Čemu tolika viševijekovna borba protiv Bosne? Radi li se tu samo o njenom škakljivom geostrateškom položaju? Da li je Bosna ponovno raskrsnica, ili to nikada nije ni prestala biti? Da li dobri Bošnjani moraju opet patiti zato što srčano stoje na bedemima Bosne? Da li je oduvijek bila posrijedi borba za nove teritorije velikodržavnih projekata, ma kako to jednostavno zvučalo, ili se radi(lo) o nečemu mnogo suptilnijem? Spomenuta i nespomenuta pitanja zasigurno trepere nad glavom bosanskoga čovjeka. Ono što ponajviše bocka u oči jeste zapravo borba protiv Bosne kao ideje. Da budemo precizniji, podsjetićemo da je rekao jedne prilike Alija Izetbegović: ''To što mi nazivamo Bosnom nije samo parče zemlje na Balkanu. Za mnoge od nas Bosna nije samo domovina. Bosna je ideja (boldirane riječi u tekstu H.D.). To je vjera da ljudi različitih vjera, nacija, kulturnih tradicija, mogu živjeti zajedno''. Neprijatelj želi uništiti Bosnu kao ideju, Bosnu kao vjeru i dobrog Bošnjanina koji želi da se vine u sunčana počivališta uz pomoć ta dva krila. Uvjereni smo da u stihovima ponajbolje ovu borbu oslikava djelo Kameni spavač impozantnog bosanskog pjesnika Mehmedalije Mak Dizdara, kome posvećujemo ovaj kratki osvrt. Dizdar o tom neprijatelju koji misli da je napokon uništio bosanskoga čovjeka, u spomenutom djelu pjeva: Blažen u sebi / Veleći / Uništen je on sad / I uništena je / Nevjerna / Njegova / Vjera (Poruka).

Na početku, da kažemo kako je primjetno postojanje truda da se zamrači topli sjaj zavičajnog ognjišta (Enes Duraković) koji isijava iz Makove poezije, svjesno ga prenebregavajući zarad isticanja takozvanih univerzalnih tema, ''mada je najveći dio pjesama u kojima je u prvom planu istaknuta poetska vizija prošlosti Bosne okupljena u ciklusu Slovo o zemlji, čitava zbirka je, zapravo, označena ovom simbolikom zavičaja'', piše E. Duraković. Također, ''Makova svojevrsna obnova naše patriotske poezije dobiva svoj najljepši finale u pjesmi Zapis o zemlji''. Vrijednost Kamenog spavača, po Durakoviću, ''otkriva se u prvom značenjskom sloju u alegorijskoj paraboli o tragičnoj sudbini Bosne i njenih ljudi, izloženih vjekovnim vjetrometinama zla na krvavim razbojištima zemaljskih pošasti''. Da se radi i o djelu sa dubokim političkim korijenima, dalekosežnim porukama i mogućim posljedicama, prvi su prepoznali upravo žustri protivnici onoga što je Mak otkrivao, argumentirao i zagovarao.

Čudeći se gore čemu tolika neumoljiva borba protiv Bosne, ne zadiremo u prostor koji već svojim slovom vrli Mehmedalija nije pohodio: Ti si nakanio da me pod svaku cijenu uništiš (Putovi) Doći ćeš opet jednog dana (...) / Navikao sam davno na tvoje pohode (Poruka)

U okviru Mehmedalijinog ukazivanja na neprijatelje naše domovine nalazimo proročansku notu. M. Katnić-Bakaršić kaže da je danas više nego ikada teško isključiti emotivan odnos prema proročanskoj viziji Makovih stihova!

Na ishodu jedan badac[1] stoji / Tisuće badaca na istoku postoji (Zapis o nespini).

Na mnogo mjesta, on govori o tragičnoj sudbini bosanskoga čovjeka: Čuli smo riječi (...) o logama krvi što ih istraga crna proliva / Uz križ i kalež uz palež i pseći lavež / Ima novih riječi o novim i oštrim mačima (Radimlja, bbbb) Od Drine do Ukrine i Save od Une i Sane do Rame i Neretve / Zapreštaju vam dijavole i studeni grade i suhi vjetre (Brotnjice) A on nema uha[2] / Pa nehajan kao tisuć i dva gluha / Otsjekli su ga zbog otvorenosti / Prema svim stranama slova (Brotnjice) Ljuto hrastu zgromovljenom / uzeše mu zelen grane (...) / Šta će majka samohrana / na svijetu bešćutnome? (Slovo o sinu) Zgiboh od boli / Nepreboli / Volju / A djevu mi ugrabiše / U robje (Gorčin) Za sve one što u vijeku bježe / Iz svoje hiže / Koja im se / Ožeže / Iz širokog ognjenog kruga / U kojima zapaljene / Lomače / Leže / Ispod visokih krvnikovih vješala / I križnih / I kužnih (Hiža u Milama). Nije slučajno zemlja Bosna opisana riječima Ovdje se umire da bi se živjelo (Uspavanka). Tako, o pjesmi Petorica Mehmedalija piše: ''Pjesma Petorica napisana je prvi put negdje na prelazu između 1941. i 1942. godine starom leksikom, kojom se i formalno povezuje vremenski udes našeg čovjeka kroz historiju – uvijek su ga lovili i kažnjavali, pa i u vremenu pisanja ovih stihova, i to naročito okrutno. U manuskriptu pjesma je bila napisana bosanskim aljamo alhamiado pismom, kako bi se za svaki slučaj stekao utisak da se radi o nekom vjerskom tekstu, zbog tadašnje opasnosti od progonitelja''. U tom smislu, kako li su samo bolne njegove riječi: ''Bosni je suđeno da sanja o pravdi, da radi za pravdu i da na nju čeka, ali da je ne dočeka''.

S druge strane, Mehmedalija između ostalog, ističe dobrotu (dobri Bošnjanin u pjesmi Hiža u Milama) i čistotu žrtve: Glavu čistu meću pod oštricu mača / U sebi si viša U meni si jača (Kosara) Vas koji ste čisti sad mačem će da gone sa svakog stanka / I kao podvig hvaliće čas tvog mučnog i mučnog rastanka (Radimlja, vijenac) Ti ne znaš da put od tebe do mene / Nije isto što i put / Od mene / Do tebe (Putovi).

Sljedeće što nam dolazi na tapetu jeste pitanje: da li je Bosna ponovno raskrsnica, odnosno, da li je to ikada prestala biti? Ova metafora Bosne kao raskrnice, sreće se u radovima gotovo svih onih koji se bave književnom kritikom ili kulturološkim istraživanjima Bosne, kako svjedoči Marina Katnić-Bakaršić. Pored toga, ona primjećuje da u pjesmi Putovi na više mjesta, uključujući i ono o Bosni kao raskrsnici, osvajača karakterizira neznanje: Ti ne znaš zakon raskrsnice / Između svjetlila / I / Tmice (Putovi). Uz neznanje obično ide i strah: Četvorica jednog broji / Četiri se jednog boji (Zapis o petorici). Možda ovdje možemo anticipirati revolucionarnu ideju sokratovske tradicije (Ibrahim Kalin) da nijedan čovjek ne griješi namjerno. Ljudi rade pogrešno kada ne znaju istinu, to jeste, pravo značenje dobra i zla, ispravnog i pogrešnog. Nijedan ubica ne ubija kada vjeruje da je ubistvo loše. On mora pronaći način da opravda svoje ubistvo u svom umu prije nego počini takav gnusan zločin. Ali, ako je neko stvarno uvjeren u zlo ubistva, on nikada ne može da ga počini. Moguće da zbog toga Mehmedalija naglašava neznanje neprijatelja Bosne. Još spomenimo da je po Keith Doubtu, kraj pjesme Putovi – pjesme u kojoj ''se začinje dramatičan razgovor s antropomorfnim silama zla'' i ''u kojoj se progonjeni heretik obraća progonitelju bez straha od smrti'' (E. Duraković) - epitaf za barbare koji napadaju Bosnu. Barbarin je svoj vlastiti neprijatelj i ništa više od toga, a za one poput Ratka Mladića, Radovana Karadžića i njihovih sljedbenika, kaže Doubt, bitno je čuti Dizdarevu presudu. Ali, ponovimo da imamo uvijek badaca, poput jednog što roditelje djece koji brane Bosnu borbom za bosanski jezik, u manjem bosanskom entitetu, naziva nacionalistima (a ne naziva vlast tog entiteta nacionalistima što krše osnovna ljudska prava), koji će da kaže kako se Makov opus, kojeg on zdušno nastoji lobiranjem izbaciti iz nastavnog plana i programa u Kantonu Sarajevo, prečesto koristi kao patriotski odgojni materijal. Spominjemo to samo da budemo svjesni ovih badaca, ali i da oni budu svjesni nas. Zato, reći ćemo im samo one Makove riječi: Ašte su badci budni / Ni nespine klete ne spiju (Zapis o nespini).

Ne želimo kazati da se historija ponavlja, nego da se, u slučaju Bosne, nezasiti apetiti velikodržavnih projekata kroz dugu povijest ne smanjuju, a dobri Bošnjani ponovno pate! 

U okviru Mehmedalijinog ukazivanja na neprijatelje naše domovine nalazimo proročansku notu. M. Katnić-Bakaršić kaže da je danas više nego ikada teško isključiti emotivan odnos prema proročanskoj viziji Makovih stihova! Najčešće se u ovom kontekstu spominju dvije pjesme Putovi i Poruka. Primjećujemo da je znakovit raspored pjesama u Kamenom spavaču jer se upravo Putovi i Poruka nalaze na početku i kraju ovog djela. Poruka se, veli M. Katnić-Bakaršić stoga danas nužno čita kao anticipacija sa snagom proročanstva, koja nalik na pismo u boci stiže novim generacijama, da potvrdi vječni usud Bosne: Čekam te / Jer te znam / Doći ćeš opet jednog dana / (Zakleo si se čvrsto na to / Na kaležu na križu na oštrici mača / Pijan od pojanja prokletstva i dima tamjana) / Pa dođi / Navikao sam davno na tvoje pohode / Kao na neke velike bolesti / Što stižu iz daleka / Kao na goleme ledene i strašne vode / Što donosi ih sve jača / Ova noćna rijeka / Tmača (Poruka) Da se ne radi o dalekoj budućnosti, zazovimo samo u sjećanje, naprimjer, godišnje izvještaje o napadima u manjem bosanskom entitetu na povratnike - dobre Bošnjane - koji žele da žive U zemlji svojoj. Ima li šta očitije da potvrdi Dizdarovo naslućivanje od toga? Usput, interesantno je njegovo opisivanje (ne)djelovanja Evrope dok je Bosna padala, što nalikuje onom ponašanju, dok se na njenom tlu odvijao krvavi pir nad Bosnom i genocid nad dobrim Bošnjanima, krajem prošlog stoljeća: ''Evropa, koja je kroz tri stoljeća u tu 'zemlju nevjerničkog korova i trnja' slala samo uhode, palikuće, robce i inkvizitore zlurado je slušala glasove kako propada iz dana u dan to zlehudo (bosansko, op. H.D.) kraljevstvo, vjekovima napadano sa svih strana''.

Ne želimo kazati da se historija ponavlja, nego da se, u slučaju Bosne, nezasiti apetiti velikodržavnih projekata kroz dugu povijest ne smanjuju, a dobri Bošnjani ponovno pate! Tako ćemo barem ukazati na generatore problema kao i Mehmedalija Mak Dizdar, a nećemo prebacivati odgovornost na historiju, koju bi takvim postupkom zasigurno doživljavali kao neku impersonalnu silu. Drugo, željeli smo ukazati na Mehmedalijino viđenje ovoga pitanja, maksimalno se služeći njegovim riječima, koje se uporno zanemaruje interpretativno završavajući u takozvanim univerzalnim porukama. Skretanjem pažnje na simboliku zavičaja, nipošto se ne narušavaju dublji značenjski slojevi, već se ukazuje na onaj prvi, koji je važan za ovu temu.

Na kraju, završimo njegovim stihovima:

Ako nam glas i nije stigao duboko do neba

Vrisnuli smo bar

Kako treba

(Brotnjice)