Prvi motiv za ispisivanje ovih nekoliko redaka jeste iz potrebe ukazivanja na kolosalnu ličnost kakva je Abdullah Bošnjak, usput bacajući svjetlo na našu bošnjačku sufijsku književnost. Nastojali smo da iznesemo najvažnije i najinteresantnije podatke, rizikujući da upadnemo u jednu vrstu simplifikacije, koja možda za ovu svrhu nije ni štetna. Zbog toga se nismo udubljivali u njegove bogate komentare niti učenje koje je sadržano u istim. Drugo, blagim potezom ćemo odbiti orijentalističke akrobacije po kojima je islamska civilizacija pala na koljena već u 13. stoljeću pod naletom Mongola. Ukazivanje na ovakvu ličnost i ovakva djela koja su nastala u 17. stoljeću i to djela koja su cirkulirala po tadašnjem teritoriju Osmanskog carstva, dovoljno će reći o vitalnosti islamske civilizacije i u tom dobu.

Jedan od naših najvećih sufijskih velikana jeste Abdullah Bošnjak. Rođen je u 16. stoljeću u okolini Livna. U ranoj mladosti se školovao u Istanbulu, da bi 1593. godine otišao na hadž i izvjesno vrijeme boravio u Mekki i Medini. Već sljedeće godine kao mudžahid učestvuje u vojni protiv Rumuna u Ruščuku (Bugarska). Poslije povratka iz vojske ostavlja Istanbul i odlazi u Brusu. Abdullah kasnije poduže vrijeme boravi u Kairu i Damasku, te ponovo u Mekki i Medini, da bi se konačno zastalno nastanio u Konji. U Konji je i preselio na Ahiret 1644. godine. Ukopan je kraj mezara Sadruddin Konjevija, a epitaf na Bošnjakovu mezaru glasi: ''Ovo je mezar Allahova usamljenika na Zemlji Njegovoj. Ime mu je Abdullah - sluga Allahov''.

         Kako to lijepo primjećuje Fejzulah Hadžibajrić, to što je Bošnjak oporučio da se ukopa u blizini Sadruddina Konjevija ukazuje da je njegovom duhu i prirodi bio bliži Ibn 'Arebi kojem je primarna bila spoznaja kao takva, dočim je kod Dželaluddin Rumija primarna bila ljubav.

         Najčuvenije djelo Abdullaha Bošnjaka jeste komentar na temeljno djelo sufijske književnosti ''Fususu-l-hikem'' Ibn 'Arebija, prvobitno napisan na osmanskom jeziku (koji je greškom pripisan Ismail Hakkiju, štampan dva puta, a kasnije preveden na engleski jezik) da bi kasnije za potrebe svojih učenika u Egiptu, Siriji i Medini, Abdullah Bošnjak napisao i arapsku verziju Komentara u proširenijoj formi uz dodatna objašnjenja. Toliko se proslavio komentarom ''Fususu-l-hikema'' (pored tolikog broja čuvenih komentara) da je prozvan Šarihu-l-Fusus - Komentator Fususa. Hadži Halifa kaže da je možda najbolji od svih komentara. Akademik dr. Rešid Hafizović konstatuje da se radi o najljepšem i najopsežnijem komentaru koji je napisan u posljednjih osam stoljeća u konkurenciji velikih sufijskih učitelja. William C. Chittick tvrdi da je siguran kako je njegov Komentar jedan od najboljih i najprodubljenijih ikad napisanih. Denis Grill kaže da je zasigurno ovaj Komentar najsjajniji. Iza sebe je ostavio bogat stvaralački opus, premda Bursali Mehmed Tahir navodi 60 naslova njegovih djela, treba reći da broj njegovih danas poznatih, otkrivenih djela, prelazi tu cifru.

         Na svu sreću, njegova dva najobimnija djela su prevedena na bosanski jezik, riječ je o spomenutom Komentaru koji je akademik dr. Rešid Hafizović prevodio četiri godine sa rukopisa. Prijevod broji 2000 stranica. Ovo djelo je prvi put prevedeno na neki jezik, u ovom slučaju bosanski. Napominjemo da se ovo rukopisno djelo, po svjedočenju prevodioca, čita na desetak najprestižnijih univerziteta u svijetu. Mnogima će biti nevjerovatan podatak da se original rukopisa čuva u Irskoj, Dablinu, skladno saznanju dr. Ismeta Bušatlića. Drugo Abdullahovo najobimnije djelo je ''Gradacija bitka''. Bili smo obradovani kada smo saznali da je dr. Mahmud Erol Kılıç dao CD ROM prevodiocima spomenutog djela, na kojem se nalaze rukopisi svih Bošnjakovih djela izuzev Komentara, izražavajući želju da će jednog dana biti prevedena.

         Ono što svjedoči kreativnost Abdullaha Bošnjaka jeste to što je uz tekst Komentara napisao opširan uvod od dvanaest tematskih naslova u kojima je izložio osnovna pitanja sufijske teorije i prakse, ali i odbranu (u prvom od dvanaest naslova) Ibn 'Arebija od napada za herezu i bezboštvo. Time nam poručuje da je važno steći temeljna znanja prije iščitavanja ovako produbljenog djela kakvo je djelo Abdullaha Bošnjaka. Na kraju Komentara se nalazi kasida od 105 stihova. Navest ćemo njegove riječi, sa početka Komentara, ponajviše zbog toga što odražavaju njegovu krajnju samouvjerenost i nepokolebljivost: ''Potpuno nepoznavanje sufijske terminologije pokazao je šejh Ibrahim El-Hali, imam džamije Sultan Ahmed u Istanbulu, koji je napisao raspravu o odbacivanju 'Fususa'. U tome ga je slijedio Ali En-Nedžari. Ali, znaj da sam pobio kritiku na svako poglavlje 'Fususa'''.

Čitajući njegov Komentar, primjetno je da se ponajviše poziva, od ranijih komentatora, na Sadruddina Konjevija, posebno njegov tefsir Fatihe (nije bezrazložno oporučio da se ukopa kraj njegovog mezara), a kod Konjevija se najviše ističe, po riječima William C. Chitticka, filozofska pronicljivost. Stoga je zanimljivo, koliko i razumljivo, da Abdullah Bošnjak kaže za Ibn Sinu, jednog od vodećih islamskih filozofa: ''A i mi smo ti koji tragaju za njegovim (Ibn Sinaovim) duhovnim zanosom i uzdignućem''.

Nakon što smo pročitali njegov opširni Komentar na Fusus, uvidjeli smo da skoro na svakom mjestu na kojem spominje, također poznatog komentatora Davuda Kajsarija (koji je bio i najpoznatiji učitelj prve medrese u Osmanskom carstvu), upućuje mu kritiku. Ovo dakako svjedoči o njegovom izuzetnom poznavanju materije o kojoj je pisao, objektivnosti, ali i hrabrosti da se suprotstavi nekim stavovima prethodnih velikih komentatora. Zatim, primjećujemo da na mnogo mjesta ukazuje i na riječi koje su drukčije napisane u drugim rukopisima ''Fususa'', time pokazujući svoj širok uvid i naučnu preciznost. Otuda prevodilac Komentara kaže da su akademski standardi njegove učenosti bili takvi da ih najnjegovaniji muslimanski intelektualci ni danas nisu dosegnuli niti su im se približili.

         U djelu ''Gradacija bitka'' interesantan nam je bio njegov prigovor na tvdnju u stihovima El-Džilija, velikog sufijskog učitelja, da su meleki Muhejjemuni najčasnija bića. On smatra da je Muhammed, a.s., najčasnije biće iznoseći mnoge (kur'anske) argumente i žustro raspravljajući sa protuargumentima.

         Slažući se sa tvrdnjom Denisa Grilla, kažemo da nas Abdullah Bošnjak, osmanski, bosanski, evropski učitelj iz 17. stoljeća ima još mnogo čemu podučiti.

         Završili bismo riječima ''Allahova usamljenika'' u kojima izražava znakovitost tematskog prijelaza iz prva dva stiha u druga dva:

''Sve što postoji pričin je il' utvara,

ili je odraz u ogledalima il' sjena.

Šta je čovjek kao odraz vječne Svjetlosti?

Šta li svijet valovlja u moru Vječnosti''?

Literatura:

1. Abdullah Bošnjak, ''Gradacija bitka'', s arapskog preveli: Kenan Čemo i Samir Beglerović, Libris, Sarajevo, 2003.

2. Abdulah Bošnjak, ''Tumačenje dragulja poslaničke mudrosti: skidanje duvaka s nevjesta božanskih objava na uzvišenim stolicama mozaičke mudrosti'', s arapskog preveo: Rešid Hafizović, Institut ''Ibn Sina'', Sarajevo, 2008.-2011., Knj. 1-4

3. Denis Grill, ''Djelo Abdullaha Bošnjaka kao primjer duhovne i metafizičke misli u otomanskoj Bosni'', Udruženje Obnova Isa-begove tekije, 2006., str. 401-405

4. Džemal Ćehajić, ''Šejh Abdulah Bošnjak 'Abdi' bin Muhamed al-Bosnevi'', Zbornik radova ITF-a, br. 1, Sarajevo, 1982., str. 75-81

5. Dženan Hasić, ''Ismail Hakki Bursevi: Osvrt na život, tesavvufsku misao i djelo'', Znakovi vremena, god. XVIII, br. 67, Sarajevo, 2015., str. 53-72

6. Fejzulah Hadžibajrić, ''Tesavvufsko-tarikatska poema Abdullaha Bošnjaka'', Anali GHB, II-III, 1974., str. 21-31

7. Rešid Hafizović, ''Suštinsko čitanje Ibn 'Arabijeva Fususa kroz komentar Abdulaha Bošnjaka'', Institut ''Ibn Sina'', Sarajevo, 2013.