digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage1.gif
Kultura i nauka

100 godina: Ka suncu – čežnja Kamenog spavača

Autor: Haris Dubravac Oktobar 17, 2017 0
100 godina: Ka suncu – čežnja Kamenog spavača

Mehmedalija Mak Dizdar je slavni bošnjački/bosanski pjesnik. Djelo po kojem je postao najpoznatiji jeste Kameni spavač. Rođen je prije stotinu godina u Stocu. 

U ovome kratkom osvrtu, želimo ukazati na mistički ton spomenutog djela. Vremenska kontekstualizacija posebno ukazuje na zanimljive obzore. Naime, ovo djelo je pisano upravo u vremenu intenzivne, gotovo sveopće promocije materijalizma, a Dizdar svojom vizijom vodi u suprotan tok, svojim riječima se suprotstavlja takvom ideološkom uzusu što im daje još veću vrijednost i značaj. Otuda, spoznaja takovrsne pozicije nas opredjeljuje za bacanje svjetla na njegovu potragu za sunčanim počivalištima.

Pjesnik, skoro na početku ovoga djela, kuca na vrata svijesti dovitljivo oblikovanim pitanjem na koji način da smanjimo procjep između Neba i Zemlje, svijeta transcendencije i imanencije: Zarobljen u meso zdrobljen u te kosti / Prostor taj do neba / Kako da premosti? (Slovo o čovjeku)

Rusmir Mahmutćehajić će reći da Nebo neprestano podsjeća čovjeka na tu njegovu izvornu uzvišenost i mogućnost da se u njoj i ozbilji. Kako će reći Seyyed Hossein Nasr, danas je pitanje transcendencije, odnosno traženje onoga što je izvan materijalnosti, zapravo pitanje smisla.

U narednoj pjesmi, opet ta razdražljiva riječ kako. Mak Dizdar, prije toga kaže da je gorak – on je svjestan čovjekove ukotvljenosti, svjestan je zarobljenja u tjelesnu krletku. Međutim, kao u prethodnim stihovima, on se ne zadržava na konstatiranju vlastite ograničenosti, on se pita za povratak. On ne govori o uvoru, nego izvoru, zato što vraćanje ima smisla samo tamo gdje smo već bili: Sada sam tu / Bez sebe / Gorak / Kako svom izvoru / Da se vratim? (Zapis o izvoru)

Njegovo zaticanje u tami materijalne stvarnosti s kojom se osoba svjesna svojih duhovnih korijena ne može primiriti, podstiče vraćanje. Otuda on tu stvarnost slika kao zatvor: A tijelo to bijahu za njega – / Zatvor njegov / I njegove / Suze (Poruka)

Zanimljivo je da Muhammed, a.s., kaže: Dunjaluk je zatvor za vjernika, a džennet za nevjernika (Muslim). Moguće je ovdje učitati i drugo značenje. Naime, da je Ovaj svijet objektivno posmatrano zatvor i vjernicima i nevjernicima, međutim, vjernici ga istinski na taj način percipiraju i subjektivno doživljavaju, čime se preklapa subjektivnost njihove spoznaje i objektivnost svijeta, dočim su nevjernici također u zatvoru, omeđeni preokupacijom s efemernim stvarima, ali ga percipiraju kao džennet.

No, vratimo se Mehmedaliji Mak Dizdaru. Primjetno je da Mak opisujući svoj(u) bol trenutnom ograničenošću ljudskog bitka koristi riječi gorak, zatvor, suze, muke, što očito predstavlja naglašavanje koje ne bi trebalo zazivati sami poraz, već podsticaj da se napokon vinemo u dosad nepoznate i uzvišene predjele: Ovdje smo još uvijek samo steći gosti / I trebalo bi već jednom preći u krug svjetlosti / Kroz neka uska vrata trebalo bi se vratiti / Iz tijela ovog golog u tijelo vječnosti (Vrata) Ja sam samo onaj što iz svoje jeseni / Iz zatoka tvari iz te tvarne muke / U ona daleka sunčana počivališta / Pruža / Ruke (Sunčani Hristos)

Valjalo bi reći da Dizdar skreće pažnju gdje je moguća naša promjena. Nadilaženje Ovoga svijeta, nadilaženje tamne strane ljudskog bitka je moguće u sebi, posunovraćenjem u vlastito okrilje gdje se ogleda cjelokupan bitak: Oslobodi se svijeta prezri njegov cvijet / Ostavi grad na ishodu ostavi grad na zapadu / Izgradi grad u sebi okreni lice svom gradu (Vijenac) Trebalo bi se odkameniti / i proći bez osvrtanja kroz kamenu kapiju ovog kamenog grada (Dažd)

Odkamenjenje i prolaženje kroz kapiju kamenog grada, prema R. Mahmutćehajiću, jeste sjećanje ili nalaženje srijede jastva. Ovdje je ponovno pažnja skoncentrisana na ljudsko jastvo.

Bijeg duše iz tjelesnih okova, ali ovaj put na način smrti, nije njen nestanak, to predstavlja samo promjenu egzistencijalnog položaja naviše. Vidimo da pjesnik često operira pojmom svjetlosti, što je očito i u ovom stihu: Smrću je samo obasjana / Staza uspona od gnijezda do zvijezda (Smrt)

Potrebno je naglasiti da sva ljudska bića imaju potencijal za uspinjanje u svjetlosna obzorja, ali mnoga posustanu (kao, primjerice, neke ptice u ‘Aṭṭārovom djelu Govor ptica): Svi jednako okrenuti suncu ali sudbina raznih (Brotnjice)

Oni koji su okrenuti suncu, a spremni su za duhovno gombanje merdevinama ka svjetlosti, oni ne samo da trebaju doseći spasonosnu svjetlost, oni se trebaju preoblikovati u tu svoju neprestanu čežnju: Jednom valja već / Popeti se na vrhunce / Da bi se uhvatile dubine / Jednom već treba se / Pretočiti u sunce (Onemuštio)

Ali, reći će veliki Ḥāfiẓ Šīrāzī:

Dok čestica ne imade htijenje visoko, o Hafize,

neće težiti da se napaja svijetlim izvorištem sunčevim (Gazel, 223).

Oznake
« Matematikom slavio Boga Koncert ilahija i kasida horova medresa i Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu »

Povezani članci (po oznakama)

nazad na vrh

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine