizmu pojedini islamisti, spremni su optužiti i svakog muslimana ukoliko se potupuno ne slaže sa njima. Neistomišljenike optužuju za krivovjerstvo (kufr) i apostaziju (otpadništvo od vjere). Ova osobina je sklona ponajviše pripadnicima vehabijskog pokreta, koji su također zastranili u tumačenju teksta Kur'ana i Hadisa. U svojim samoubilačkim napadima npr. u Iraku više ubiju nevinih muslimana nego okupacionih vojnika. Svako onaj ko je povezan na bilo koji način sa njihovim neprijateljem direktno je i njihov neprijatelj, pa makar on i sam bio musliman.

Kada je osamdesetih godina Libanonski muftija šejh Salih As-Subhi osudio samoubilačke napade tamošnje gerile protiv kršćanskih civila i donio fetvu da je to zabranjeno i sam je bio žrtvom njihovog atentata. Ubijen je u oktobru 1986. pod optužbom za apostaziju (otpadništvo, riddet, irtidad) i za kolaboraciju sa neprijateljem. Danas ekstremisti idu još dalje pa za svoje ciljeve sve češće uzimaju djecu. Neki od muslimana ih osuđuju, drugi za takve događaje optuže Židove i masone, jedni Ameriku, a neki ih pravdaju i njihove akcije nazivaju šehidskim (!), skrnaveći i obeščašćujući tu Božju privilegiju. Današnji ekstremizam koji vlada među muslimanima je obojen političkim motivima i kao takav ne bi smio da bude označivan prefiksom islamski. U datoj situaciji, kada je zaista potrebna akcija ne smije se očekivati da Zapad uradi "nešto".

Prevenciju moraju naći sami muslimani. Sa ovom pošasti muslimani moraju da se obračunavaju bezskrupulozno i nemilosrdno. O stvarima poput događaja u Beslanu u Sjevernoj Osetiji, svakodnevnom ubijanju civila u Iraku, pa i ona djeca iz autobusa u nekom kibucu negdje u Izraelu, dužnost je muslimanima da ako ništa verbalno osude takve stvari i da se obračunavaju sa ljudima koji u ime njihove vjere rade te zločine i gadosti. Sveti tekst je jasan. Nevini se ubijati ne smiju. Svoje slabosti, naivnost, nespremnost, neorganizovanost, netaktičnost, muslimani ne smiju namirivati niskim udarcima. Fenomen militantnog islamizma zahtijeva ozbiljnu analizu i nadati je se da će neko između nas, muslimana, napraviti objektivnu i samokritičnu studiju, a u cilju zaustavljanja nasilja i patvorenja čiste nam vjere islama.

Bili smo sa Poslanikom a.s. u jednoj bitci. Vidjevši okupljene ljude Poslanik a.s. poslao je jednog čovjeka i rekao mu: "Vidi oko čega su se okupili!" Kada je došao rekao je: "Okupili su se oko mrtve žene." Poslanik, a.s.je rekao: "Ona se nije borila." Zatim je poslao čovjeka da kaže Halidu ibn Velidu, koji je bio na čelu vojske:

"Idi Halid ibn Velidu i reci mu da ti Allahov poslanik, sallahu alehjhi ve sellem, naredjuje: Ne ubijaj žene, djecu i najamnike!"